petak, 2. lipnja 2017.

BISKUP BOGETIĆ MEĐU PROGNANICIMA U RAPCU - IZ ARHIVE SLAVICE RUŽIĆ

Zahvaljujući dobroj volji našoj prvoj poslijeratnoj domaćoj fotografkinji Slavici Ružić i ustupljenim fotografijama iz njega arhiva prikazujemo vam isječak iz rabačkog života prognanika iz Slavonije tijekom Domovinskog rata 1991.-1995. godine. Tih se fotografija sjetila nakon što je pulski povjesničar Darko Dukovski tražio fotodokumentaciju za njegovu novu knjigu o životu izbjeglica i prognanika u Istri, pa se došlo i do nje. Oni su najviše boravili u hotelima današnje Maslinice te ondašnjim hotelima Istra i Fortuna, u kojima su najduže ostali. Tih godina turista gotovo i nije bilo, a našoj su obali i tada ostali najvjerniji turisti iz Češke i Slovačke.

Među šest odabranim fotografijama najzanimljiva je ona koja je u kadru uhvatila nedavno preminulog porečko-pulskog biskupa Antun Bogetića za njegova obilaska djece izbjeglica i prognanika smještenih u hotelu Mimosa.

U izbjeglištvu se umiralo i rađalo, a naša Slavica Ružić, radeći za onda popularnu Labinsku komunu, snimila je trenutak kada je labinski svećenik Vilim Grbac, tada također veoma omiljen među Labinjanima i to ne samo vjernicima, krsti rek rođenu Adrijanu? Gdje je danas ta djevojka?

Na trećoj je fotografiji ministar dr. Kostović snimljen u Fortuni za razgovora s privremenim stanovnicima tog hotela, koji su stalno tražili nove informacije o svom domu, rodbini, prijateljima, susjedima.

Snimljen je i trenutak sreće branitelja Perkovića, koji je za kratkog predaha došao obići svoju suprugu io dječicu u jednom od rabačkih hotela.

O čemu su raspravljale ove bakice "ubijajući" vrijeme ispred hotela Hedera s mislima na svoja polja, njive i nedostupne domove?

Vjerjatno su i one kasnije posjetile izložbu rukotvorina mladih Slavonki, koje su i na taj način svoje domaćine upoznavali sa svojim običajima i načinom života.

Ove fotografije su tek kap u moru bogate arhive Slavice Ružić stvarane tijekom njenog dugog druženja s fotoaparatom, u čijem je kadru ostalo mnogo, danas mahom zaboravljenih detalja o našim ljudima, našem Labinu i zavičaju. To je razlog više čuđenju zbog čega dosad nitko nije od nje pokušao otkupiti to bogatstvo ili barem zajedno s njom postaviti više zanimljivih izložbi o nama samima. Ili možda mi sami sebi nismo dovoljno zanimljivi?
Nakon objavljivanja ovog teksta javio se Rabacan Berto Škopac, koji godinama živi u Milanu. U njegovom obiteljskom albumu nalazi se i više fotografija nastalih 1992. godine za druženja s malim izbjeglicama, od kojih objavljujem dvije.












Nema komentara:

Objavi komentar