utorak, 31. srpnja 2012.

BERTO BOLANAC - ZABORAVLJENA LEGENDA LABINSKE NARODNE SVIRKE

Presikor Berto Bolanac, rođen 12. veljače 1909. godine, bio je za svog života najpopularniji pjevač i svirač na mehu na svojoj rodnoj Labinšćini. Nije bilo svadbe, pučke veselice ili praznika na kojoj popularni Berto nije svojom svirkom oduševljavao okupljene Labinjane. Vrlo temperamentna osoba u svoje je nastupe uvađala elemente estrade i zabavljanja puka, na što okupljena svijetina nije bila ravnodušna. Pjevajući i svirajući na mehu on je nerijetko dobacivao vesele doskočice s erotskom porukom tipa "Moja mat je siromaha ima sina ka bi jaha" ili "Kada je priša poli lesi jeno kvorto mu je kreši", što je dodatno uveseljavalo njegove sugrađane koji u prvim poslijeratnim godinama nisu imali drugih oblika zabave. Posjećenost njegovih nastupa, a i drugih narodnih pjevača, kojima je Labinšćina bila obdarena, bila je u to doba uvijek vrlo velika, u čemu se očitavao i odušak nakon što je narodna pjesma i svirka za fašističke Italije bila zabranjena.
Mladi rudar za rata odlazi u partizane, poslije rata jedan od je osnivača i legendi RKUD Rudar iz Raše, a za svog radnog vijeka vodio je i Poljoprivrednu zadrugu koja se bavila i prikupljanjem otpada - od starog željeza, olova do bakra, i papira, ali i ljekovitog bilja, uključujući i pelin. Tim su se poslom, kao dodatnim prihodom, bavili mnogi Labinjani, ali i školarci, koji su tako zarađivali svoje prve džeparce, koji su najčešće završavali i najčešće praznom novčaniku njihovih majki!
Omiljeni Berto Bolanac posljednji je put svirao u kolovozu 1965. godine na piru svoje kćerke Egle, a umro je šest godina kasnije. Spomen na njega čuva se u stalnom postavu Etnografskom muzeja u Pazinu, ali ne i u Labinu, gdje ni  na koji način nije odana počast i zahvalnost njemu, Martinu Kutiću, Miletićima i mnogim drugim poznatim legendarnim sviračima i pjevačima iz ovog dijela Istre. Ipak nastala je sačuvana ova razglednica iz šezdesetih godina nastala na ruševinama starog Labina u današnjoj Ulici svete Katarine. Na njoj je, u društvu mladih folkloraša i Silvano Verbanac, još jedna legenda labinske tradicijske pjesme, koji je godinama vodio raške folkloraše.
Na Berta Bolanca podsjećaju i dvije fotografije koje nam je dala njegova kćerka, od kojih je posebno zanimljiv grupni snimak labinskih svirača i pjevača, među kojima je i on. Zahvaljujući mojoj ciji Mariji Brezac Kagarinke iz Presike, koja unatoč više nego zavidnom zbroju godina još uvijek ima odlično pamćenje, doznao sam gotovo sve važne detalje o tom više nego vrijednom domumentu. Pored nje od svih na snimku živ je još samo Milijo Milevoj Matijin, koji se nalazi u društvu svoje supruge Ane. Marija je još prepoznala Bertovu ženu, koja se nalazi tik do nje, a u sredini fotke, na verici kalanice, je Silvano Verbanac, također jedna od legendi raškog RKUD Rudar. Tu su još Toni Kranjac Franić, sopac na vele sopele, Mario Faraguna iz Ripende sa suprugom Katinom, Bepi Paliska iz Presike, Miro Tenčić, moj cijo Mario Milevoj Kagarin i vozač korijere Autoprometa, čijeg se imena ne može sjetiti.
A upravo taj autobus, odnosno kvar na njemu, glavni je krivac što na vrijeme nisu stigli u Beram, gdje je Tito 14. lipnja 1953. godine održao govor na velikom narodnom zboru prilikom otkrivanja spomenika Vladimiru Gortanu. Zbog toga su zakasnili na feštu, pa je njihovo putovanje završilo u Pazinu, gdje je i nastala ova razglednica nepoznata autora.



( saznaj više: www.mat-flacius.com)











petak, 20. srpnja 2012.

RAŠA D'UNA VOLTA

Nema nezanimljivih fotografije iz Raše ili o Raši. Ove dvije nastale su za prvih poslijeratnih godina, kada je grad rudara bio vrlo popularan. Prva je fotka svojevrsni kolaž raških motiva iz tog doba gdje su u prvom planu upravo rudari, rudari-udarnici i zalog bolje i sretnije budućnosti naroda u novostvorenoj Titovoj Jugoslaviji.
Na drugoj  fotografiji poziraju službenici Direkcije Istarskih ugljenokopa Raša, čiji se sastav iz temelja promijenio "preseljenjem" Istre iz Italije u novu državu. Ipak, u to vrijeme među njima, a i većini  Aršijana prevladava talijanski jezik, kojega danas govore tek rijetki najstariji Rašani. Na njoj meni su poznate tek tri osobe - u prvom redu gitaru u ruci drži onda omiljeni Pino Glavičić, onda član plesnog orkestra Rudar, kasnije Kvarner. Iznad njega je, prije dvije godine preminula Maria Cadunz, koja u naručju drži kćerkicu. Ona će se uskoro iseliti u Italiju, da bi svoj život završila u Domu umirovljenika u Raši. Fotografija je nastala u svibnju 1945. godine, a darovala mi ju je gospođa Cadunz, koja je sredinom devedesetih neko vrijeme živjela u starom Labinu, a potom opet otišla u Italiju.   

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)





ponedjeljak, 16. srpnja 2012.

LABIN - ISTO, A DRUGAČIJE

Kao što je svaka novina oduvijek izazivala mnogo pažnje, a nerijetko i čuđenja, slično je bilo i s pojavom kartolina potkraj 19. stoljeća. U početku crno-bijele, a uskoro kolorirane, ručno naravno, a kasnije se isti motivi, nekada eksploatirani i desetak godina, pojavljuju u različitim tonovima.
Ove razglednice Labina nastale su u prvoj trećini 20. stoljeća, vrlo zorno, bolje od teksta, pokazuju kako je to izgledalo. Ujedno vas mislima uranjaju u jedno drugo, sasvim drugačije vrijeme od današnjeg.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)



























LABINSKI DOGOVOR U REŽIJI VALENTA VIHTELIČA ZDRAVČIJA

Govoriti o kulturi Labina u proteklih pola stoljeća nemoguće je bez snažnog naglašavanja imena
 Valenta Vihteliča Zdravčija, labinskog boema, pisca, pjesnika, glumca i "kulturtregera" nekadašnjeg grada rudara. I sam dijete rudara, povratničke obitelji Slovenaca iz Belgije, svijet će ugledati prije 62 godine u Labinu, na čijem će vrelom asfaltu vrlo dobro upoznati ne samo specifičan život rudara, njihove djece već i naše cakavice.
Neobično nemirna duha, vječiti tragač, istraživač, kritičar svog društvenog okruženja, zbog čega je bio i na udaru ideoloških puritanaca, bez ostataka predan kulturnom stvaralaštvu Zdravči će između sedamdesetih i devedesetih godina postati jedna od zaštitnih znakova Labina, osoba koja je dala više nego dojmljiv timbar kulturnim događanjima tog vremena. Između ostalog, sredinom sedamdesetih proteklog stoljeća pokreće i scensko-likovnu i dramsku grupu Labinski dogovor. Jedno od prvih predstavljanja grupe mladih Labinjana bila je i predstava Utvare početka, u kojoj je sudjelovao i prerano preminuli Joško Gračanin, u ono vrijeme omiljen labinski rukometaš.
Iz albuma Zdravčija posudio sam ove neobično vrijedne i zanimljive fotografije, svjedoke tih lijepih dana što nestadoše u vrtlogu vremenskog vihora. U kojem su nestala i poznata imena labinske scene kao što su Eros Bičić ili Krešo Farkaš, koji su također bile vrlo važne cigle u onovremenoj labinskoj zgradi kulture. Prebirajući po njima pažljivo će oko naći na ovim fotografijama još mnoga poznata imena koja i danas stvaraju, pitajući se istodobno čemu hitar protok vremena iza sebe ostavlja najčešće tek  uspomene i sjećanja. Ovakva ili onakva. Lijepa ili manje lijepa. Dobra ili loša. U ovoj priči prekrasna.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)















  

nedjelja, 8. srpnja 2012.

PRVOMAJSKA - SIMBOL RAZVOJA I URUŠAVANJA LABINSKE INDUSTRIJE

Nekadašnja tvornica alatnih strojeva i pila Prvomajska iz Raše simbol je snažnog razvoja labinskog gospodarstva, ali istodobno i simbol razaranja svojedobno vrlo snažne industrije ovog kraja nastankom hrvatske države početkom devedesetih proteklog stoljeća.

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)




Kao Istratrans, građevinska operativa, turističko gospodarstvo i neke druge djelatnosti i Prvomajska je nastala pod okriljem Istarskih ugljenokopši Raša i uz njegovu veliku podršku. U studenome 1964. godine nekadašnji pogon rudnika nastao u velikoj radionici za popravak rudarske opreme u Krapnu, započeo je svoj vrlo uspješan poslovni put buduće tvornice alatljika. U sklopu Prvomajske iz Zagreba i poslovnih partnera Boehringer iz Njemačke, ta će tvornica četvrt stoljeća kasnije, ne samo zapošljavati više od tisuću radnika i postati svojevrsna tvornica kadrova, već će i okosnica cijelog labinskog  gospodarstva. Po svim ekonomskim parametrima raška je tvornica nadmašivala ovdašnji turizam - u njoj je bilo više stalno zaposlenih, ukupni je prihod osjetno nadilazio prihode ranačkog turizma, a zahvaljujući velikom izvozu na mnoga tržišta Prvomajska je državi donosila više toliko potrebnih deviza od "razvikanog" turizma. Po tehnološkoj razvijenosti raški su tokari bili tek korak iza najboljih u svijetu, numeričke su torarilice bile veći dio njihovog proizvodnog programa, a u njihovoj razvojnoj službi prve je korake učinio i domaći industrijski robot. Radilo se i u tri smjene, Prvomajska je davala životni ritam Raši i Labinu, koji se osjećao i nakon izmjena smjena. Uz nju i jedan mali kuriozitet - sredinom sedamdesetih direktor tog kolektiva postaje tada 25. godišnji dipl. ekonomist Duilio Belić, kasnije banka u Zagrebu, a sada sa suprugom poznati proizvođač maslinovog ulja (na karikaturi Marija Viškovića u društvu sa prof. Stjepanom Matečićem, najstarijim labinskim direktorom).
Danas od te tvornice tek napuštene proizvodne hale i sjećanja na neke druge, mnogo bolje dane. Prvomajska je bila jedna od prvih labinskih tvornica žrtve deindustrijalizacije hrvatskog gospodarstva i više nego razarajuće privatizacije. HDZ-ova vlast vodila je poražavajuće korake, a posljednji je čavao u lijes Prvomajske, uz pomoć lokalne vlasati, zabila Račanova Vlada, odnosno njen ondašnji i sadašnji ministar financija Slavko Linić. Umjesto stečaja uz preustroj, kako je bio obećao, on je zatvorio tvornicu i ljude poslao na Zavod za zapošljavanje, na trošak države, zbog duga Prvomajske ne prema poslovnim partnerima, već prema toj istoj državi! Kako desetak godina kasnije obećava otpis dugova velikim dužnicima radi očuvanja radnih mjesta, treba očekivati da će se Linić ispričati bivšim radnicima Prvomajske.  Poguban dolazak slovenskog poduzetnika Jagara u Prvomajsku, uz veliku blagonaklonsot lokalne vlasti, samo je bio nastavak takve razorne ekonomske politike. Nakon što je prodao sve što se moglo unovčiti ovaj je Slovenac stavio ključ u bravu, ostavši samo državi dužan više od dva milijuna kuna!
Nije na Labinšćini samo Prvomajska platitla ceh takvoj gospodarskoj "politici", ali je njen nestanak za Labnšćinu i danas pogubniji od primjerice, istodobno zatvaranja i devastiranja svih hotelskih i smještajnih kapaciteta Rapca. Bez Prvomajske i ostale nestale industrije te zatvaranja rudnika i s prljavom industrijom, koja je sva u rukama stranaca, kao i hoteli uostalom, Labinšćina je nepovratno izgubila svoju nakadašnju ekonomsku, društvenu i političku moć, razjedinjena i rascjepkana na pet malih lokalnih samoupravnih zajednica. Tradicija strojogradnje, temeljena na visokoj tehnologiji i visokostručnim kadrovima ovdje je zauvijek samo lijepa prošlost.


ponedjeljak, 2. srpnja 2012.

ZADNJA SMJENA - NAJBOLJA KNJIGA O RUDNICIMA LABINŠĆINE

Zadnja smjena - Svjedočanstva o posljednjem hrvatskom rudniku  autora Marina Fonovića, koja perom i kamerom prati vrlo temeljito, jasno, precizno, dokumentarno hladno, ali ne bez emocija prati "egzekuciju" posljednjeg rudnika ugljena u Hrvatskoj, bez dvojbe je najbolja knjiga dosad napisana o gotovo četiri stoljeća dugoj tradiciji rudarenja na Labinšćini. U toj je knjizi na vrlo pregledan  način dan sažet prikaz tradicije začete u Krapnu, a prekinute u selu Tupljak potkraj 1999. godine, ali najveća je njena vrijednost dokumentarnost u prikazivanju posljednjih mjeseci tog rudnika. Marino Fonović, posljednji novinar Raškog rudara, zauvijek se zadužio rudarima i ovom kraju, kada je odlučio pratiti svaki korak zatvaranja i nestajanja ne samo jednog rudnika, već i tako duge tradicije. Koje se najvjerojatnije sjeti tek kada ona zauvijek postaje samo prošlost, niz manje ili više upečatljivih sjećanja. Bez skromnog, ali izuzetno nadarenog novinara, koji je i kasnije, a sada živi i stvara u Zagrebu, napisao vrijedna djela, zauvijek bismo bili prikraćeni za neobične vrijedne fotografije koja prikazuje niz detalja u posljednjim danima rudnika, u odvlačenju mehanizacije iz podzemlja, rezanja tračnica, odvoženja "starog željeza" na otpad, do betoniranja ulaza u rudnik, posljednjih snimaka preostalih rudara ili posjete školske djece iz Viškova, koje za uspomenu odnose posljednje grumene "crnog" zlata.
Zahvaljujući Fonoviću, koji u knjizi, između ostalog, navodi da je od 1935. do 1999. godine u raškim rudnicima život izgubio 751 rudar, da je u Tupljaku od 1983. do njegova zatvaranja iskopano gotovo dva milijuna tona ugljena, ili od 1914. godine ukupno 39 milijuna tona ugljena, doznajemo i mnoštvo drugih podataka koji se odnose na na posljednje dane jedne tradicije koja je za sva vremena obilježila Labinšćinu. Proizvodnja je stala 17. svibnja 1999. godine, a posljednja dva vagoneta iz jame su izvučena 28. svibnja, "čime se zaključuje službena evidencija proizvodnje".
Stotinjak rudara ubrzo odlazi u prijevremenu mirovinu temeljem posebnog zakona, a ubrzano započinju priprema za njegovo zatvaranje, odnosno povlačenju opreme. Voda sve više prodire na bivše otkope, stvarajući podzemna jezera, a posljednja crpka izvučena 25. studenoga. Dan kasnije prestaju funkcionirati i telefoni. Posljednji su u Jamu Tupljak ušli Đani Ajkler i Ante Augustinović radi provjere razine vode, vrativši se na površinu u 10 sati i 20 minuta - bilježi precizno Marino Fonović, onda stanovnik istoimenog zaseoka u Plominskom Zagorju. Nakon njih u jamu nije više nitko ulazio.
Posljednje rudarsko okno na Labinšćini betonskom je pločom zatvoreno 5. veljače 2005. godine.
Knjigom Zadnja smjena njen je autor više nego odlično obavio svoj zadatak, premda ne bi dobio nikakvu packu ili primjedbu da se nije latio pera i kamere te bilježio svaki trenutak u zaokruživanju višestoljetne tradicije. To se ne bi, međutim, moglo reći za one koji su bili mnogo odgovorniji, plaćeniji i zaduženiji u spašavanju svega onog što je i mehanički, fizički tvorilo tu tradiciju. Kao što u ondašnjoj općini, Muzeju ili rudniku nisu imali sluha ili volje za očuvanje rudarske baštine prilikom ranijeg zatvaranja rudnika u Labinu i Ripendi, tako su i ovom prilikom, unatoč javnog upozorenja i odvajanja dijela te baštime dozvolili da sva oprema završi na otpadu. Štoviše ubrzo je i nekadašnji Dan rudara - 2. ožujka, u spomen na povijesni štrajk rudara 1921. godine, u Labinu ukinut, da bi se nečija savjest, barem djelomično, ali za mnoge stvari prekasno, probudila mnogo godina kasnije.
 Stoga je misija Marina Fonovića to vrijednija, a knjiga Zadnja smjena, do koje je danas teško doći, s razlogom najbolje svjedočanstvo o rudarenju na Labinšćini. Ili preciznije, o njegovim posljednjim danima.    

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)