Stoga, sam zastao kada sam poodavno u redakciji raškog rudara naišao na ovu fotografiju rudara na otkopu, koju mi je na kraju odstupio pokojni kolega Mirko Kramarić, i sam nekada rudar. Nastala je u vrijeme kada rudari još nisu nosili zaštitne šljemove, kada se glava rudara nije odveć štitila. Kada je važnija bila svaka tona iskopanog ugljena.
Rudar, ozbiljna i zamišljena lica, obraz kojega dodatno uozbiljava svjetlo s njegove lampe.
O čemu razmišlja?
Gdje su mu misli zalutale?
Što ga muči?
Strahuje li da će jednog dana u drvenom lijesu biti iznijet na svjetlo dana, kao što se dogodilo njegovim kameratima?
Tko ga čeka kada se kući vrati!
Tko je zapravo on?
Kako se zove?
Ta me pitanja muče i danas, iako znam da mi više nema tko odgovoriti. Zbog svog izraza lica bezimeni je rudar završio je na prigodnoj razglednici, zapeo potom za oko jedne pulske udruge i završio na naslovnici prigodne knjige.
Tužan rudar se, možda greškom, našao i na prigodnom plakatu rudarske Raše, gdje su inače na cijeni uvijek bili rudari s osmijehom.
S optimističkom porukom!
Porukom pobjede!
Sutra se obilježava sjećanje na rudare i rudarenje na Labinšćini! Negdje među nama osjećam i duh rudara s ove rijetke fotografije.
Nema komentara:
Objavi komentar