LJETO S DANICOM, NJEMAČKI ROMAN, MJESTO DOGAĐANJA I - LABINŠĆINA!

Došao je u Istru da tamo umre. Tako počinje roman Ljeto s Danicom njemačkog pisca Hansa Guenthera Konsalika, radnja djelomična zbiva i na Labinšćini. Za tog sam pisca čuo, ali ne i za taj roman, na kojeg me uputila Odeta Bedrina, Rašanka koja oko pola stoljeća živi u Njemačkoj. S njom sam se upoznao nakon što je kupila više zavičajnih knjiga i kraćeg susreta na placi u Raši. Pritom mi reče da ima biblioteku od oko tri tisuća naslova, među kojima i Konsalikov Ein Sommer mit Danica, uz više nego zanimljiv podatak da se njegova radnja zbiva u Raši, Labinu, Ubasu i Koromačnu. Uz napomenu da je on za rata vjerojatno kao njemački vojnik bio na ovim prostorima.
Ubrzo nakon toga uz pomoć svog sina nabavljam putem interneta tu knjigu, koja kod nas nije prevedena. Njemački i ne znam odveć dobro, ali sam i bez rječnika uspio pohvatati sve konce radnje i na kraju shvatio da ljubav uvijek pobjeđuje.
O čemu se radi? Liječnik iz Frankfurta nakon što ostaje bez supruge i dva sina, odluči da umre u Istri, koja mu je ostala u srcu. Naime, za rata tu je u pulskoj bolnici upoznao svoju suprugu. Sjeda u automobil i kada je već bio u Istri, nedaleko od Pirana doživljava tešku prometnu nesreću. Od najgoreg ga u iz uništenog automobila spašava 25. godišnja djevojka iz Pirana Danica Robić, koja se odmah zaljubljuje u 26 godina starijeg muškarca iz Njemačke. Njena ljubav je bila vatrena, mnogo jača i od otpora njenih roditelja, tako da na kraju balade njemu se vraća želja za životom.Za kratkog boravka u Puli on zamjećuje plakat za koncert u Areni poznate slijepe američke klaviristice židovskih korijena, koju on za rata čudom spašava nedaleko od Ubasa, omogućivši mu da čamcem stigne do savezničkog broda usred Jadranskog mora! Nakon toliko desetljeća ona mu prepoznaje glas!
Lijepo je da je u našoj Labinšćini smjestio svoj humani čin, dovodeći u opasnost i vlastiti život..
Autor u svom romanu spominje i Most Rašu, a nije isključeno da je on kao njemački vojnik sudjelovao u razgovoru između njemačke vojske i lokalne vlasti Labina, koju je predstavljao ondašnji gradonačelnik Melchiore Corelli. Nije li možda zbog toga glavni lik romana, uz našu Danicu Robić, dobio prezime Corell, koje nije nimalo njemačko, upravo po njemu? U romanima nije ništa isključeno, a smijem li se malo šaliti Labinjani nemaju Danicu Robić, ali imaju Danicu Rebić. Moja baka po očevoj strani prezivala se Rebić, a njena sestrična se tijekom rata zaljubila u njemačkog vojnika i odmah nakon rata završila najprije u Njemačkoj, a potom u Australiji. Nastavak priče, uz obilje mašte, prepuštam vama!

RAŠKI TAMBURAŠI - GODINA 1953.

Današnjim klincima, koji mobitelom slikaju i u vječnost arhiviraju svaki detalj svog života i svega što ih zanima, teško je uvjeriti da je bilo vremena kada ne samo da nije bilo mobitela, već da su i fotoaparati ili prava rijetkost. Kao što je to bilo u prvim poslijeratnim godinama kada nije bilo dovoljno ni hrane, odjeće ili - toalet papira! Možda je dio te priče i moje sjećanje na moje dopisničke dane u Glasu Istru mnogo godina kasnije, kada sam svoj privatni novi foto-aparat, kupljen od prvih plaća koristio za obavljanje svakodnevnog novinarskog posla!

Zbog toga nije teško zaključiti da su slike iz prvih poratnih godina, osobito iz privatnog, obiteljskog života bila veoma rijetke. I tim vrjednije! Jedna od tih bisera je i fotografija tamburaša raške osnovne škole nastale 1953. godine, dakle prije 65 godina, od nepoznatog autora. Snimak je sačuvao najstariji i još uvijek aktivan labinski odvjetnik Renato Martinčić. Dirigent je bio legendarni Antun Hrubec, a vrijedan je i pisani prilog kojim Martinči, tada mladi Aršijon, bilježi sva imena svojih vršnjaka. Kojih se u tom trenutku sjetio. Kasnije će dodati još ime Narciza Ružića.

U međuvremenu se sjetio i vršnjaka Josipa Miletića, zvanog Bepi Cole, koji je kao mladić otišao živjeti u Švedsku, ali ima stan u Rapcu. Prepoznao se sam, a bit će još takvih slučajeva, što bi me veselilo!

Vjerujem da će te s pažnjom pogledati oba dokumenta o Raši tog vremena, uz zaključak da je od tada dosta mladih tamburaša napustilo svoju Rašu, ali i nažalost i ovaj svijet. 

CVJETNI KORZO ILI PARADA MLADOSTI PRIJE POLA STOLJEĆA

U doba moga dječaštva, kada su se za ljetnih mjeseci nosile kratke hlače, mi školarci smo proljeće dočekivali Cvjetnim korzom. Bila je to svojevrsna parada gradskim ulicama učenika osnovnih škola i vrtića na kojoj su se oni, zapravo njihovi maještri, nadmetali i uživali u raznim kreacijama posvećenim u pravilu proljeću. Kretalo se od trga u Podlabinu do Crća u starom gradu i natrag, uz mnoštvo znatiželjnika, prijatelja i roditelja koji su s mnogo pažnje promatrali tu veselu kolonu. U pravilu, ali je bio i drugim oblika iskazivanja mašte i stvarateljskog duha, pa su se klinci i klinceze pojavljivali kao svemirci, marsijanci, vitezovi i što još sve ne.
Bio je to samo jedan oblik proljetnog buđenja (ali i najave ljetnih školskih praznika i kupanja), budući da se u to vrijeme trčala i Titova štafeta, kasnije Štafeta mladosti, slavio Praznik rada i što još ne.
Dio nekadašnjih manifestacija poznat kao Cvijetni korzo sačuvan je i u fotografijama, koje mi je odstupila Anamarija Lukšić iz gradske uprave, u čijoj se zbirci nalazi dosta vrijednih dokumenata o našem gradu. Ovo je na neki način njihova premijera, uz želju da se jednom dana građanima Labina prikazu i u lijepim prostorima gradskog muzeja.

LABINSKA KOMUNA - PRVI BROJ OBJAVLJEN JE 24. TRAVNJA 1976.

Labinska komuna bilo je općinskog glasilo, službeno SSRN, koje je živjelo nešto više od dva desetljeća - od travnja 1976. godine do 1997. godine, kada se gasi. Za to je vrijeme Labinska komuna postala vrlo popularan list, osobito među iseljenicima kojima je to bila najbolja veza sa starim krajem. Komuna je pratila sav život na Labinšćini - od politike i gospodarstva, do prosvjete, kulture i sporta. Postojao je i Iseljenički kutak, dopisnik iz New Yorka bio je Renato Dundara, gdje se, kako mi ovih dana reče jedan prijatelj, s velikom radošću dočekivao njegov svaki novi broj.
Posebna se pažnja posvećivala prošlosti ovog dijela Istre, očuvanju cakavice, života u mjesnim zajednicama. I još puno toga.

List se bavio i organiziranjem kulturnih i sportskih događanja, izboru sportaša godine te posebno izdavaštvom. U prvom je planu bila zavičajna prošlost, a upravo na tim vrijednostima se Labinska komuna počela baviti i izdavaštvom. Prva knjiga Četrdeset zelenih proljeća" posvećena NK Rudaru, objavljena je 1986. godine, a godinu dana kasnije i Kartolini z Labinšćini, koja će kasnije, s više izdanja, uključujući i prijevode na talijanski i engleski jezik, koje u svijetu koristi najveći broj Labinjana i njihovih potomaka, dosegla naknadu od sedam tisuća primjeraka. Dosad najveći broj na Labinšćini!

List se pokrenuo u sklopu Glasa Istre, pa sam, kao novinar tog lista, bio njegov prvi urednik. Istine radi to nije bila moja zamisao, već Bogoljuba Barjaktarevića, prvog profesionalnog dopisnika tog lista iz Labina.  Što više ja sam smatrao da bi bilo korisnije da budemo aktivniji u svakodnevnom informiranju putem Glasa Istre, ali je srećom prevagnulo njegovo mišljenje i podrška lokalne samouprave.. Kasnije će nakratko glavni urednik biti Vladimir Šverko, da bi ubrzo na čelo Labinske komune stao Valter Černjul. Uz njegovo je ime najvećim je dijelom, praktički sve do kraja izlaženja, povezan taj list, koji je odgojio i dosta i danas poznatih labinskih novinara. Njegove prve suradnice bile su novinarka Loredana Ružić i fotoreporterka Slavica Ružić, a dosta dugo vremena zamjenica glavnog urednika bila je Liliana Vale.

Hoćeš-nećeš sudbina tog lista bila je vezana uz politiku, uostalom bila su neka druga vremena, kada su svi puhali u isti rog. Nestankom socijalističke Jugoslavije i nastankom višestranačke demokratske Hrvatske očekivalo se da će mediji postati potpuno samostalni u novom političkom i društvenom okruženju. U tako nešto vjerovao je očito i Valter Černjul, koji je na kraju spakirao stvari i otišao raditi u Italiju, odakle se nedavno vratio. Izgleda da to onda nije bila jedina iluzija i očekivanja, pa politika dalje drži na uzdama (privatne) medije. Štoviše to čini i bolje nego ranije,  sve pod parolom općeg dobra, ali i to ima svoju cijenu, koja se plaća iz zajedničke nam blagajne.

Vratimo se opet u prošlost, odnosno na prvi broj Labinske komune tiskanog 24. travnja, nekoliko dana uoči Dana oslobođenja Labin i skorog Praznika rada. O tome tek podatak da su u prvoj redakciji uz urednike još sjedili Antej Ukušić, Anton Gergorić, Bruno Hrvatin, Mirko Kramarić, Daniel Načinović, Ratko Licul, Mara Rosić i Krešimir Čuturilo. Sve ostalo ćete vidjeti sami u presliku prvog broja, uz dodatak dviju fotografija - kasnijeg uredništva Labinske komune te lika Valtera Černjula i Liliane Vale, ali i opuštenog druženja članova redakcije. Na njima u pravilu nema Slavice Ružić, budući da je ona u pravilu stajala s one strane fotoaparata!

 

Vecer domoćeg besed - jedna od posljednjih manifestacija u režiji općinskog glasila Labinska komuna ugađenog 1997. godine.

NA RADNOM MJESTU

Pod ovim sam nazivom sakupio osam fotografija nastalih prije tridesetak i više godina kojima je radno mjesto glavno vezivno tkivo. Škola, rabački hotelijeri, ravnanje pjevačkim zborom ili folklorašima - svejedno. Ponekad i poziranje nakon radnog usjeha - dio je (slatkog) posla.

Neke od njih ćete prepoznati, a neki će prepoznati sami sebe, u nekom drugom, davno završenom izdanju!

Dio fotografija moj su uradak, većinu potpisuje Slavica Ružić, a nekim ne znam autora.

BOĆARI - NAJMASOVNIJI I NAJUSPJEŠNIJI SPORTAŠI LABINŠĆINE

Možda se netko i neće složiti s tom tvrdnjom, budući da je Labin i grad sportaša, da je on iznjedrio i neponovljive "labudice", ali razloga za njihovu hvalu ima.

Počelo je još ranih pedesetih, boćalište, popularni "đog" postoji u svakom selu kao glavnom okupljalište muškog dijela stanovništva. Veliki zamah je započeo dolaskom legendarnog Josipa Bepeta Ružića iz Umaga, gdje je radio po partijskom zadatku, kada Labin postaje jednog od glavnih boćališta u Istri, a on državni reprezentativac. Bilo ih je i kasnije, u Labinu je 1971. godine, u povodu pola stoljeća Labinske republike održan prvi međunarodni turnir. Na istom otvorenom igralištu na kojem se okupljaju i dana labinski boćari, unatoč obećanju političara da će im upravo oni izgraditi dvoranu, bez kojeg nema kontinuiranog rada i uspjeha. Tek nakratko, u eri gradonačelnika Marina Brkarića i voljom Vojka Baznika boća se u nekadašnjoj lamparni.

I kao za inat uspjesi se i dalje nižu, osobito kada je na čelo ženske ekipe BK Labin došao Romano Grižančić, uz kojeg se vežu nove državne i međunarodne titule. O tome opširnije pišem na jednom drugom mjestu, a ovdje nudim samo nekoliko starih fotografija iz zbirke starog boćarskog zanesenjaka Pineta Štemberge. Ako je suditi po onome što sam vidio u njoj ima dovoljno "štofa", vrlo često od rada legendarne fotografkinje Slavice Ružić, za veliku i odlično posjećenu izložbu u gradskom muzeju ili na nekom drugom prostoru. Zbog čega ne u tako nešto i vjerovati i zahvaliti se svim boćarima Labina i Labinšćine, među kojima ima i podosta veterana koji svoju krepost održavaju upravo boćanju i druženju.

SINDIKALNA KNJIŽICA RUDARA IZ BARBIĆI IZ VREMENA LABINSKE REPUBLIKE

Zahvaljujući Branku Petriću iz sela Barbići, koji je u potkrovlju jedne tamošnje stare, urušene kuće našao vrijedne dokumente iz vremena Italije, spasivši ih time od propadanja, došao sam do vrijednih dokumenata. Među njima najviše mi je zapela za oko članska knjižica Federacije rudara Labina rudara Gripparich Giacoma iz Kunja. U njoj su regulirana prava i obveze članova, a članarina je iznosila jednu liru mjesečno. Učlanio se u kolovozu 1920. godine, a naredne godine, kada dolazi do velikog štrajka 2. ožujka 1921. godine, poznatog kasnije kao Labinska republika, članarinu ne plaća četiri mjeseca. Naredna je godina bila izuzetno teška za labinske rudnike, kada mnogo rudara ostaje bez posla, uključujući nakratko vjerojatno i našeg vlasnika članske knjižice.

Iste godine Griparić Jakov je i član Talijanske federacije zaposlenih u rudniku, od koje na ime Gripparich Giacomo, dobiva svojevrsnu socijalnu knjižicu za pomoć. Taj je sindikat lijeve ideološke orijentacije o čemu svjedoči i srp i čekić na poleđini "tesere".

Slijedi članska knjižica Nacionalne udruge zaposlenih u industriji iz 1926. godine, tada već pod "kapom" Fašističke stranke uz nepromijenjeno prezime rudara iz Kunja. Ta se promjena uočava na knjižici Konfederacije fašista zaposlenih u industriji, na kojoj njegovo prezime ostaje bez svoga ć(ch).

Isto je i na radnoj knjižici 1937. godine.

Šetnja kroz prošlost u ovoj priči završava 1948. godine isječkom mirovine za nekadašnjeg rudara Jakova Griparića, službenog državnog dokumenta koji je u to vrijeme još bio dvojezičan, uz hrvatski koristio se i talijanski jezik.