VINEŽ - INDUSTRIJSKA ZONA U SUNČANO NEDJELJNO POPODNE

Listajući ovih dana knjigu Labin tragom vjekova, koju sam potkraj 20. stoljeća napisao zajedno s mojim pokojnim kolegom Eduardom Strenjom iz Pule, zamijetio sam da na prostoru današnje industrijske zone na rubu Vineža nadomak Dubrove u to vrijeme nije bilo ni jedne proizvodne hale.
Osamostaljivanjem Hrvatske početkom devedesetih uskoro će, točnije 1993. godine unutar granica ondašnje Općine Labin nastati Grad Labin te općine Raša, Sveta Nedelja, Kršan i Pićan.
Takvim raspletom Labin ostaje bez svoje zone na Dubrovi, pa se nakon nekoliko godina donosi odluka o izgradnji novog industrijskog pojasa na proplanku između Vineža i zaseoka Viškovići, s lijepim pogledom na stari Labin.

Početkom ovog stoljeća na terenu iznad uprave Komunalnog poduzeća Prvi maj, nekadašnje bolnice a na kraju i labinskog rodilišta, "placeve" otkupljuje labinski poduzetnik Vojko Baznik, te nekoliko malih građevinskih tvrtki s Labinšćine.

Veliki će iskorak ubrzo učiniti poznata talijanska tvrtka Benetton, koja privučena državnim i lokalnim poticajima u neposrednoj blizini, neposredno uz cestu koja od Vineža vodi do Dubrove, odnosno Svetog Martina i Nedešćine, podiže svoju tvornicu.

Nekoliko godina kasnije, u potrazi za još jeftinijom radnom snagom na tlu bivše Jugoslavije, Benetton napušta Vinež, ali na njeno mjesto dolazi tvrtka Carel, opet iz Italije. Nedugo potom poduzetnici iz iste zemlje u produžetku tog prostora grade se najprije dvije, pa još jedna tvornička hala, za koju se sada gradi novi cestovni prilaz.

Na samom ulazu u sve veći poduzetnički kompleks među prvima iz Italije dolazi i Danieli Systec, velika tvrtka iz okolice Manzana, grada prijatelja Labina, koja u svom dvorištu ove godine dovršava novu i veću proizvodnu dvoranu. Tih godina od labinskog poduzetnika njegovu halu preuzima, opet talijanska, tvrtka MTZ, koja ubrzo diže nove proizvodne prostore.

Danas je u Vinežu otvoreno nekoliko stotina radnih mjesta, na kojima su plaće približno iste kao u trgovinama ili rabačkim kućama, a kako u nedjelju i subotom u pravilu ne rade, to je gotovo presudni korak da se odlučuju za rad u njima.

Slobodnog prostora u vineškoj industrijskoj zoni sve je manje, a zaposlenika je sve više, pa sve brže u Labinu, uz otvaranje novih supermarketa, raste potražnja za stanovima.  Da se prije otprilike dva desetljeća nije krenulo tim putem gospodarska i društvena slika Labina bila bi ipak drugačija.
Slike koje slijede to i potvrđuju.

Ove slike nastale su potkraj svibnja 2021. godine. U prvom planu nova hala tvrtke Novation TECH, a do nje se kopaju temelji nove hale već prisutne Carel.

 

Pogled s Fortice na industrijsku zonu u Vinežu danas i potkraj proteklog stoljeća!

LABIN, PETAK, 13. OŽUJKA - PANDEMIJA KORONAVIRUSA U ITALIJI ODNIJELA 250 ŽIVOTA!

S prijetnjama od sve agresivnije koronevirus danas popodne svojom uobičajenom rutom obilazim drevni Labin.

Petak je, 13. dan u trećem mjesecu ove godine.

Putem nikoga ne susrećem, ljupki mačić nedaleko od zvonika zbunjeno i s nevjericom me promatra zaštićen u svojoj kućici.

Za Labin u ovo doba godine, kada je i sunce iza debelog olovnog sloja oblaka, i ništa posebno!

Tek na povratku, gdje na trgu, popularnom Crću, nitko ne sjedi ispred lokala, pri uspinjanju  za glavno parkiralište, odakle se pruža prekrasan pogled na sam stari grad, ali i Kvarner, susrećem Eura, dobrog duha rodnog grada Matije Vlačića Ilirika.

U društvu je dobro raspoloženih Labinjana, ali već medijski razmažen spreman je za poziranje!

Vidimo se za dva dana na istoj starogradskoj ruti, na kojoj doživljaji nikada nisu isti!

Titov trg, popularni Crć/Borgo tri dana kasnije - točno u podne!

LABINSKA GOSPODARSKA SCENA 1990. GODINE - HVALA SPONZORIMA

Trideset godina nije malo u ljudskom životu, a ni, znamo mi i na vlastitoj koži, ni u postojanju jednog društva. Tek nešto manje traje samostalna hrvatska država.

Dakle prije tri desetljeća, sada već daleke 1990. godine, nekada ugledno i utjecajno općinsko glasilo Labinska komuna, na čelu sa nezaobilaznim glavnim urednikom Valterom Černjulom, objavilo mi je treću zavičajnu knjigu Do socijalizma i natrag. U njoj se tragom vlastitih i tuđih novinskih tekstova osvrćem na 45 godina socijalizma u Jugoslaviji, koja je te godine bila na izdisaju. Nakon višegodišnje krize u zraku se osjećao njen skori kraj, gospodarstvo je bilo na koljenima, a bivši komunisti sve su više naginjali nacionalizmu u članicama federacije. Nitko nije vjerovao da će Juga nestati u krvavom ratu, a stanovništvo se nadalo da će se njihovo konačno okrenuti višestranačju, tržišnom gospodarstvu i - boljem životu.

U ovom kratkom tekstu ne sovrćem se na tekstove i fotke u knjizi, već na posljednje tri stranice u njoj, posvećene mnogobrojnim sponzorima, koji su sufinancirali njeno tiskanje. Među njima je mnogo novih, mahom obiteljskih firmi, čiji su se vlasnici nadali da će se njihovi snovi ostvariti u novom društvu. Tri desetljeća kasnije vidi se da su to bili, nažalost, planovi bez pokrića i da su rijetki od njih i danas na sceni! Među njima je nestala i nekada popularna Labinska komuna.

Uvjerite se samo i to! 

ISTOČNI ULAZ U STARI LABIN

Istočni ulaz u drevni Labin, onaj iz pravca groblja, dio je nekadašnje rimske ceste Pula-Trsat, koja je Raški zaljev prelazila kod Trgeta, zbog čega na tom lijepom mjestu najvjerojatnije i naziv, sredinom šezdesetih doživljava ogromne promjene.

Kako što je poznato zbog nekontroliranog rudarenja ispod starogradskih zidina gotovo je nestala Sveta Katarina, koja je dobila naziv po također nestaloj crkvici. Posljedice umjetno izazvanog potresa, zvanog među rudarima kao "škopijo", bile su ravne najtežem potresu ili žestokom bombardiranju.

O tome sam objavio podosta fotomaterijala, kartolina i snimaka, ali me uvijek veseli kada dođem do novih motiva. Ovu, najnoviju u zbirci koja ima blizu 800 razglednica, kupio sam proteklog tjedna u Zagrebu, a tiskana je nakon četrdesetih 20. stoljeća u nakladi RVJ FOTO iz Zagreba. Uvećanjem skene razglednice, čiji je motiv učinjen s ruba Presike, vjerojatno od crkve sv. Mihovila, pred vama se pružaju sve draži i posebnosti drevnog grada, koji je bio u puno boljoj kondiciji od današnjeg. Pruža se i panoramski pogled na sam ulaz u stari grad, kojeg više nema, te na Podvinje, tada još dobro obrađivan i održavan gradski vrt.

Ostale zanimljive detalje prepuštam da ih vi sami pronađete.

   

MAŠKARE NA CRĆU/BORGO U STAROM LABINU

Pokladne svečanosti u Labinu imaju dugu tradiciju, a u doba Italije maškare su i imale svoje novine nazvavši ga Su e zo del Borgo. I kada su se sedamdesetih proteklog stoljeća maškare razmahale u Nedešćini, odakle su pohodili mnoga mjesta u Istri, starogradski trg, za kojeg znaju reći da je jedan od najljepših u Istri, bilo je nezaobilazno mjesto njihova ludovanja.
I tako nekoliko desetljeća, sve dom gradski oci nisu odlučili da maškarama tamo nema mjesta, pa su se sredinom prvog desetljeća novog stoljeća premjestili na mnogo atraktivnije mjesto - na ulicu u središtu novog dijela Labina, glavnom mjestu okupljanja Labinjana, osobito mladih. Poznatijem po popularnom nazivu "Poli semafora."
Prije 21 godine, zajedno s Eduardom Strenjom, mojim kolegom s posla i urednikom fotografije Glasa Istre, koji je preminuo 12 godina kasnije u 59. godini života, objavili smo monografiju Labin tragom vjekova. Knjiga je ilustrirana s nizom odličnih radova vrsnog fotografa, na kojima su zabilježeni svi najvažniji detalja u životu Labina potkraj 20. stoljeća. S odmakom od samo dva desetljeća, te su slike odlično svjedočanstvo događanja tih dana, od kojih se dobar dio odvijao na današnjem Titovom trgu. Među njima i pokladne svečanosti, koje su 1999. godine bile posvećene zatvaranju posljednjeg ugljenokopa na Labinšćini nakon tradicije duže od četiri stoljeća, onoga u Tupljaku. UZ nezaobilaznog Eura!
Hvala Edi na lijepim fotkama koje si stvarao ne samo s mnogo znanja, veći ljubavi!

Italia Arsia