Svaki dio moje Labinšćine ima svoje posebnosti, draži i različitosti, koje nije baš lako naći na tako malom prostoru. Bilo kuda iznenađenja i privlačnosti svuda, koje se oslikavaju i na mentalitet ljudi tih mini-cjelina.
U sjeni snažne rudarske tradicije ovog dijela Istre, omeđen i istočnom obalom našeg lijepog poluotoka, od rudnika i nastalih novih naselja na tim temeljima - od Krapne, Raše, Podlabina, Vineža i Štrmca, da dalje i ne nabrajam, meni su od ranog djetinjstva posebno privlačila i mala, tada gotovo pusta sela na toj obali - od Prtloga, Svete Marine, Crni, Drenja Rovni, da dalje prema Skitači ne i nabrajam. Iako su od općinskog središta udaljeni kojih tek desetak kilometara, još od prvih kontakata s tamošnjim krajem i ljudima, kamo me moj otac Bepi vodio kao klinca, kada je (po partijskom zadatku) surađivao s tamošnjim mjesnim odborom, visoko me dojmila njihova povezanost s morem, koji im je bio životna sudbina. Od smokvi i ulika do jedrenjaka i putovanjima Jadranom, ali i svijetom, koja su im otvarala nove (životne) vidike. Imali su i svoje jedrenjake, još u doba Austro-ugarske monarhije dvije pučke škole na hrvatskom jeziku u Drenju i Svetoj Marini te obiteljske kuće veće i bolje nego u drugim selima na Labinšćini.
Kada se nakon Drugog svjetskog rata Istra našla unutar granica Jugoslavije i Hrvatske teško je u tom kraju bilo naći muškarca za težak i opasan rad u rudniku, pa se većina tamošnjih ljudi tih godina preko Italije iselila u Ameriku. Vjerojatno je i to bio razlog da je asfalt, ali i pitka voda do tog dijela Labinšćine srigla dosta kasnije nego u selima koja su do rudarskih središta bila najprije povezana "kovaricama", a kasnije modernim autobusima marke FIAT.
U međuvremenu snažan val gradnje turističkih vila i apartmana zahvatio je ne samo gore spomenuta sela s dugom pomorskom tradicijom, u kojima još uvijek svi apartmani nisu spojeni na vodovodnu mrežu, već i nekadašnja tipična rudarska sela, čiji su stanovnici nekada bili poznati kao vrsi rudari. Do tih sela s krasnim pogledom na Cres i Kvarnerski zaljev još uvijek vodi uska i dosta opasna cesta, čija je gradnja započela daleke 1905. godine, a danas već dotrajali asfaltni tepih dobiva šezdesetih godina proteklog stoljeća. A upravo ona je glavni razlog za pisanje ovih redaka. Ili preciznije više malih kapelica, koje su pomorci tog kraja podigli prije otprilike stotinjak godina, kao zalog njihove sigurnosti u putovanjima svjetskim morima, podigli uz samu cestu od Rovni, preko Drenja i Crni, gdje jedan pravac te prometnice skreće prema Svetoj Marini. I te male, jedva zamjetne kapelice i danas su na svom mjestu, dobro ih i redovito održavaju potomci nekadašnjih pomoraca, koje su time postale svojevrsni zalog duge pomorske povijesti tog dijela labinske obale, koja je sve više u žrvnju (prevelike) gradnje apartmana i kuća za odmor, ali i za stalni život neki stranaca, koji su u tom kraju našli svoj novi dom!
Vozite li se od Rovni prema Labin na prvu malu kapelicu naići ćete u središtu Rovni u zidu nedaleko od restorana i nedaleko od kuće obitelji Škopac, dok će veliku betonski križ privlačiti pažnju na izlazu iz tog mjesta. Samo nekoliko stotinu metara dalje na ulazu u Drenje s desne strane ceste nalazi se zanimljiva kapelica okruglog svoda, a u istom selu u kamenom zidu je ugrađena mala kapelica, a na samom izlazu iz tog mjesta(koje svog dvojnika ima u Slavoniji!), opet jedan spomenik prošlosti ovdašnjih ljudi.
Kraj tog kratkog, ali vrlo zanimljivog Puta kapelica je u selu Crni na samo križanju te ceste za Labin, odnosno Svetu Marinu. Znatiželja mi neda mira, pa opet zavirujem preko staklenog okvira, zamjećujući, između ostalog, više zahvalnica dragim anđelima!
Pomoraca ovdje poodavno nema, ali svi mi koji se vozimo ovom uskom i opasnom prometnicom, vjerujemo da ovi anđeli i sveci brinu i o našoj sigurnosti, zbog čega su na njoj rijetke prometne nesreće!
 |
Nema komentara:
Objavi komentar