ponedjeljak, 30. prosinca 2019.

LABINŠĆINA U ROMANIMA - VLADIMIR NAZOR I NENAD BRIXY - KOŽLJAK, ČEPIĆ, VOZILIĆI, KRŠAN, PLOMIN

Labinšćina i Labin nisu baš mjesta čestih zbivanja u našim romanima. Na ovom sam blogu već pisao o romanu Otmica Labinjanki Tita Biloplavića, a sada nekoliko riječi o romanima Krvavi dani Vladimira Nazora i Tajna crvenog salona, čiji je autor poznati Nenad Brixy.

Krvavi dani povijesni je roman velikog Vladimira Nazora, ocem Velega Jože, koji je, između ostalog, bio zadivljen poviješću Kršana, čarima Čepićkog jezera i ne slučajno Kožljaka, kaštela ili burga smještenog u podnožju legendarne Učke s druge strane nekadašnjeg jezera. Kraj je to bogate i burne povijesti, života između granice Habsburga i Venecije, Kraljevaca i Benečana, a radnja se zbiva za krvavog i vrlo surovog uskočkog rata na poluotoku od 1615. i 1618. godine. Roman ima 18 poglavlja, a radnja se zbiva i u Kožljaku, koji je u jednom trenutku, između ostalog, trebao postati i središte protestantizma u Istri. Spominje se i napad Mlečana na Čepić, ali i uskoka na Plomin. Knjiga je posljednji put objavljena 1995. godine u izdanju Školske knjige iz Zagreba, a koga zanima njegova fabula neka se prošeće do Gradske knjižnice.

Dvije godine kasnije mladi labinski nakladnik Mathias, iza kojeg stoji Zoran Milevoj, u sklopu biblioteke Alibi objavljuje krimić Tajna Crvenog salona, Nenada Brixya. Radnja je vrlo napeta, zapleti su česti i neočekivani, a radnja se najvećim dijelom zbiva nedaleko od gostionice u Vozilićima, u srednjovjekovnog kaštelu Žmulj, iza kojeg se krije zapravo kršanski stari grad i njegove tajne. Poznati novinar i književnik Brixy, rodom iz Varaždina, bio je zaljubljen u Istru i njenu povijest, pa nije slučajno što ga je "stori grod" inspirirao za ovo intrigantno i vrlo napeto djelo.
Koga zanima knjiga - opet pravac Gradske knjižnice!



srijeda, 13. studenoga 2019.

OSNOVNA ŠKOLA U NEDEŠĆINI - SJEĆANJA NA SLIKARA RENATA PERCANA

Renato Percan, akademski slikar rodom iz Trgeta umro je 21.  listopada 2013. godine, a sahranjen je na groblju u Nedešćini, u obiteljskoj grobnici njegove supruge Regine, koja je bila učiteljica ovdašnje osnovne škole. Od tada se već šest godina za redom u Osnovnoj školi Vitomir Širola Pajo održava spomen dan posvećen ovom velikom istarskom i hrvatskom umjetniku. Zbog dugog štrajka prosvjetara ovog je puta taj datum preskočen, pa je prigodna svečanost uz veliku nazočnost učenika i prijatelja Renata održan danas.

Svečanost je u jednom od razreda otvorila ravnateljica škole Klara Švraka, nakon čega su učenici čitali svoje pjesme na cakavici, podsjećali na život Renata i Ređine, čitajući isječke iz njene knjige sjećanja te svirali na klaviru i harmonici. Poznata labinska slikarica Adalgisa Škopac govorila je o izložbi radova učenika nadahnutim djelima Percana, koji su izloženi u prizemlju škole, gdje na zidovima vise i druga svjedočanstva tamošnjih učenika.

U završnici susreta, kojega su učenici pratili pljeskom i pažnjom, nastupala pjesnikinja Rina Miletić s njenom pjesmom posvećenom izuzetnom labinskom umjetniku te Regina Percan, koja se predstavila pjesmama dva poznata labinska pjesnika - Daniela Načinovića i Zdenke Višković-Vukić. Na usnoj harmonici pratio ih je nezaobilazni Klaudio Franković.

Dio tog ugođaja  prikazuju i ove fotografije nastale za sat vremena koliko je trajao prigodni program pun emocija i radosti stvaranja.





















subota, 9. studenoga 2019.

EKOMUZEJ VLAŠKI PUTI OTVOREN U ŠUŠNJEVICI

Općina Kršan, točnije Šušnjevica, danas je dobila svoj prvi muzej - u 12 sati je, uz nazočnost dosta znatiželjnika i tvoraca tog izuzetnog projekta, u prizemlju tamošnje osnovne škole otvoren  Ekomuzej Vlaški puti. Na relativno malom prostoru škole, koja je otvorena 1904. godine na hrvatskom jeziku, a obnovljena 2006. godine uz pomoć Rumunjske, uređen je muzej koji tekstom, fotografijama i primjenom digitalne tehnike govori o identitetu i životu Istrorumunja, Ćiribiraca, ili najpreciznije Vlahima, vrlo poučno i jasno govori o njihovom višestoljetnom životu na području u podnožju Učke. Ili na rubu povijesne plominske općine, koja se danas najvećim dijelom nalazi unutar granica Općine Kršan.

Muzej se sastoji od Interpretacijskog centra podignutog u sklopu škole, Mediateke  i tematskih staza Putevi kontrabanda. Otvoren je u sklopu Javne ustanove Park prirode Učka sa sjedištem u mjestu Liganj(Lovran), a bespovratno je sufinanciran sredstvima Europske Unije, odnosno Fonda za regionalni razvoj.

Autori Ekomuzeja Vlaški puti su Tamara Nikolić-Đerić, Valter Stojšić i Viviana Brkarić iz Sušnjevice, koja je svojedobnim osnivanjem Udruge Spod Učke, nakon čega je uslijedilo niz izuzetno vrijednih i svestranih aktivnosti, odigrala ključnu ulogu u spašavanju od potpunog nestanka tog govora, koji je danas dio nematerijalne baštine Hrvatske. Svojim je djelovanjem oplodila i ranije poteze lingvista A. Kovačeca i Gorana Filipija u pisanoj identifikaciji vlaškog jezika, koji se goviiri u Sušnjevici i okolnim selima, od Brda do Jasenovika. Vjerujemo da se tuz neće stati te da će mali muzej s mnogo duše postati mjesto čestog okupljanja svih onih kojima je taj govor i identitet onih koji ga govore duboku u srcu. Slike koje slijede samo su mali dio ugođaja u njemu odmah nakon što su otvorena vrata muzeja Vlaški puti, o kojemu će se zasigurno još dosta čuti.

















  




 

četvrtak, 7. studenoga 2019.

NOVO RUHO LABINSKOG ŠOHTA - VERTIKALNOG SIMBOLA RUDARENJA I RUDARA

Nakon otprilike četvrt stoljeća poslije zatvaranja rudarskog okna u Labinu na Pjacalu je u lipnju ove godine započela obnova rudarskog tornja, popularnog šohta, jedinog (pravog) spomenika rudarenja u nekada izrazitog rudarskog Podlabina, koji je i nastao zahvaljujući kamenom ugljenu.

Izvođač radova je labinska tvrtka  DEROSSI METALI iz Vineža, koja je ovim zahvatom imala svojevrsnu (uspješnu) promociju pred Labinjanima. Vrijednost radova koji bi trebali biti dovršeni do kraja godine, iznosi oko 2,5 milijuna kuna, obnova se izvori u sklopu programa Mine tour unutar Europske Unije, koja i financira taj projekt turističke valorizacije i naše, više nego bogate, rudarske baštine.

U svega nekoliko mjeseci vrijedne su ruke skidanjem rđe, svojevrsnog simbola naše nebrige prema toj baštini, vratile sjaj i šohtu, koji već postaje zaštitni znak Podlabina i njegovih korijena. Do kraja godine predstoji vrlo složen posao, sanacija dobrano uzdrmanih temelja rudarskog tornja, bez čega ostaju zatvorena vrata dugo najavljivanog Podzemnog grada i silaska na kupanje u Rabac upravom spuštanjem liftom u nekadašnji rudnik.

Planova i obećanja je i dosad bilo mnogo, pa treba sačekati daljnja događanja oko u novo ruho obučenog šohta, uz kojeg su živjele mnoge generacije Labinjana. Imao sam svega dvije godine kada se 14. ožujka 1948. godine dogodila teška tragedija u Jami Labin, u kojoj je 92 obitelji oplakivalo svoje najmilije. među kojima je bilo i njemačkih ratnih zarobljenika. Sjećam se, međutim, kasnijih nesreća, dosta čestih, zlokobnog zvuka sirena i nesretnih i prestrašenih majki i supruga, koja su tada strahovala za živote svojih hranitelja. Iz sjećanja ne mogu izbrisati ni pogrebne povorke koje su se kretale iz mrtvačnice rudnika, smještene ispod rudarske ambulante, u čijim je prostorima danas tvrtka Sigurnost.

Ovi snimci prate tijek višemjesečne obnove rudarskog tornja, što je konačno potvrda da se krenulo s riječi na djela u očuvanje jednog od ključnih dijelova  novije povijesti ovog dijela Istre.

Na svoja su mjesta vraćena i željezna slova TITO postavljena za prvih godina poraća kao suimbol odanosti rudara doživotnom predsjedniku SFRJ i velikom njihovom prijatelju.Za neke je to potvrda očuvanja naše povijesne baštine, koja simbolizira kult ličnosti, koji se rado hvata na ovom prostoru. Za druge sve to ima ideološki predznak - ili je znak ljubavi i odanosti partizanskoj legendi, antifašistu ,heroju, osloboditelju i svjetskom državniku, "našem Bogu", kako u svojoj posljednjoj autobiografskoj knjizi Život s Idi(j)otima piše legendarni dr. Fritz, odnosno Nenad Marjanović. Za treće, sa sasvim drugog ideološkog pola, Tito je samo zločinac, koji je pripajanjem Istre Jugoslaviji otjerao mnoge Istrane iz njihova doma.

Neovisno o tim sudovima, uključujući i onu kako se logotip Udruge Labin Art Express, koja je nastala na očuvanju rudarske baštine Labinšćine i Labin, prije otprilike četvrt stoljeća našla na vrhu "šohta", njegova obnova ide dalje. Sada zapravo slijedi najteža radnja - obnova temelja rudarskog tornja, bez čega on neće biti osposobljen za silazak u rudnik. I ostvarenje (dugogodišnjih) snova o Podzemnom gradu, kojim će se, kako se godinama obećaje, dolaziti i do Rapca, odnosno Vele đirine. Dok se taj zahtjevan posao ne obavi, nakon uklanjanja zarđalog temeljnog dijela "šohta", on je, na više nego zanimljiv način, položen na svojevrsnog željeznog konja nosača! Ti se radovi nad otvorenim oknom, obavljaju i početkom 2020. godine, kada je iz njega izlazio hladan zrak iz utrobe nekadašnjeg rudnika, kji se u dodiru s toplim ranosiječanjskim sunčevim zrakama pretvarao u "dim" odnosno sumaglicu. U fokusu fotoaparata na suncu našla se i lijepa mačkica, nadajući se valjda da u takvom okruženju može naletjeti i pokoji mišić!

Uz rudarski pozdrav SRETNO!
























































































Uoči nekadašnjeg Dana rudara i obilježavanja 99. obljetnice štrajka labinskih rudara, događaja poznatog kao Labinska republika, dovršena je i zadnja dionica obnova "šohta!" - njegovih samih temelja!










Friške fotke govore više od najrječitijih riječi!

Opet elegantan i svjež rudarski toranj na Pjacale čega nova, već ranije najavljena događanja!




Danas, 11. ožujka ispod šohta se opet pojavila dizalica da bi ubrzo radnici u "gajbi" skinuli tri velika slova L A E, koja predstavljaju udrugu Labin Art Express. Navodno, željezna su slova skinuta samo radi bojanja i za nekoliko dana opet će se naći na svom mjestu, kamo su došla nakon pokretanja L.A.E. Ova je udruga u posljednjih gotovo tri desetljeća učinila mnogo za očuvanje rudarske baštine ovog dijela Istre organiziranjem  raznih aktivnosti u prostorima Lamparne. Istine radi oni su i pokrenuli projekt Podzemnog grada, o kojem se u Labinu nažalost samo priča, ali bez konkretnih rezultata. Drugačije nije moglo ni biti budući da ta udruga nema ni stručne, a ni materijalne mogućnosti za ostvarenje više nego zahtjevnog  projekta. Bez podrške države ni Grad Labin ne može sam jamčiti izgradnju Podzemnog grada na mjestu nekadašnjih rudnika, koji su u neposrednoj blizini mora, što je samo po sebi svjetska atrakcija. Sve do nedavno Grad Labin se nije aktivno i jasno postavio iza tog projekta, nadajući se valjda čudu u izdanju Labin Art Expressa.
Da je slušati zdrav razum ova se tri slova nikada nisu trebala naći na vrhu rudarskog tornja s druge strane naziva TITO, čime je oskrnavljena jedna povijesna baština iz prvih godina poraća, što se nije moglo očekivati od ljudi koji su svoje djelovanje temeljili upravo na čuvanju tog vremenskog identiteta. Na gotovo pola stoljeća postojanja postojanja socijalističke Jugoslavije za naš je bilo najgore pribjeći crno bijeloj tehnici, u kojoj je za jedne sve bijelo, odnosno divno,a za druge sve crno, odnosno loše.  Pa je tako Tito za jedne narodni heroj, svjetski državnik i gotovo svetac, a za druge ratni samo ratni zločinac i najveći neprijatelj i izdajica Hrvata. Istina je bila ipak negdje drugdje, pa nije valjda danas grijeh reći da je jedna od mana Titovog režima bio i kult ličnosti, koji je lako dobio duboke korijene na ovim balkanskim prostorima. Odmah nakon rata, pogotovo u prisjedinjenoj Istri, si Tito je simoblizirao novu socijalističku državu, što se ovdje naglašavalo na svakom koraku. Hoćemo Tita i druge srodne parole našle su se na mnogobrojnim pročeljima zgrada u Istri, što su bili zapravo prvi grafiti s kojima smo se susreli. Takve se poruke susreću i danas na oronulim fasadama kuća u Podlabinu, ali i drugdje u Istri. Iz istog se razloga Tito našao i na vrhu labinskog šohta, ali i na krovu nekadašnje separacije rudnika u Potpićnu. Tada je težak i opasan poziv rudara bio i simbol obnove i izgradnje Titove Jugoslavije Upravo iz tog razloga je u izvornom obliku trebalo sačuvati
cijeli taj kompleks, kako bi se novi naraštaj, a i nas starije učinilo da demokracija i građansko društvo te kult ličnosti ne idu zajedno.  Da smo slali takve poruke i nešto od toga naučili ne bi nam se dogodilo da u samostalnoj Hrvatskoj s krhkom demokratskom tradicijom i praksom i dalje podržavamo ono čega nema u demokratskom društvu. Po istoj matrici je stvoren novi vođa i otac hrvatske države u liku nekadašnjeg Titovog generala Franje Tuđmana s mnogo sličnih likova u strankama i našoj zbilji.Shvati li se sve to nema ni jednog razloga da se na vrh "šohta" postavi naziv udruge, kojoj je osnovni zadatak - čuvanje identiteta upravo te baštine!







 
Nada je trajala samo jedan dan - TITO je već sutradan dobio svoje staro društvo!