LABINSKE VILETE NEKAD I DANAS

Vilete su po zamisli Eugena Montuorija, glavnog projektanta Podlabina, odnosno novog rudarskog grada svečano "krštenog" 1942. godine Pozzo Littorio d'Arsia, njegova najotmjenija četvrt, namijenjena boravku čelnika rudnika otvorenog tek nekoliko godina ranije. Ni godinu dana kasnije fašistička Italija nestaje, a već 1945. godine kada Labin po drugi put oslobađaju partizani, odnosno regularne jedinice ondašnje Demokratske Federativne Republike Jugoslavije, u lijepe dvosobne i trosobne stanove s vrtovima useljavaju se novi stanari, koji govore neki novi jezik. U mnoge od njih useljavaju se radnici, rudari, ali u najelitnije kuće Vileta čuvaju se za čelne ljude Istarskih ugljenokopa, ili je u njima smješten plućni dispanzer Doma zdravlja, odnosno milicija.
Današnje Vilete, dugo godina Zagrebačka ulica, tih prvih godina nose ime prvog i najmoćnijeg hrvatskog političara Vladimira Nazora, o čemu svjedoči i kamena ploča na pročelju prve kuće z desna na ovoj razglednici iz tog doba. Na njoj se više nego jasno vidi da ulice u njoj nisu asfaltirane, što će biti učinjeno sredinom pedesetih proteklog stoljeća. U to su vrijeme vilete, međutim, imale sustav natapanja vrtova vodom iz rudnika, zbog čega su tih godina tamošnji vrtovi bili puni raznih povrtlarskih kultura, ali i voća. Trešanja je bilo toliko da se u to vrijeme taj dio Labina u podnožju drevnog grada slobodno mogao zvati i Trešnjevka! Voda je bila besplatna, pa se na njoj nije štedjelo, a kako ništa zapravo nije "za nic", cijevi tog sustava se nisu održavale, ili se to činilo nekvalitetno, pa je nakon petnaestak godina sustav nestao.
Na isti način dosta će godina kasnije u Podlabinu nestati mreža centralnog grijanja s toplanom, umjesto da se ona postupno razvija i zahvaća sve stambene višekatnice na Katurama, o ćemu se svojedobno i govorilo.
Vilete danas ne izgledaju nimalo reprezentativno, fasada kuća se gotovo ne obnavljaju, nedozvoljenim zahvatima sve se češće mijenja njihov izvorni izgled, u njima živi malo stanara, uglavnom starije životne dobi. Dio pločnika odavno je ostao bez asfaltnog pokrivača, a nekadašnji prekrasni vrtovi najvećim su dijelom zarasli u korov ili pretvoreni u zelene površine.
Kada se prisjetim da je Talijan Filippo Horstmann, novi vlasnik tri hotela i autokampa u Rapcu i odnedavno počasni građanin Labina, čim je došao u njihov posjed počeo ne samo zalijevati parkove, već i puniti novoizgrađene bazene tom istom rudarskom vodom, ne mogu a da se ne priupitam zbog čega su drugi  pametniji,a time i uspješniji od nas.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

pametniji, a time i uspješniji od od nas?

JULIJSKA KRAJINA JE NAŠA - DO LABINA PREKO PARIZA

(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.hr)

U ruke mi konačno došla knjiga o Julijskoj krajini, zapravo zbirci fotografija i dokumenata, kojima je, između ostalog, jugoslavenska delegacija 1946. godine na mirovnoj konferenciji u Parizu dokazivala da Istra, s Trstom i Goricom pripada novoj Titovoj Jugoslaviji. Kratak tekst s legendama ispod fotografija pisan je na na engleskom, ruskom i francuskom jeziku, a sažeci te kratak uvod na slovenskom, srpskom i talijanskom jeziku. Premda sam očekivao više novih, meni nepoznatih dokumenata, osobito o Labinu, svoju sam znatiželju morao "namiriti" sa svega nekoliko novih detalja. Panorama Labina s istoka i nije neka posebna novina, iako se na njoj detaljnije vide zgrade i 1937. godine izgrađen sportski centar Giuventu Italiana Littorio(GIL) u kvartu Santa Catterina. Kao što je poznato taj dio grada, zajedno sa sportskim centrom, nestao je sredinom šezdesetih proteklog stoljeća, kao posljedica neodgovornog vađenja ugljena ispod starog grada, na što podsjeća i kompleks novih stambeno-poslovnih zgrada i novi sportsko-rekreacijski centar u današnjoj Ulici svete Katarine, a prije toga Ulici palih boraca. 

Druga je fotografija također zanimljiva, a prikazuje doček međunarodne delegacije za određivanje granica između Jugoslavije i Italije ispred direkcije jame Labin u Podlabinu. Dočekale su ih djevojke koje su plesale "narodni" ples "Kolo",  s kojim su se one, za razliku od baluna, tada prvi put srele. Isti taj trenutak, ali s drugog kuta, našao se kasnije i na razglednicima, a već je ranije objavljen na ovom blogu.

Posebna je zanimljivost i obilježavanje štrajka rudara i pobune seljaka na Proštini u ožujku 1921. godine, koja se pod nazivom Slobodna Labinska Republika, također našla na pregovaračkom stolu u Parizu kao snažan adut jugoslavenske strane.

LUKA ARSA NA ENGLESKOM JEZIKU

I ova knjižica pisana na engleskom jeziku, a objavljena početkom 30-ih proteklog stoljeća, zorno svjedoči koliko su talijanski vlasnici raških ugljenokopa polagali pažnje prodaji ugljena. Ili preciznije, u ovom slučaju, bunkeriranju ugljena kao pogonskog goriva ondašnjih parobroda.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

Uz Genovu ondašnja luka Raša, odnosno Valdivagna, po prometu je bila najvažnija u Kraljevini Italija, a prva na Jadranu. O tome svjedoče i upisane udaljenosti luka od raške luke, koje su gravitirale ovom prostoru, a o velikom prometu luke, u kojoj se i izvozio ugljen, govore i dugi spiskovi pomorskih društava čiji su brodovi uplovljavali u Raški zaljev.

U brošuri je dan prikaz vrijednosti i nedostataka ugljena, lokalacija i usluge luka, a tekstovi su ilustrirani kartama i vrijednim fotografijama.

AZIENDA CARBONI ITALIANI - RAŠA I BACU ABIS

Azienda Carboni Italiani, skraćeno A.Ca.I.), državno je poduzeće za proizvodnju ugljena u fašističkoj Italiji, osnovano 1935. godine, u kojem su te godina dioničarska društva Arsa i Sarda, s rudnikom Bacu Abis. Iz ovog omanjegh plakata  Njegov je cilj bio istraživanje rudnih nalazišta te prodaja i plasman domaćeg ugljena domaćeg rudnika, radi smanjivanja ovisnosti o uvozu privreda koja je već biula uključena u ratne pripreme.
Sjedište nove tvrtke bilo je u Rimu, a članica Društva u Trstu, u Ulici D' Annunzio, današnjem trgu Unita.. Prvi generalni direktor bio je Guido Segre, dotadašnji direktor Istarskih ugljenokopa, a tri od pet fotografija potječu iz Raše, odnosno luke Bršica, ondašnje Valdivagna.
Uz podatak da godišnja proizvodnja oba rudnika iznosi milijun tona ugljena, a nije slučajno što je najmasnijim slovima napisan broj telefona prodajne službe.
Razglednica u krugu nastala je 8. lipnja 1935. godine za posjete Mussolinija Bacu Abisu, a godinu dana kasnije Duce će slavodobitno obići gradilište budućeg supermodernog rudarskog grada Arsije, kasnije Raše.

RABAC - MOLA ĐIRINA

Uz Velu đirinu  Mola đirina je bila glavna kupalište Labinjana potkraj pedesetih i početkom šezdesetih godina proteklog stoljeća. Dok se u Rabac odlazilo uglavnom pješice, i to prečicom, najviše naših ljudi se kupalo, i to u pravilu od jutra do mraka, na Veloj đirini, gdje su kampirali prvi turisti, mahom Nijemci i Austrijanci. Izgradnjom najprije "rudarskih" hotela Marina i Mediteran, a ubrzo i turističkog naselja St. Andrea, koje je dobilo ime po tamošnjoj crkvici, život u Rapcu za ljetnih mjeseci, posebice noćni, premjestio se upravo na prostore oko Mole đirine. Prvi noćni bar, s programom do jutra, što je za nas bila velika novina, bio je u sklopu restorana, koji već godinama zjapi prazan, čekajući obnovu i nove sadržaje na izuzetno dobroj poziciji u neposrednoj blizini mora.
Uz noćni bar neobično je bilo živo i na otvorenoj terasi, zvanoj Bašta, koja je službeno bila dio hotela Marina, a do otprilike pola noći na njoj su se izmjenjivali razni sadržaji, uz redovite plesne večeri..
Danak gradnji novog turističkog kompleksa i otvaranju novih radnih mjesta, platile su dvije obiteljske kuće, od kojih se jedna vidi na prvoj razglednici snimljenoj početkom šezdesetih u izdanju tada aktivnog Turističkog društva Rabac.
Do izgradnje prvih hotela đirina je pripadala isključivo našim ljudima, a potom smo nju i more počeli dijeliti s turistima iz zapadne Europe. Za nas je to bilo novo iskustvo, novi doživljaj i stvaranje novih navika, budući da je do sredine šezdesetih granica ondašnje države za naše ljude bila čvrsto zatvorena.


(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)

Posebna su priča bile mlade strankinje, koje su izazovnim i modernim odijevanjem bile nerijetko predmet požude mladih Labinjana, a na koje su njihove vršnjakinje bile podosta ljubomorne, budući da su za ljetnih mjeseci znale doći u drugi plan. Sezona "galebova", kako su se zvali mladići koji su se vrtjeli oko strankinja, odavno je minula, čime je nestala i posebna "turistička ponuda".
Do novih se hotela dolazilo isključivo obalnom prometnicom, današnjom šetnicom, a novu cestu iznad njih Rabac će dobiti tek 1967. godine otvaranjem hotela Lanterna, današnjeg San Fiora.

  .

RUDARSKI BAZEN RAŠE NA IZLOŽBI U RIMU 1938.

Na izložbi autarhičnog gospodarstva fašističke Italije, koja je otvorena 11. studenoga 1938. godine u Rimu, značajno je mjesto zauzimao i raški rudarski bazen, kao siguran zalog oslobađanja režima od uvoza ugljena, uglavnom iz Velike Britanije. Kako se navodi u poleđini ove fotografije u posebnom su paviljonu prikazani zanimljivi detalje rudarske proizvodnje na Labinšćini.Uz makete pojedinih proizvodnih tokova prikazane su i fotografije rudnika, među kojima i slika nasmijanih rudara nakon izlaska iz rudnika u Raši.  Možda netko na njoj prepozna i svog djeda ili pradjeda?



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.hr)

FOTKA IZVORA U KOŽLJAKU U ENCIKLOPEDIJI K.u.K.

Aktualna suša u Istri, i ne samo u njoj, podsjetila me da se fotografija izvora u Kožljaku, u sklopu opisa istarskog krasa, nalazi na stranicama enciklopedije Austro-Ugarske tiskane 1914 godine. Njegovo presušivanje kao i izvora Studenac u podnožju Plomina najbolji je pokazatelj neobično dugog sušnog razdoblja na ovim prostorima, odnosno više nego skromnim oborinama u ovoj godini. Ipak, Labinšćina ni danas, za razliku od većeg dijela Istre ne oskudijeva vodom, koja je, uz brojne izvore u dolini rijeke Raše, pohranjena u velikim podzemnim spremištima potopljenih rudnika.
Kada je prije desetak godina ondašnji direktor Vodovoda Labin ukazivao na štetnost nebilansiranja tih voda, spomenuvši usput da je Butonega, i po kakvoći i količini vode, vrlo skup i nepouzdan vodoopskrbljivač Istre, od županijskih je vlasti dobio vrlo ozbiljne packe.
To, međutim, ni slučajno nije promaklo budućem počasnom građaninu Labina i novom vlasniku kompleksa hotela i autokampa Oliva u Rapcu, koji je odmah po dolasku "rudarsku" vodu počeo koristiti, u početku bez dozvole, za navodnjavanje i nove bazene.
Još više su to znali vlasnici ekološki dvojbenog Rockwoola iz Danske, koji najvjerojatnije, uz svesrdnu popoć istarskih političara, nikada ne bi bili došli u plodnu, ali ne i navodnjavanu Rašku dolinu u Potpićnu, da nisu znali da se ispod nje nalaze dragocjena podzemna jezera.
 Za to vrijeme Labin uporno "prodaje" podzemni grad.



(više u knjigama o Labinštini: www.mat-flacius.com)