Danas mi se u moju biblioteku vratila knjiga Renata Pernića Narodne pjesme iz Istre, tiskane daleke 1985. godine. Kako sam je bio već gotovo otpisao radost njena vraćanja u staro jato bila je to veća, pogotovo što se radilo o djelu osobe s kojom sam na Radio Puli radio petnaestak godina. I što ne samo zato što je Renato Pernić nama u baštinu ostavio silno bogatstvo naše, istarske narodne glazbene tradicije, koje bi bez njega najvećim dijelom otišla u trajni zaborav, već što je u istoj mjeri bio veliki čovjek. Odličan suradnik, koji je za naše novinske priloge uvijek birao pravu glazbu, dobrodušan, uvijek nasmijan, neposredan. Od jutra do mraka spreman za šalu, nezaboravan zabavljač u prigodnim feštama zaposlenika Radio Pule. Osoba koja je voljela Istru, njenu narodnu glazbu, ljude, dala ogroman doprinos društvenom i kulturnom razvoju svoga Roča, u kojem tamošnje kulturno-umjetničko društvo s razlogom nosi njegovo ime.
Kakav je Renato bio gromada od čovjeka najzornije će vam predočiti ovaj događaj koji se zbio prije tridesetak godina. Poslom smo išli do Slovenije, nadomak talijanske granice i onda smo se na njegovo traženje našli u Trstu. Automobil se našao ispred jedne trgovine u koju je Renato uletio i isti čas se zagrlio s prodavačem, koji je bio ozaren od sreće. Kako su međusobno govorili na svom ročkom dijalektu, koji je "otkačen" kao i naš labinjonski, Renato će mi brzo objasniti da je to njegov prijatelj iz Roča, koji je prije nekoliko godina Buzet zamijenio Trstom. I sada je uslijedilo ono najvažnije - nakon što je njegov prijatelj fino poslužio kupca, na moje iznenađenje zaključava vrata trgovine, otvara bocu i reže salamu i koji trenutak kasnije zapjevaše iz sveg glasa jednu našu narodnu! Lako kantat doma, ma pravi gust je kada zakantaš usred Trsta - dobaciše mi ošinutim srećom neobična susreta!
I zbog čega smatram da je Renato Pernić i naš, koliko je i dio svakog kutka glazbene Istre, a ne samo rodnog Roča? Neprijeporno je da je on neobično volio Labinšćinu, da je posebno cijenio naše narodnu glazbenu tradiciju i njene mnogobrojne sopce i pjevače, koje je opisao u dvije svoje knjige, od kojih je ona o sopcima posebno svečano promovirana u Raši. Zbog toga mu nije bilo teško, zajedno sa svojim uzorom i učiteljem Slavkom Zlatićem,. sudjelovati na svakoj završnici Labinskih konti na Dubrovi, čijoj je ondašnjoj afirmaciji nemali njegov doprinos. Ne jednom je u razgovoru sa mnom naglasio da su mu Labinjani posebno dragi, da se među njima osjeća kao doma. Možda je nato malim dijelom utjecao i njegov glavni urednik i direktor na Radio Puli Šanto Kranjac, koji je svestrano podupirao njegovo djelovanje.
Ove je godine prošlo deset godina od njegova prerana odlaska s ovog svijeta. Premda je znao da mu je kraj blizu, i dalje je, premda u mirovini, magnetofonom i u pratnji snimatelja i velikog prijatelja Branka Paića putovao Istrom snimajući emisije iz narodne glazbene baštine za Radio Pulu i Hrvatski radio. Srećom, nadživjela su ga njegova djela, njegove pjesme, svirke i drugi svjedoci našeg dugog prisustva na tlu Istre. Iz njegovih knjiga Narodne pjesme iz Istre i Meštri svirci i kantaduri, a bio je neobično pismen i pedantan, tek nekoliko fragmenata koji svjedoče o sopcima i kantadorima naše Labinšćine.
(više u knjigama o Labinštini:
www.mat-flacius.hr)
