NOVO RUHO LABINSKOG ŠOHTA - VERTIKALNOG SIMBOLA RUDARENJA I RUDARA

Nakon otprilike četvrt stoljeća poslije zatvaranja rudarskog okna u Labinu na Pjacalu je u lipnju ove godine započela obnova rudarskog tornja, popularnog šohta, jedinog (pravog) spomenika rudarenja u nekada izrazitog rudarskog Podlabina, koji je i nastao zahvaljujući kamenom ugljenu.

Izvođač radova je labinska tvrtka  DEROSSI METALI iz Vineža, koja je ovim zahvatom imala svojevrsnu (uspješnu) promociju pred Labinjanima. Vrijednost radova koji bi trebali biti dovršeni do kraja godine, iznosi oko 2,5 milijuna kuna, obnova se izvori u sklopu programa Mine tour unutar Europske Unije, koja i financira taj projekt turističke valorizacije i naše, više nego bogate, rudarske baštine.

U svega nekoliko mjeseci vrijedne su ruke skidanjem rđe, svojevrsnog simbola naše nebrige prema toj baštini, vratile sjaj i šohtu, koji već postaje zaštitni znak Podlabina i njegovih korijena. Do kraja godine predstoji vrlo složen posao, sanacija dobrano uzdrmanih temelja rudarskog tornja, bez čega ostaju zatvorena vrata dugo najavljivanog Podzemnog grada i silaska na kupanje u Rabac upravom spuštanjem liftom u nekadašnji rudnik.

Planova i obećanja je i dosad bilo mnogo, pa treba sačekati daljnja događanja oko u novo ruho obučenog šohta, uz kojeg su živjele mnoge generacije Labinjana. Imao sam svega dvije godine kada se 14. ožujka 1948. godine dogodila teška tragedija u Jami Labin, u kojoj je 92 obitelji oplakivalo svoje najmilije. među kojima je bilo i njemačkih ratnih zarobljenika. Sjećam se, međutim, kasnijih nesreća, dosta čestih, zlokobnog zvuka sirena i nesretnih i prestrašenih majki i supruga, koja su tada strahovala za živote svojih hranitelja. Iz sjećanja ne mogu izbrisati ni pogrebne povorke koje su se kretale iz mrtvačnice rudnika, smještene ispod rudarske ambulante, u čijim je prostorima danas tvrtka Sigurnost.

Ovi snimci prate tijek višemjesečne obnove rudarskog tornja, što je konačno potvrda da se krenulo s riječi na djela u očuvanje jednog od ključnih dijelova  novije povijesti ovog dijela Istre.

Na svoja su mjesta vraćena i željezna slova TITO postavljena za prvih godina poraća kao simbol odanosti rudara doživotnom predsjedniku SFRJ i velikom njihovom prijatelju. Za neke je to potvrda očuvanja naše povijesne baštine, koja simbolizira kult (s)ličnosti. Za druge sve to ima ideološki predznak - ili je znak ljubavi i odanosti partizanskoj legendi, antifašistu ,heroju, osloboditelju i svjetskom državniku, "našem Bogu", kako u svojoj posljednjoj autobiografskoj knjizi Život s Idi(j)otima piše legendarni dr. Fritz, odnosno Nenad Marjanović. Za treće, sa sasvim drugog ideološkog pola, Tito je samo zločinac, koji je pripajanjem Istre Jugoslaviji otjerao mnoge Istrane iz njihova doma.

Neovisno o tim sudovima, uključujući i onu kako se logotip Udruge Labin Art Express, koja je nastala na očuvanju rudarske baštine Labinšćine i Labin, prije otprilike četvrt stoljeća našla na vrhu "šohta", njegova obnova ide dalje. Sada zapravo slijedi najteža radnja - obnova temelja rudarskog tornja, bez čega on neće biti osposobljen za silazak u rudnik. I ostvarenje (dugogodišnjih) snova o Podzemnom gradu, kojim će se, kako se godinama obećava (dokle?), dolaziti i do Rapca, odnosno Vele đirine. Dok se taj zahtjevan posao ne obavi, nakon uklanjanja zarđalog temeljnog dijela "šohta", on je, na više nego zanimljiv način, položen na svojevrsnog željeznog konja nosača! Ti se radovi nad otvorenim oknom, obavljaju i početkom 2020. godine, kada je iz njega izlazio hladan zrak iz utrobe nekadašnjeg rudnika, kji se u dodiru s toplim rano siječanjskim sunčevim zrakama pretvarao u "dim" odnosno sumaglicu. U fokusu fotoaparata na suncu našla se i lijepa mačkica, nadajući se valjda da u takvom okruženju može naletjeti i pokoji mišić!

Uz rudarski pozdrav SRETNO!

Uoči nekadašnjeg Dana rudara i obilježavanja 99. obljetnice štrajka i pobune labinskih rudara, događaja poznatog kao Labinska republika, dovršena je i zadnja dionica obnova "šohta!" - njegovih samih temelja!

Friške fotke govore više od najrječitijih riječi!

Opet elegantan i svjež rudarski toranj na Pjacale čega nova, već ranije najavljena događanja!

Danas, 11. ožujka ispod  "šohta" se opet pojavila dizalica da bi ubrzo radnici u "gajbi" skinuli tri velika slova L A E, koja predstavljaju udrugu Labin Art Express. Navodno, željezna su slova skinuta samo radi bojanja i za nekoliko dana opet će se naći na svom mjestu, kamo su došla nakon pokretanja L.A.E. Ova je udruga u posljednjih gotovo tri desetljeća učinila mnogo za očuvanje rudarske baštine ovog dijela Istre organiziranjem  raznih aktivnosti u prostorima Lamparne. Istine radi oni su i pokrenuli projekt Podzemnog grada, o kojem se u Labinu nažalost samo priča, ali bez konkretnih rezultata. Drugačije nije moglo ni biti budući da ta udruga nema ni stručne, a ni materijalne mogućnosti za ostvarenje više nego zahtjevnog  projekta. Bez podrške države ni Grad Labin ne može sam jamčiti izgradnju Podzemnog grada na mjestu nekadašnjih rudnika, koji su u neposrednoj blizini mora, što je samo po sebi svjetska atrakcija. Sve do nedavno Grad Labin se nije aktivno i jasno postavio iza tog projekta, nadajući se valjda čudu u izdanju Labin Art Expressa.

Da je slušati zdrav razum ova se tri slova nikada nisu trebala naći na vrhu rudarskog tornja s druge strane naziva TITO, čime je oskrnavljena jedna povijesna baština iz prvih godina poraća, što se nije moglo očekivati od ljudi koji svoje djelovanje temelje upravo na čuvanju tog vremenskog identiteta. Na gotovo pola stoljeća postojanja postojanja socijalističke Jugoslavije za naš je bilo najgore pribjeći crno bijeloj tehnici, u kojoj je za jedne sve bijelo, odnosno divno, a za druge sve crno, odnosno loše.  Pa je tako Tito za jedne narodni heroj, svjetski državnik i gotovo svetac, a za druge ratni samo ratni zločinac i najveći neprijatelj i izdajica Hrvata. Istina je bila ipak negdje drugdje, pa nije valjda danas grijeh reći da je jedna od mana Titovog režima bio i kult ličnosti, koji je lako dobio duboke korijene na ovim balkanskim prostorima. Odmah nakon rata, pogotovo u prisjedinjenoj Istri, Tito je simbolizirao novu socijalističku državu, što se ovdje naglašavalo na svakom koraku. Hoćemo Tita i druge srodne parole našle su se na mnogobrojnim pročeljima zgrada u Istri, što su bili zapravo prvi grafiti s kojima smo se susreli. Takve se poruke susreću i danas na oronulim fasadama kuća u Podlabinu, ali i drugdje u Istri. Iz istog se razloga Tito našao i na vrhu labinskog "šohta", ali i na krovu nekadašnje separacije rudnika u Potpićnu. Tada je težak i opasan poziv rudara bio i simbol obnove i izgradnje Titove Jugoslavije Upravo iz tog razloga je u izvornom obliku trebalo sačuvati cijeli taj kompleks, kako bi se novi naraštaj, a i nas starije, učilo da demokracija i građansko društvo te kult ličnosti ne idu zajedno. Da smo slali takve poruke i nešto od toga naučili ne bi nam se dogodilo da u samostalnoj Hrvatskoj s krhkom demokratskom tradicijom i praksom i dalje podržavamo ono čega nema u demokratskom društvu. Po istoj matrici je stvoren novi vođa i otac hrvatske države u liku nekadašnjeg Titovog generala Franje Tuđmana s mnogo sličnih likova u strankama i našoj zbilji. Shvati li se sve to nema ni jednog razloga da se na vrh "šohta" postavi naziv udruge, kojoj je osnovni zadatak - čuvanje identiteta upravo te baštine!

 
Nada je trajala samo jedan dan - TITO je već sutradan dobio svoje staro društvo!

NEOBIČNA FOTOGRAFIJA DREVNOG LABINA - FILMSKA SCENA ILI...

Poznato je da se sredinom osamdesetih proteklog stoljeća u Labinu, a još više u Gori Glušići, snimao film o Labinskoj republici poznat kao Crno-bijeli. Međutim, malo se tko od Labinjana sjeća da je 1969. godine u starom Labinu, ali i na nekim drugim mjestima u Istri, snimala ratna komedija. Zbivalo se to u ljeti 1969. godine, neke scene su se odvijale na prostoru tik do nekadašnjeg RE bara, a od glumaca se sjećam tada vrlo popularnih Nina Manfreda iu Martina Landaua, te naše glumice Božene Frajt, majke danas popularne Bojane Gregorić. Producent je bio Dino De Laurentis.
Sve o ne bih ni slučajno znao da tada kao student nisam radio u Lanterni, tada najboljem rabačkom hotelu, u kojem je bila smještena filmska ekipa. Za mene je to bio divan i nezaboravan doživljaj, a te svjetske filmske zvijezde dio su i povijesti tog hotela, dugog blizu pola stoljeća, ali i našeg Labina.

O tome ne pišem slučajno, već sam potaknut jučerašnjim susretom na gradskom groblju s Neviom Glavičićem iz Kranjci, starijim generacijama poznat kao nastavnik labinske srednje škole, a svima nama kao otac današnjeg labinskog podeštota. Zaintrigirala me njegova tvrdnja da je nabavio fotografiju starog Labina, točnije nekada srušene četvrti zvane Sveta Katarina. Urušila se početkom šezdesetih 20. stoljeća, zbog nekontroliranog kopanja ugljena ispod temelja drevnog grada, o čemu opširnije pišem u jednom drugom postu. Glavna ulica koja je od Crća, odnosno glavnog trga starog grada vodila do groblja, tada se zvala Ulica palih boraca, čija je obnova započela četvrt stoljeća kasnije. Danas je to Ulica svete Katarine, a dobila je naziv po istoimenoj crkvici, koja je također platila danak vađenju "crnog zlata". Blagdan svete Katarine obilježavao se u Labinu 25. studenoga, a za njenu milost molile su se mlade majke i trudnice, moleći od nje mnogo zdravog mlijeka za njihovu dječicu.

Da se vratim na glavnu temu Nevio Glavičić je smatrao da je do temelja razrušena četvrt svete Katarine bila kulisa ratnog filma s kojim sa počeo ovaj tekst, a u izvorniku se zvao Rosalino Paterno soldato. Na to ga je navukla i duga kolona s trobojnicom na njenom čelu te pougljeni okviri uništenih prozora na jednoj od zgrada.
Snimak je vjerojatno nastao kada i film potkraj šezdesetih, kada još nije počela obnova tog dijela starog grada, ali vjerujem da scena nije iz filma, već neka od manifestacija vojske i omladine posvećene nekom od zbivanja iz NOB-a. Možda će točniji odgovor znati netko od aktera tog događaja. U svakom slučaju hvala Neviju i svima koja zanima naša prošlost.

RAŠA, ZABORAVLJENI GRAD - U OČIMA ŠVICARSKIH ARHITEKATA

Napušteni grad (Die vergessene Stadt) - naslov je članka objavljenog na 12 stranica u posljednjem broju uglednog švicarskog magazina za arhitekturu Modulor. Odlično ilustrirana reportaža dio je glavne tematske cjeline Rijeka-Trieste Das Litorale, a autori zapaženog teksta na njemačkom jeziku su Miriam Weyell i Florian Berner, priznati arhitekti iz Zuiricha. Imao sam zadovoljstvo upoznati ih prije nekoliko godina u starom gradu, gdje ih je u izlogu tadašnje knjižare zagolicala knjiga Raša moje mladosti. Pomogao sam im koliko sam mogao i znao, a ovih su mi se dana zahvalili slanjem tog magazina, čime im se također zahvaljujem.

A za svoj uradak zaslužuju veliku hvalu zbog promocije Raše daleko izvan našeg prostora. Tekst je vrlo profesionalno sročen, autori vrlo precizno opisuje sve graditeljske vrijednosti i posebnosti Raše, njenu povijest i sadašnjost. Zbunjuje ih pomalo današnja Raša, koja je mnogo životnog soka izgubila najprije zatvaranjem rudnika sredinom šezdesetih proteklog stoljeća, a tri desetljeća kasnije industrije nastale na zgarištu rudarske tradicije. Malo su skeptični na planove lokalne samouprave, krivo informirani da je Raša dio Grada Labina, da se usnula ljepotica može probuditi samo turizmom, a više su pod dojmovima sadašnje dosta sumorne slike. Navode i suradnju s Labinom u realizaciji podzemnog grada na mjestu nekadašnjeg rudnika, očekujući da bi se sve to moglo, uz dobru gastro ponudu, ostvariti do 2025. godine.

 Da je više novca bilo bi manje i suzdržanosti autora teksta, uz naše očekivanje da će se naći put do europskih izvora financiranja. I nada da će u otvaranje rudarskog muzeja u najmlađem gradu u Istri, uključiti i Povijesni i pomorski muzej Istre, koji svojom aktivnošću, atraktivnim postavima i stručnim osobljem može najbolje i najbrže realizirati sve te planove i naše želje.