četvrtak, 31. ožujka 2016.

TIHO UMIRANJE ŠOHTOVA

Rudarski tornjevi, popularni "šohti", bili su okomiti, prema nebu usmjereni svjedoci rudarenja na Labinšćini. Danas su to tek nijemi svjedoci gotovo četiri stoljeća duge tradicije, i to tek dva - jedan u Labinu, a drugi u Tupljaku, posljednjem rudniku ugljena ne samo u našem kraju, već i cijeloj Hrvatskoj.

Ostali "šohti" nestali su brzo nakon zatvaranja okana, kao da se netko sramio njihove nekadašnje uloge. Najprije u Vinežu, a potom Štmcu, Potpićnu i Ripendi. Rudnik u Vinežu zatvoren je 1928. godine, u Štrmcu sredinom pedesetih, u Pićnu 1983, a Ripendi 1988. godine.

U nastavku ovog teksta zanimljiv prikaz remonta labinskog šohta, zatim rudnik u Potpićnu te na kraju snimak samog rušenja šohta, koji će, kao i mnogo rudarske opreme i mehanizacije završiti na otpadu u starom željezu. S krajobraza Ripende nadomak Labina rudarski je toranj zauvijek nestao 8. rujna 1988. godine u 12 sati i 45 minuta - kako je u Labinskoj komuni nešto kasnije zabilježio Mirko Kramarić, ondašnji novinar Raškog rudara.

U članku Simbol rudarenja u otpadu još se moglo pročitati da je šoht srušen nakon što ga nitko nije htio kupiti! Bio je visok 37 metara, a težak oko 200 tona, čime se za ovaj spomenik kulture dobilo "lepi beci"! Talijani su ga podigli potkraj tridesetih proteklog stoljeća. Nakon što je dosta kasnije obnovljen nikada nije korišten, budući da se u Jamu Ripendu ulazilo preko labinskog tornja, koji će utihnuti 1988. godine. Srećom nitko ga nije odnesao, ali rđa radi svoje.






petak, 25. ožujka 2016.

LABIN SREDINOM DEVEDESETIH

Prva fotografija - panorama Labina rad je mog dobrog prijatelja i majstora fotografije - pokojnog Euarda Strenje, a ostale dvije, i ne odveć atraktivne, moje su djelo. Nastale su sredinom devedesetih, malo gore ili dolje, a svaka na svoj način govori o tom vremenu.

Prva fotka, nekada korištena za novogodišnju čestitku, govori najviše. Od njena okidanja do danas promjene su vrlo male - izgrađen je Lidl i Konzum, dvije stambene višekatnice na Katurama, tri u današnjoj Ulici sveta Katarine u starom gradu, industrijska zona u Vinežu, kružni tokovi. I to je to.
Vratimo li se sedamdesetak godina unatrag, usporedimo li fotografije onog doba s današnjim - nije teško zaključiti da je sve što vidite učinjeno u tom razdoblju! Oduzmete li od toga Podlabin, odnosno Pozzo littorio d' Arsia, koji se u doba Italije gradio od 1938. do kraja 1942. godine, sve što ostane nastalo je od 1945. do 1990 godine. Fotografije ne lažu!

Na drugoj fotografiji je Ulica svete Katarine sredinom devedesetih neposredno nakon izgradnje prvog dijela stambeno-poslovnom kompleksa u starom gradu. Bilo je to prije uređenja parkirališta na brijegu s odličnom pogledom na Kvarner i Velebit u njegovom zaleđu. Na prvoj fotografiji, nastaloj nekoliko godina kasnije, već je na svom mjestu parkiralište te novo stambeno-poslovno zdanje te prostor za nikada izgrađenu javnu gradsku garažu. Ono je do izgradnje nove zgrade prije devet godina služilo kao parkiralište, a ono je bilo i na sportskom igralištu.

Najmanji segment ondašnjeg života Labina skinut je s oglasne ploče na Katurama nedaleko od autobusne stanice. Navodi se datum 19.10. 96,, zatim konoba Morčaki, grupa Pasagge band i još neke sitnice.

-  





utorak, 15. ožujka 2016.

OLIVA - RABAČKIH HOTELA KAKVIH VIŠE NEMA

Zahvaljujući novim ulaganjima hotelski kompleks u Olivi, koji nekadašnji maslinik dijele s autokampom, turistički će Rabac dočekati sa sva tri temeljito ušminkana hotela - Mimosom, Hederom i Narcisom. I većim brojem soba, kreveta, odnosno turističkih noćenja.

Za one koji su uronjeni u nostalgiju za nekadašnjim Rapcom, što je tek maska iza koje se skriva žal za prohujalim godinama, pardon desetljećima, slijede dvije razglednice tih hotela. Prva razglednica nastala je potkraj sedamdesetih, a druga nekoliko godina kasnije. Bit će fotograf oba motiva bio na gotovo istom mjestu, pa se međusobnim uspoređivanjem zamijetiti razlike nastale u tom kratkom razdoblju.

 Ključna razlika je u dogradnji kompleksa za jedan kat, čime su dobivene nove smještajne jedinice, ali i zaštita od ravnih krovova, koji su zbog poroznosti za kiša zadavali glavobolje rabačkim hotelijerima.

Pažljivo oko zamijetit će na prvoj razglednici samo jedan teniski teren, a zajednička im je i zelena tenda iznad parkirališnih mjesta. Ukoliko ste dobre volje potražite sami razlike na oba motiva onog doba, ali i u odnosu na današnje vrijeme.

Meni najviše upadaju u oči automobili kojima smo i mi iz Labina dolazili do same Vele đirine, koja je tada bila puna naših ljudi. Kada se nisu pržili na suncu ili namakali u moru tražili su okrijepu ili gasili žeđ u nekom od mnogobrojnih kioska, od kojih poodavno nema ni traga. Kao ni od montažnih ugostiteljskih lokala, koji nsu nešto kasnije također bili često mjesto okupljanja domaćih kupača.


ponedjeljak, 14. ožujka 2016.

TUPLJAK - MALO SELO POSLJEDNJEG RUDNIKA UGLJENA U HRVATSKOJ

Ožujak je mjesec kada se po tradiciji na Labinšćini najčešće govori o ovdašnjoj rudarskoj tradiciji i baštini. Razlog je poznat - prisjećanje na slavni štrajk koji je započeo 2. ožujka 1921. godine. Svega dvije godine po završetku Prvog svjetskog rata kada se Istra našla unutar granica Italije. Zbog toga će taj događaj poznat kao Labinska republika, koja je živjela nešto više od mjesec dana, a ugašena je u krvi, ovisno o akterima i političkom okruženju, dobiti razne atribute  - od prvog antifašističkog bunta u Europi, prvom rudarskom sovjetu izvan Sovjetskog Saveza, do pobune protiv Talijana, itd. Događaj po kojem se u Jugoslaviji slavio Dan rudara Hrvatske, a u Labinu je bio veliki općinski praznik. Događaj koji se naprosto ne može ignorirati.

Kao što se objektivno ne može ignorirati ni Raša, koja je izgrađena uz samo rudarsko okno prije 79. godina. Bez rudara ne bi bilo ni Raše.

Vjerojatno će se naći i način da se prigodno obilježi nastanak Podlabina, nekadašnjeg grada Pozzo Littorio d'Arsia, koji je 1942. godine svečano inauguriran u spomen na dan kada su fašisti osvojili vlast nakon marša na Rim. Opet u slavu rudara, odnosno ugljena bez čega ne bi bilo ni ovog grada u podnožju drevne Alvone, odnosno Albone.

Vrlo je mala vjerojatnost da će se u sličnoj prigodi usmjeriti pažnja na Tupljak, selo smješteno između Pićna i Učke, bez kojeg je nemoguće zaokružiti cijelu povijest rudarenja na Labinšćini. Ako je možda i sporno kada se točno počeo kopati ugljen u Krapnu, više je nego jasno kada je iskopana posljednja tona ugljena u našem kraju. Dogodilo se to u ponedjeljak 17. svibnja 1999. godine, a odluku je šest dana ranije donio posljednji direktor Veljko Karabaić. O tome više nego odlično, perom i kamerom, u svojoj knjizi zadnja smjena kazuje Marino Fonović, (opet) posljednji novinar raških rudara. O tome sam već detaljnije pisao na ovom blogu, pa sada idemo malo dalje u oslikavanju uloge tog sela u povijesti rudarenja u Hrvata. Posljednji rudnik na Labinšćini svečano je pušten u rad, a kada nego na Dan rudara-2. ožujka 1983.godine, Velikoj je svečanosti bila nazočna Milka Planinc, ondašnja predsjednica Saveznog izvršnog vijeća, odnosno Vlade Jugoslavije. Direktor Istarskih ugljenokopa bio je Serđo Baskijera, onda jedan od najuglednijih i najmoćnijih labinskih političara. Uz njega društvo premijerki, uz Labinjonku Emu Derossi-Bjelajac, najutjecajnijom hrvatskom političarkom, pravio je i dr. Lucijano Mohorović, predsjednik Općine Labin s jednogodišnjim mandatom.

Još tada u naslovu rudnika je naziv i Raše, koji će se promijeniti 1988. godine nakon što je zatvorena Jama Ripenda, u kojoj je ugljena bilo manje od prvotnih planova. Istarski ugljenokopi Tupljak bit će naziv nekada najvećeg istarskog kolektiva s kojim će se okončati era rudarenja duža od četiri stoljeća.

Zatvaranju Jame Ripenda prethodit će veliki povijesni štrajk, iliti obustava rada, koji je trajao 33 dana, od 8. travnja, do 11. svibnja 1987. godine. Bio je to najveći rudarski štrajk u socijalističkoj Jugoslaviji, koji je ubrzao ne samo zatvaranje rudnika u Ripendi, već i seriju štrajkova u zemlji koja će se ubrzo raspasti. Štrajk su započeli nezadovoljni rudari u Tupljaku, koji su se sve teže nosili s malim primanjima i velikom inflacijom. Očito, ima dovoljno "štofa" da ovo malo selo dobije značajnije mjesto u kronologiji rudarenja u Istri i Hrvatskoj, što će povjesničari jednog dana imati u vidu. Na rudarenje u njemu osim upravne zgrade podsjeća i rudarski toranj, popularni "šoht".





 

srijeda, 2. ožujka 2016.

PROMJENE PREZIMENA U LABINSKOM ŽUPNOM UREDU IZMEĐU 1913. I 1923. GODINE

Don Silvio Zanoni bio je župnik s vjerojatno najdužim stažom u Labinu. Premda o njemu zasad još nemam točne podatke vrlo je vjerojatno da je u Labin došao početkom 20. stoljeća, a otišao, prema svemu sudeći, tek 1946. godine, kada je bilo sasvim jasno da Italija gubi Istru.U Italiju je nakon nekoliko mjeseci otišao i don Pentecoste, kojega će zamijeniti mladižupnik iz Skitače - Antun Bogetić, kasniji porečko-pulaki biskup.

Na njegovo sam ime naišao u mnogim crkvenim dokumentima, a na njegov sam lik naišao na jednoj fotografiji nastaloj u rabačkoj luci 1913. godine prilikom blagoslivljanja čamca obitelji Vidas. Prema sjećanjima starih Labinjana prije kojih dvadesetak godina on je bio rodom iz Furlanije, a u duhovnom životu Labina, prije svega organiziranju procesija, bio je vrlo aktivan.

Tražeći korijene vlastite obitelji nedavno sam u župnom uredu u Labinu, zahvaljujući dobroti gospođe Gverine, došao i do knjige krštenih od 1913. do 23. godine. Tu je knjigu na talijanskom jeziku vodio don Silvio Zanoni za cijelo to razdoblje, premda su se u drugim župama imena najčešće pisala na latinici, a potkraj 19. stoljeća u seoskim župama i na hrvatskom jeziku. S lakoćom sam došao do podataka da se moj otac Bepi kao Giuseppe Millevoi rodio 31. kolovoza 1917. godine. Otac mu se zvao Zvune, službeno Giovani, a njegova mama, to jest moja nona bila je Maria Rebić. Kumovi su bili Giovanni Diminich i Caterina Rebich. Babica se zvala Giussepina Ghergorich.

Zamijetio sam da se te godine, a i ranije, domaća slavenska, hrvatska prezimena u pravilu pisala talijanskom grafijom ali u izvornom obliku. Osim, spomenutih prezimena našao sam i druga naša prezimena koja su završavala na "ich" - u godini rođenja mog oca tu su još prezimena - Bastianich, Bassanich, Brencich, Blascovich, Vlacich, Tencich, Sillich, Martincich i Raicovich. Fonetski su glasila isto kao i danas. U toj godini nisam naišao ni na jedno takvo promijenjeno prezime.

Prve godine nakon završetka Prvog svjetskog rata don Zanoni poneko domaće prezime već upisuje bez "ch", da bi samo četiri godine kasnije, dakle 1923. godine nije bilo ni jednog hrvatskog prezimena u izvornom obliku! Dolaskom Mussolinija na vlast ubrzano je i dekretom mijenjanje netalijanskih prezimena, odnosno kako se službeno tvrdilo, vraćanje u njihov izvorni romanski oblik.U knjizi krštenih malih Labinjana za tu godinu tako samnaišao na prezimena Cossi, Miletti, Vlaci, Raicovi, Bastiani i Giurici.



 

utorak, 1. ožujka 2016.

KRATAK ŽIVOT RASNOG NOVINARA - ILI AUTOBIOGRAFIJA BOGOLJUBA BARJAKTAREVIĆA

Po svim kriterijima bio je svojevrsni prototip dobrog, autentičnog novinara. Pisao je sa srcem, žustro, pisao je i mnogo. Pisao je s nervom rasnog novinara, koji je pazio na stil, svaku napisanu riječ, izgovorenu poruku. Volio je biti i prvi. Imati ekskluzivnu vijest, informaciju. Reportaža, komentar, osvrti, susreti s ljudima, feljtoni. Svi ti žanrovi su mu bili dragi. Od fotoaparata se nikada nije razdvajao, stalno je bio spreman za okidanje. Bez fotke tekst mu je bio krnj!

Radio je najprije u Raškom rudaru, a kada sredinom šezdesetih Glas Istre otvara upravo u Labinu prvo svoje dopisništvo u Istri, ovaj Crnogorac iz Pule, postaje prvi dopisnik lista. Lista, koji je prije nekoliko godina, paradoksa li, ugasilo upravo u našem gradu prvo u Istri to isto dopisništvo.

Iza nadimka Bogi, kako smo ga svi zvali, krio se moj kolega Bogoljub Barjaktarević, kojega život najprije dovodi u Pulu, a potom i Labin. Stvarno je držao do svog posla, koji je za njega bio nešto mnogo više od običnog piskaranja, vjerujući da ima neku posebnu društvenu ulogu. Zapravo misiju. Stoga je bio osobito kritičan prema vlasti, mnogo više od današnjih novinara, smatrajući da jedino tako, držeći distancu prema njoj, može očuvati svoju samostalnost. Zbog toga se ta vlast nije pšrema njemu odnosila blagonaklono, nastojeći u više navrata vratiti ga u Pulu, premda je ovdje imao svoj dom i djecu. Ipak u tome nisu uspijevali.

Možda, nije bio ni sam svjestan, koliko je njegov posao stresan i naporan. Bit će da ju napetost često smirivao i pokojom čašom više, držeći stalno u istima zapaljenu cigaretu. Zbog toga se i njegov kraj na neki način uklapa u romantičnu priču o pravom novinaru, koji dobro radi,nikoga ne štedi pa ni sebe, pije i puši. I umire mlad.

A moj kolega Bogi kao da je umro po tom scenariju. I to za radnim stolom u dopsiništvu na starogradskom trgu. Kada je došla pomoć Hitne pomoći kao novinar Radio Pule, bio sam u Sindikatu i na dojavu dotrčao sam do njega. Uz pratnju bolničara sam je ušao u bolnička kola. Samo koji čas kasnije od infarkta umire u Domu zdravlja s nenavršenih 47 godina!

I da njegov život o novinaru bude u istom stilu svoju ranu smrt i uspravno umiranje kao da najavljuje u svojoj poemi Autobiografija, koju je u vlastitoj nakladi objavio u Puli 1963. godine. Sada je objavljujem u cijelosti i u svoje ime i ime rudara, s kojima se često družio, na nekadašnji Dan rudara kažem mu Hvala Bogi!