četvrtak, 11. listopada 2018.

SPOMENICI NAŠE (NE)KULTURE

Poznato je da Labinjani nažalost nemaju baš odveć osjećaja za svoju povijesnu baštinu, koja se činjenica može najbolje potkrijepiti našim odnosom prema višestoljetnoj rudarskoj tradiciji u našem zavičaju. Ako se od nje može izvući koja ideološka ili politička korist, kao što je događaj poznat kao Labinska republika, onda se to i kapitalizira, ali kako drugačije ocijeniti gotovo sustavno uništavanje nekada poznatog arhiva još poznatijih Istarskih ugljenokopa, odvoženje na otpad kao staro željezo ne samo vagonete i drugu opremu već i rudarske šohtove? Ili i nepostojanje čak ni službene inicijative za otvaranje rudarskog muzeja Labinšćine ili muzeja grada spomenika Raše, neodgovoran prema onome što je od tog vremena ostalo, ili manjak dobre volje da se završi u središtu Labina spomenik rudaru-borcu rad Quintina Bassanija, nedovršen već nevjerojatnih četiri desetljeća. Stari Labin je posebna, iako nezaobilazna tema u tom slijedu.

Sve su to nijemi svjedoci našeg kroničnog manjka osjećaja i odgovornosti prema vlastitoj prošlosti,  koja je, zanemarimo na čas već spomenuti drevni i nama omiljeni Labin, vrlo kratka. Možete li se sjetiti nekog starijeg labinskog dokumenta pisanog na hrvatskom jeziku ili našoj cakavici? Znate li nekog hrvatskog pisca, povjesničara ili povjesničara iz 19. ili početkom 20. stoljeća iz Labina?  Nema ga, kao ni novinara, liječnika, inženjera ili intelektualca nekog drugog profila.
Odgovor zašto je tako u biti je kratak i jasan - sve do kraja Drugog svjetskog rata 1945. godine, kada Istra i Labin postaju dio Jugoslavije na ovim prostorima Istre su usporedno živjela dva svijeta - u Labinu i Plominu Talijani, a u njihovom neposrednom okruženju slavenski, hrvatski živalj. Dva svijeta koja su živjela svoj život,  koji im se rijetko preklapao, uvijek u drugačijoj ulozi i društvenom statusu - Talijani i Hrvati, građani i seljaci, školovani i neobrazovani, pismeni i nepismeni, bogati i siromašni, veleposjednici i kmetovi.

Naš Labin, a ne Hum najmanji je (pravi) grad u Istri sa svim atributima koji ga čine urbanom cjelinom. Kazalište su imali od sredine 19. stoljeća, sud i zatvor još ranije, a prva škola na njemačkom i talijanskom jeziku Labinjani, grad trgovaca, veleposjednika i intelektualaca, dobiva daleke 1817. godine. Na užoj Labinšćini pučka škola na selu otvara se tek 1875. godine u Šumberu, a mnogo kasnije u ostalim dijelovima našeg kraja. Uglavnom potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Izgradnjom nove zgrade općinske uprave na Crću, poznatu kao Municipio, mali Labinjani osnovnu školu  od 1900. godine na talijanskom jeziku pohađaju u tom zdanju. Tri desetljeća kasnije nedaleko od nje gradi se na Rialtu nova zgrada škole, u kojoj su prva znanja nakon rata stjecali neki novi klinci. I to na hrvatskom jeziku. Tu sam i ja pohađao prvi razred vrlo daleke 1957. godine, a već dogodine selim se u Podlabin, današnju Osnovnu školu Ivo Lola Ribar. Pola te zgrade kasnije će se urušiti, a u preostalom dijelu živi jedna obitelj.

Kako ovaj blog nije namijenjen opširnim informacijama o našem osnovnom školsktu, o čemu pišem na drugom mjestu, tek da ovom prilikom spomenem da je škola u Svetom Lovreču otvorena 1903. godine. Nju je dugo godina vodio češki svećenik Ferdinand Hrdy(hvala mu), a nekoliko godina kasnije otvara se i pučka škola u Drenju s učiteljem Matkom Demarinom, učiteljem iz Medulina. Labin do 1945. godine nije imao hrvatsku školu, kao ni Plomin, ali tih je škola, uključujući i talijanske, bilo i u Rapcu, Svetoj Nedelji, Barbićima, Goljima te drugim selima, kao i na Brdu, Kršanu, od koje su ostali amo vanjski zidovi, zatim Čepiću, Krbunama,  Kožljaku i drugim sredinama podalje od Labina. Kako obrazovanje u njima nije bilo obvezno, a siromaštvo stanovništva je bilo veliko, obuhvaćenost djece tim školama je bilo malo, a nepismenost osjetno veća nego među ovdašnjim Talijanima.

Kada Austro-Ugarsku nakon njenog nestanka završetkom Prvog svjetskog rata u Istri nasljeđuje Italija s ubrzo fašističkim režimom zatvaraju se sve hrvatske škole po selima, a promišljeno se, radi talijanizacije, otvaraju u njima talijanske osnovne škole i vrtići na talijanskom jeziku. Hrvatski jezik i cakavica, zatim naš folklor i narodni običaji nestaju s javne scene.
Poznate su posljedice nakon rata - Talijani, i ne samo oni, masovno se iseljavaju, a istodobno se otvaraju škole na hrvatskom jeziku, koji je ogromnoj većini seoskoj stanovništva, zbog ponašanja fašističkog režima, bio nepoznat. Tek nakon otvaranja gimnazije 1954. godine ubrzan je proces stvaranje domaće, labinske inteligencije - od profesora, inženjera, do liječnika i drugih, čiji su roditelji mahom bili sa sela.

I čemu toliko potrošenih riječi? Iz jedinog razloga da moramo poštivati tuđu, ali još više i vlastitu, kako bismo sačuvali svoj identitet. Te nekadašnje škole podignute prije stotinjak i više godina bile su početak okretanja prema obrazovanju i znanju, zalog drugačijeg života ljudi i na selu. Zbog toga je na bilo koji način trebalo sačuvati te školske zgrade kao spomeničku baštinu, ne samo da bi se time odužili našim prethodnicima, već da bi i, kao Labinjani, podigli razinu samopoštovanja. Na isti način kao što konzervatori čuvaju povijesnu baštinu urbanih sredina, prije svega Labina, jer selo je oduvijek ovdje bilo izvor života.

Ono što sam vidio ovih dana lutajući našim selima u neposrednom okruženju Labina više je nego tužno. Vjerovali li ne legendarna škola u Svetom Lovreču, odnosno zaseoku Vlakovo, prodana je  nadograđena, ali još nedovršena s nakanom da se pretvori u kuću za odmor turista! Škola u Drenju još se dobro drži, ali ponajviše što je iznajmljena jednom slikaru iz Zagreba, premda njena prava namjena još uvijek nije poznata, a ni slučajno nije postavljena ni prigodna spomen-ploča posvećena školi.

Školska zgrada u Koromačnu bez dječjeg jhe žamora već dosta dugo, na njoj je još ploča s natpisom da se radi o područnom odjeljenju raške osniovne škole. Zasad je u dobrom stanju, ali "grafiti" na jednom njenom dijelu te provaljena vrata jednog pomoćnog prostora, mogla bi taj dojam uskoro promijeniti.

Školska zgrada u Ripenda izgrađena je u doba Italije, tada je izgledala vrlo reprezentativno, a danas je ne samo napuštena i zapuštena, nego potpuno uništena - bez krova, razbijenih proozora i vrata! Više nego sramotno, da smo uređeno društvo nešto takvo se ne bi moglo dogoditi. Njena eventualna obnova bila bi skuplja od gradnje nove školske zgrade, u čijem se okruženju "kočopere" lijepe vile za turiste.

Selo Lazarići je školsku zgradu dobilo u isto vrijeme kada i Ripenda, i ona je poodavno zatvorena, ali još uvijek je "na nogama". Kao i divna napuštena školska zgrada u Barbićima. U dobroj je kondiciji i lijepo školsko zdanje u Kožljaku, na čijem je pročelju spomen ploča posvećena radu partizanskog kazališta u doba NOB-a

Hrvatsku je školu imao i Kršan na ulazu u nekadašnji kaštel, od koje su ostali samo goli zidovi, kao i od nekadašnje pučke škole u Brdu nedaleko od Sušnjevice, gdje nam je jedina stanovnica tog sela pokazala na ostatke kuće nedaleko od crkve, u koju je "hodio i moj nono." Put me nedavno nanio i u Krbune, u čijem je središtu obnovljena crkva, ali nije se nitko našao da novce uloži i u spašavanje velike školske zgrade starije od jednog stoljeća, od koje su ostali samo vanjski zidovi.  Tada se očito u znanje vjerovalo više nego danas i to uz pomoć Boga, odnosno svećenika, koji su istodobno bili i učitelji.






   Drenje - škola s početka 20. stoljeća

   Ruševine školske zgrade u Ripendi, za koje nitko ne odgovara

 
   Škola u Kožljaku, simbol kulturnog života Istre u doba NOB-a

 
    U toj je kući u selo Brdo bila škola

 
   Gdje su bili konzervatori ? - nekadašnja školska zgrada u Vlakovu, zaseoku Svetog Lovreča

   Zatvorena škola nedaleko od najveće istarske cementare
 

   Nekadašnja talijanska osnovna škola u Barbićima


   Lazarići su dobili školu u doba Italije


   Zgrada škole u selu Krbune bila je još početkom 20. stoljeća motiv razglednice!

 

    Nekadašnji ulaz u školu na Rialtu smještene nedaleko od gradskog parkirališta


    Zgrada nekadašnje talijanske osnovne škole u Velim Goljima još prkosi vremenu



   Ostali su samo vanjski zidovi unutar opustjelog kršanskog kaštela zvanog Stori grod


Nakon zatvaranje škole u Plominu i otvaranju nove škole u Vozilićima, zgrada u drevnom Plominu je jedno vrijeme vila sjedište udruge za Plomin. Sada jednim dijelom služi kao nužan smještaj, ali njena budućnost nije blistava - krov prokišnjava, zbog čega vlaga uništava parkete te zidove učionica, na kojima lijepi dječji crteži kao da zazivaju dječji žagor.

1 komentar:

  1. Sve ovo što ste vrlo lijepo i metodično prikazali jest upravo odraz kulture naroda Labina i Labinštine. Po mojem dubokom uvjerenju ona je umrla još davnih dana zajedno sa Matthias Flaciusom !!

    OdgovoriIzbriši