OD GOSTIONICE ISTRA DO ROCK CAFFE - ILI PUT DUG SEDAMDESETAK GODINA

Do kraja pedesetih proteklog stoljeća placa Borgo ili Crć bila je središte Labina, na kojoj su se, osobito potkraj tjedna okupljali Labinjani. Onda su se mnogobrojne aktivnosti počele seliti u Podlabin - banka, pošta, koje su se preselile u novu zgradu na današnjem mjestu. Početkom šezdesetih nedaleko od nje počela se graditi nova školska zgrada, direkcija Istarskih ugljenokopa se iz Raše preselila u dozidanu upravnu zgradu labinskog ugljenokopa. Koja je također bila u neposrednoj blizini spomenutih objekata. U isto vrijeme s druge strane ulice, nasuprot pošte i banke, podignute su dvije stambeno-poslovne dvokatnice. U istom nizu prizemlje nekadašnje postolarske radnje pretvoreno je u novi ugostiteljski lokal - uskoro veoma popularni Mlječnjak. Oko njega okupljali su se mladi, a njihovi roditelji sve češće na terasi najprije gostionice, a onda restorana Istra. Vizualno i funkcionalno počelo se na tom mjestu, uz Jadransku magistralu, stvarati novo središte Labina. Za nekoliko godina autobusi koji su povezivali Labin s Pulom, Rijekom, Zagrebom i drugim gradovima prestajali su dolaziti u stari gradu.
Do izgradnje prve prave autobusne stanice nedaleko od Doma 2. mart, a to će potrajati nekoliko desetljeća, autobusi na među gradskim linijama zaustavljati će se na običnim ugibalištima. Za Pulu nasuprot spomenutog restorana, današnjeg lokala Rock caffe, a za Rijeku i dalje na istom mjestu gdje je stajalište autobusa i danas, nedaleko od OTP banke.U vrijeme oblikovanja današnjeg Centra, kako ga mladi zovu, na tom je mjestu bilo malo montažno zdanje s malom popularnom slastičarnicom. Na tim su se mjestu čekali autobusi. I po ljeti i po zimi. I po suncu i po kiši. Buri i jugu.
Na ovim fotkama nalazi se obiteljska kuća koju je obitelj Vlacci (Vlačić) podigla u vrijeme početka gradnje Podlabina, odnosno rudarskog grada Pozzo Littorio d'Arsia. Na katu je bio njihov stan, a u prizemlju Dopolavoro, za fašizma svojevrsni društveni domovi. Odmah nakon rata vlasnik kuće je za to dobio i suglasnost od novih vlasti u Labinu, ali je uskoro između vlasnika i Kotarskog opskrbnog poduzeća sredinom 1947. godine sklopljen ugovor o najmu prizemlja kuće. U njoj će se kasnije otvoriti državna gostionica, koja će do početka devedesetih i privatizacije poslovati spomenuti restoran. Obitelj je uskoro optirala za Italiju, njihov sin Mariano Vlacci živi u Gradu. Stan na katu su uspjeli sačuvati za sebe, odnosno vratiti ga u međuvremenu, ali s prizemljem su imali manje sreće, pa je lokal uskoro nacionaliziran. Kasnije su tu bili razni sadržaji, uključujući i nakratko piceriju Maja, a s druge strane je dugo godina bilo predstavništvo turističke agencije Kompas s legendarnim Rudolfom Rudijem Golja. Danas je ta zgrada najpoznatija po popularnom okupljalištu mladih ljubitelja glazbe Rock caffe.
I dok sin nekadašnjeg vlasnika pokušava od nove države dobiti odštetu za oduzet lokal "u ime naroda", na prve poslijeratne godine tog djela Labina podsjećaju dvije fotografije te zgrade i ugovor i najmu. Uz podsjećanje da nema rata bez pljačke, ma kako se ona zvala.

RABAC RATNE 1915. - OBITELJ DIREKTORA RUDNIKA HANSA SIXTA KRAPNA NA ODMORU!

O Krapnu s početka 20. stoljeća, pa do završetka Prvog svjetskog rata, kada je tamošnji rudnik, od 1907. do 1919. godine, vodio Bečanin Hans Sixt, pisao sam u jednom tekstu na ovom blogu. Dokumente i zanimljive fotografije dao bi njegov unuk Benno Sixt, također iz glavnog grada Austrije, za njegova obilaska kraja koji je dio prošlosti njihove obitelji.
Danas me dočekalo novo, ugodno iznenađenje - u starom gradu me je čekala njegova kuverta s novim pojedinostima iz tog vremena. Posebno su me obradovale četiri fotografije za boravka obitelji direktora u Rapcu na odmoru nakon završetka školske godine u svibnju 1915. godine. Druge ratne godine, kada je proizvodnja u rudniku zbog ratnih potreba bila pojačana, a radile su i škole. Uključujući i onu u rudarskom Krapnu, u kojoj se nastava odvijala na njemačkom jeziku.
Obitelj direktora Sixta nije imala vilu uRapcu, ali ju je za odmor svoje djece iznajmila. Prema svemu sudeći od obitelji Fillini, koja se nalazila nedaleko od današnjeg hotela San Fior, nekada popularnog Zabavnog centra zvanog Bašta. Prva je fotka nastala ispred te vile, koju su srušili njemački vojnici prilikom povlačenja u Rapcu potkraj travnja 1945. godine.
Na drugoj je fotografiji obitelj Sixt za ručka na terasi iznajmljene vile, a potom slijede fotografije nastale u luci - prva na zidu gdje počinje šetnica prema Maslinici, i druga snimak za uspomenu ispred stepenica na rivi.
Hvala gospodinu Sixtu na lijepim fotografijama iz dijela naše zajedničke povijesti!

PREZIME NAČINOVIĆ, ILI KRATKA PRIČA O POMORCIMA

Tragajući za korijenima svog prezimena put me doveo i u župni ured Plomina, gdje sam našao podatak o mom prezimenjaku Michelu Miliuoiju, koji je 1664. godine oženio djevojku Stepcich. Pritom sam naišao i na Marca Naicinovicha, koji uze Luciju, kćerkom Zuanne Vosilich. U oba slučaja ti mladići zanimljivih prezimena imali su ovdje već malo dublje korijene, što ide u prilog da su njihovi očevi i noneti ovdje došli barem u 16. stoljeću. A možda i ranije.
Bit će da su se prvi Načinovići najprije naselili uz obalu i nastanili u Plominskom Zagorju, a potom se polako širili po Labinšćini - u Kožljak, Eržišće, Vinež, Kapelicu i drugdje. Upravo u seocetu Eržišće smješteno uz cestu koja preko Svete Nedelje vodi do Kršana, rubnom području cakavice i čakavice, poodavno, još za Jugoslavije upoznao sam se s Danilom Načinovićem, oficirom JNA i osoba koja se neobično zanimala za povijest našeg kraja. Od njega sam doznao da je Nedešćina zapravo naziv područja koje gravitira Svetoj Nedelji, kao Labin i Labinšćina. Od kuda mu takva znatiželja za mnoga društvena zbivanja i procese doznat ću kada sam u njegovom, sada zatvorenom i pustom domu u Eržišću, upoznao njegova oca. Bio je neobično vješt stolar, pravi maestro, koji je imao rijetku privilegiju da se za to zvanje školuje u Krku. I tu je, kako mi je onda rekao upoznao pjesnika i narodnjaka Vladimir Nazora, čije je riječi i poruke upijao poput spužve. Pokazao mi je i neke sačuvane knjige iz tog vremena, kada je ovaj prostor bio dio Habsburgovog imperija.
Zbog čega spominjem upravo sada te inače zanimljive pojedinosti o našem kraju i ljudima? Razlog je jednostavan. Jučer mi je Anita Paliska, bez dvojbe najbolji poznavatelj gljiva, dala na uvid neke dokumente o povijesti njene obitelji. Anita je rodom iz Eržišća, Danilo Načinović joj je bio starnić, a njegov otac borba, iliti stric. Borba Bepo Perčić, koji im je obiteljski nadimak. Bio je to kraj pomoraca, jer drugog izbora za bijeg od siromaštva nije bilo. Poznato je da su ti pomorci dio, za ondašnje prilike, vrlo dobre zarade, uložili ne samo u gradnju obiteljskih kuća, već i kupnju zemljišta, kao zaloga materijalne sigurnosti. O njihovom pozivu, koji je mnogima otvorio vidike, svjedoče i pomorske knjižice, popularne matrikule.
Ti dokumenti govore o tim transakcijama Anitinog roda po očevoj strani, koji je također bio pomorac, kao i njegov otac i djed. Neki od njih su s druge polovice 19. stoljeća, a dio kupoprodajnih nastao je između dva rata. Ugovori su se potpisivali u Plominu, unutar čijih je granica bilo Eržišće, ili u Labinu. Na jednom od njih spominje se Gorenja Zatka (Goregna Zatca). Zanimljiv je i tok mijenjanja prezimena Načinović, pisanog latinskom grafijom, ali i odvjetnika i bilježnika, koji su ih potpisivali.

 

BISKUP BOGETIĆ MEĐU PROGNANICIMA U RAPCU - IZ ARHIVE SLAVICE RUŽIĆ

Zahvaljujući dobroj volji našoj prvoj poslijeratnoj domaćoj fotografkinji Slavici Ružić i ustupljenim fotografijama iz njega arhiva prikazujemo vam isječak iz rabačkog života prognanika iz Slavonije tijekom Domovinskog rata 1991.-1995. godine. Tih se fotografija sjetila nakon što je pulski povjesničar Darko Dukovski tražio fotodokumentaciju za njegovu novu knjigu o životu izbjeglica i prognanika u Istri, pa se došlo i do nje. Oni su najviše boravili u hotelima današnje Maslinice te ondašnjim hotelima Istra i Fortuna, u kojima su najduže ostali. Tih godina turista gotovo i nije bilo, a našoj su obali i tada ostali najvjerniji turisti iz Češke i Slovačke.

Među šest odabranim fotografijama najzanimljiva je ona koja je u kadru uhvatila nedavno preminulog porečko-pulskog biskupa Antun Bogetića za njegova obilaska djece izbjeglica i prognanika smještenih u hotelu Mimosa.

U izbjeglištvu se umiralo i rađalo, a naša Slavica Ružić, radeći za onda popularnu Labinsku komunu, snimila je trenutak kada je labinski svećenik Vilim Grbac, tada također veoma omiljen među Labinjanima i to ne samo vjernicima, krsti rek rođenu Adrijanu? Gdje je danas ta djevojka?

Na trećoj je fotografiji ministar dr. Kostović snimljen u Fortuni za razgovora s privremenim stanovnicima tog hotela, koji su stalno tražili nove informacije o svom domu, rodbini, prijateljima, susjedima.

Snimljen je i trenutak sreće branitelja Perkovića, koji je za kratkog predaha došao obići svoju suprugu io dječicu u jednom od rabačkih hotela.

O čemu su raspravljale ove bakice "ubijajući" vrijeme ispred hotela Hedera s mislima na svoja polja, njive i nedostupne domove?

Vjerjatno su i one kasnije posjetile izložbu rukotvorina mladih Slavonki, koje su i na taj način svoje domaćine upoznavali sa svojim običajima i načinom života.

Ove fotografije su tek kap u moru bogate arhive Slavice Ružić stvarane tijekom njenog dugog druženja s fotoaparatom, u čijem je kadru ostalo mnogo, danas mahom zaboravljenih detalja o našim ljudima, našem Labinu i zavičaju. To je razlog više čuđenju zbog čega dosad nitko nije od nje pokušao otkupiti to bogatstvo ili barem zajedno s njom postaviti više zanimljivih izložbi o nama samima. Ili možda mi sami sebi nismo dovoljno zanimljivi?
Nakon objavljivanja ovog teksta javio se Rabacan Berto Škopac, koji godinama živi u Milanu. U njegovom obiteljskom albumu nalazi se i više fotografija nastalih 1992. godine za druženja s malim izbjeglicama, od kojih objavljujem dvije.

KAMION NA "EKOLOŠKI" POGON

Danas je već teško zamisliti klasične kotlove na drvo, a kamo li kamione pokretani kao lokomotive na paru dobivene od loženja drvom! Ipak tako nešto se između dva rata kretalo putevima Labinšćine i Istre, o čemu mi je pričao moj pokojni otac Bepi, koji je svoja prva iskustva šofera na takvom kamionu, tada u vlasništvu u ono poznate labinske trgovačke obitelji Višković, zvane Šturla, rodom iz Svetog Lovreča.
Jedan od takvih kamiona je ispred vas, a dosta lošu fotokopiju izvorne fotografije ustupio mi je Toni Bastiani iz Presike. Fotografija je nastala 13. lipnja 1943 godine u podnožju Labina nedaleko od posjeda obitelji Mohorović Tonci, a na njenom gornjem rubu vidi se zgrada nekadašnje klaonice, macela te Stenice. Kamion je tada bio star desetak godina, koristio je pune gume, a izgleda da je kasnije ugrađen dio s ložionicom drva. U vrijeme prije rata fašistički je režim Italije bio izložen izolaciji od drugih europskih zemalja, pa je potražnja za vlastitim izvorima energije, osobito raškog ugljena, bila vrlo velika.
Na poleđini fotokopije piše da je za volanom neobičnog kamiona bio izvjesni Gigetto, dok je na blatobranu sjedio Scarpozich(Škarpoc), jedan od nadimaka prezimena Milevoj. Nije isključeno da je on bio ložač, zadužen za pokretanje motora kamiona!

 

RENATO PERCAN - UMJETNIK IZVAN NAŠEG PROSTORA

Renato Percan. Akademski slikar. Majstor crtanja iza kojeg je ostalo nevjerojatnih nekoliko tisuća radova. Rođen u Trgetu, zaljubljen u svoj Labin. Veći dio svog života živio i stvarao u Medulinu.
O ovom neobično nadarenom umjetniku i intelektualcu, neobično dobroj duši, čije su svjetlucave oči odmah osvajale, teško je pisati. Zapravo i nemoguće. O njemu govore njegovi radovi, a ja ću si priuštiti zadovoljstvo da o njemu opišem samo nekoliko susreta s majstorom Renatom.
Kao novinar više sam puta pisao o otvaranju njegovih izložbi. Bili su to sami kratki susreti, prožeti poštovanjem njegova lika i djela. Uvijek u prigodnom, svečarskom ozračju. I upravo to izuzetno poštovanje Renata dovelo me 20. veljače 1984. godine u njegovu kuću, pretvorenu u atelje u lijepom Medulinu. za jednu su mi prigodu trebali neki darovi, zbog čega sam odlučio da bi njegovi crteži bili najbolji zato. U ugodnom druženju, zajedno s njegovom dragom Reginom, nakon razgledavanja njegova ateljea, okruženom mnogobrojnim radovima, kupio sam nekoliko grafika. Na taj me prvi susret i danas podsjeća njegov izuzetan dar - originalan crtež s datumom i posvetom Dragom Labinjanu Milevoju.

Drugi sam ga put posjetio otprilike dvije godine kasnije prilikom pripremanja knjige Kartoline z Labinšćini. On je više godina bio i grafički urednik Glasa Istre, odnosno Istarske naklade, gdje je ostavio dubok trag. S dosta rezerve zamolio sam ga da li bi mi napravio nekoliko crteža Trgeta i nekih drugih mjesta Labinšćine. Sa zadovoljstvom je to prihvatio, odbivši ikakvu novčanu naknadu.

Zbog knjige sam i treći put pohodio njegov dom dosta godine kasnije prilikom tiskanja drugog izdanja rječnika cakavice Gonan po nase. Prvo izdanje svako slovo ilustrirao mi je dugi labinski akademski slikar Josip Diminić - njegov susjed iz Svetog Lovreča, pa mi je sada želja bila da novo izdanje nastane u suradnji s još jednim labinskim likovnim umjetnikom. Saslušao je moju želju, ali je na kraju, uz mnogo ispričavanja rekao da nema više snage za rad po narudžbi. I tu se pokazao kao pravi umjetnik, svoj do kraja, koji stvara slijedeći svoju stvaralačku žicu, a ne nečije želje. Kasnije će mi on i njegova vjerna životna družica Regina reći da je on često morao, radi preživljavanja, pogotovo kada je radi slobode stvaranja dao otkaz u Glasu Istre, ciljano stvarati. Opet presretan iz njegova doma u Medulinu otišao sam sa 28 crteža, bez koje bi "besedor" bio znatno siromašniji.

U njihov sam dom i kasnije često zalazio, našavši ga svaki put sve slabijim i otežana pokreta. Uvijek s kistom u ruci, na mjestu gdje je stvarao satima, danima, mjesecima i godina. I osmijehom te iskričavim očima, koje su bile snažnije od bolesti, koja ga sve jače zahvaćala. Uz sve zabrinutiju suprugu, koje je stalno bila uz njega.

Renato Percan je već nekoliko godina na onom svijetu, a posljednji mu je počinak na groblju u Svetoj Nedelji, gdje se prigodno okupljaju njegovi štovatelji. Znaju oni da je Renato volio sve ljude, da je gdje god je živo bio njegov dom, ali najsretniji je bio u svom Labinu, među svojim ljudima, slušajući svoju cakavicu. Najviše je bio uzbuđen kada se izložba njegovih radova otvarala u drevnom gradu, kojega zovu s pravom i gradom umjetnika. Zbog toga jer bio razočaran kada gradska uprava prije desetak godina, nije prihvatila da se, uz donaciju, u lijepom prostoru nekadašnje Istarske banke u Ulici Paola Sfecija, otvori njegov stalni postav. S više od dvije tisuće radova. Hoće li nova gradska uprava iskoristiti priliku za ispravljanje velike greške prema ovom izuzetnom umjetniku, kojim bi se druge sredine, gradovi i zemlje, znale ponositi?  Ovi radovi i potvrđuju zašto!

RAZGLEDNICA LABINA IZ 1921. GODINE

Razglednice su za mene uvijek bilo svojevrsni prozor u prošlost moga zavičaja, Labina i okolice. Sva je na svoj način posebna, bez obzira što je drevna Albona i kasniji Labin uvijek bila u žarištu njihova motiva. Što više novim motiva, to više novih informacija,

Ova kartolina, koja je u Como poslana 8. kolovoza 1921. godine, u mnogočemu je drugačija od drugih. Tu je motiv grada u drugim planu, jedva je prepoznatljiv, a mnogo više privlači pažnju njegovo grafičko rješenje. Na prvi pogled kao da mi je bila jasna njena poruka - sretna obitelj s osmijesima na licima zadovoljna putuje u novi život. S Labinom u srcu!

Ta 1921. godine za Labin je bila posebna. Istra se konačno nakon Rapalskog ugovora i formalno našla u sastavu Kraljevine Italije, čime je, isto formalno, prestalo razdoblje okupacije započeto u studenome  1918. godine konačnim nestankom Austro-Ugarske Monarhije.  Zbilo se to 20. veljače, a već 2. ožujka započeo je veliki štrajk rudara poznat kasnije kao Labinska republika. I teški dani koji su obilježili prve godine Italije u Istri, uz dosta snažnu emigraciju naših rudara u europske rudnike i svijet.

Na poleđini ove razglednice moglo bi se isčitati da je njen pošiljatelj izvjesnoj gospođici bio zadovoljan onim što je vidio za izleta Istri i obilaska Labina. Uz podatak da je njen izdavač bio Furlani, koji je u Labinu trgovinu.