RAŠA - MUZEJ (DEVASTIRANE) RUDARSKE BAŠTINE NA OTVORENOME

Neki sam dan razgovarao s jednim poznatim turističkim vodičem od kojeg sam čuo da je za talijanske turiste htio organizirati razgledavanje nekadašnjeg raškog rudnika. Prije toga je s predstavnicima njihove agencije došla razgledati ponuđenu baštinu, ali kada su naišli na uništene nekadašnje objekte okružene smećem i otpadom, ostali su bez teksta, okrenuli leđa i bilo kakvom naumu o dovođenju turista u Rašu, nastaloj u doba talijanskog fašizma, petama dali vjetra.Ja se nisam dao, znajući koliko je sati i gdje živimo, okrenuvši pilu naopako, uz zaključak da je i ovakva "postava zb(i)rke uništene rudarske baštine, koja govori o prošlim vremenima, ali i nama danas, sama po sebi atrakcija. Koju ne bi bilo pametno propustiti, pogotovo ne u proljeće, kada se uz vrijedne dojmove s ovog izleta u (ne)poznato vratite s "macom" zanimljivih doživljaja. 

Parkirao sam automobil ispred zgrade nekadašnjeg rudnika, u kojoj je nekada vrio život. S mjesto s koje su sve do sredine šezdesetih, kada se zatvara rudnik, u pravcu sela Labinšćine, ali i dobrog dijela Istre, u tri smjene odlazile kolone "kovarica" ​​a kasnije i modernih autobusa pune umornih rudara. Na mjestu na kojoj su majke, supruge i rod oplakivale mrtva tijela poginulih rudara u jednoj od najvećih rudarskih katastrofa u Europi, u kojoj je 28. veljače 1940. godine život na svom radnom mjestu ostavio oko 280 duša. Kasnije je u toj istoj zgradi jedno vrijeme bila i tvornica čamaca Kvarnerplastika, a kasnije uprava također nestale Prvomajske. danas je zgrada prazna i devastirana, a do zatvaranja ulaznih vrata prije otprilike pola godine u nju se ulazilo bez ikakvih zapreka i razbijalo i uništavalo sve do čega se došlo u prostranim dvoranama, kupatilima ili mnogobrojnim uredima. Lijepo kameno stepenište i drugi prostori, iz kojih se ulazilo u rudnik služili su i običnim vozačima motora, što je samo po sebi bila atrakcija. Danas je trg prazan, radi tek jedan kafić, u kojem se okuplja mahom preostala mladež Raše. 

Oni koji prate ovdašnja zbivanja znaju da je ulaz u da je sam ulaz u rudnik do prije nekoliko godina ugošćavao mnoge turiste i druge znatiželjnike, koji su na licu mjesta imali pravi doživljaj rudnika i teškog posla rudara. Kroz tunel iskopan u kamenu dolazilo se do prostranih dvorana, odakle se spuštalo do rudarskih otkopa. Radi sigurnosti posjetitelja te su posjetili prekinuti prije nekoliko godina, au međuvremenu se ništa ne događa. Odmah do upravne zgrade nalazi se zgrada nekadašnje gradske toplane, također devastirane s velikim dimnjakom od cigle s blagim naklonom na svom samom vrhu. Između njih su otvorena ulazna vrata u nekadašnji rudarski kompleks, na kojima su još lanci s lokotom, što mi omogućuje da ubrzo dođem da tog ulaza u rudnik. Kako je tog dana bilo dosta toplo iz dubine zemlje izlazio je svjež zrak, koji za ljetnih dana još više osvježava. Potom pratim trag nekadašnjih uskotračne pruge kojim se još prije pola stoljeća do luke Bršica i separacije Štalije dopremao ugljen iz Raše, a još mnogo ranije Krapna, pa čak Vineža i Štrmca! Zvuk tih vagoneta još uvijek odzvanja u ušima mnogih Rašana, a te glazbene zavjese nisam se oslobodio ni ja. Tek na jednom mjestu slučajno opažam ostatke tračnice, na čijem je mjestu danas ostala tek staza za radoznale prolaznike. 

Nakon što me pustio pogled na Rašu iz meni dosad nepoznatog kuta istim se putem vraćam na početku mog kratkog "špartanja" stazama zaboravljenih rudara i rudarenja. Cilj mi je Karlota, kompleksa nastalog istodobno s otvaranjem istoimenog rudnika na ruu Raše, koje tada još nije bilo. Kao ni upravne zgrade rudnika kraj kojeg prolazim dok hitam prema novom cilju. Nakon zatvaranja rudnika u Karloti je bila radionica skladišta također pokojne Građevinske radne organizacije Učka, a dana su od nje ostali tek goli zidovi. Mnogo ranije tu je bilo dosta stanara. Ipak, dio kompleksa je pretvoren u skladište, a da od nesuđenog muzeološkog prostora i spomen područja rudara i rudarenja stotinjak metara udaljeno dvorište u krugu direkcije rudnika pretvoreno je u reciklažni prostor komunalnog poduzeća Prvi maj iz Labina. 

Kada sam se vraćao kući pun dojmova pred ulazom u ovu "veselu" zonu zamjećujem mladi bračni par s dvoje djece. Između sebe govore na slovenskom jeziku, a kako su prolazili blizu mene čuo sam da kažu da je "tukaj delal" njihov pranono Janez! Sretno im bilo!    

                                                                           

Obnova i spašavanje dimnjaka nekadašnje gradske toplane sredinom ljeta 2021. godine najava je spašavanja i valorizacije cijelog ovog izuzetnog kompleksa?

IZ ALBUMA JOSIPA BEPETA TOMINOVIĆA

Josip Bepi Tominović, rodom iz Presika, bio je jedan od poznatijih društveno-političkih radnika Labina za Jugoslavije. Bio je predsjednik ili tajnik u Socijalističkom savezu radnog naroda (SSRN) i Sindikatu, a kratko je vrijeme bio i čelnik Istratransa.

U lokalnu politiku ulazi šezdesetih godina proteklog stoljeća kao rezervni oficir, dosegavši čin rezervnog majora JNA, koji su tih godina činili okosnicu labinskih partijskih kadrova.
Po naravi tih, povučen i samozatajan, uvijek spreman pomoći, nesklon konfliktima, bio je omiljen među svojim sugrađanima. Još zatvoreniji postaje nakon smrti sina jedinca Edija 2004. godine.

Fotografije iz njihova obiteljskog fotoalbuma, povezane uz njegov dugogodišnji politički rad, ustupila mi je njegova supruga i moja sestrična Lina Tominović, koja svakodnevno obilazi grobove svoga sina i prije pet godina preminulog supruga.

Tek odabirom fotografija od nje sam doznao da je Bepi volio i fotografirati, najčešće svoju obitelj, ali ponekad i druga događanja ili motive.

Na mnogim fotografija, od kojih su dosta djelo legendarne Slavice Ružić, nalaze se u ono vrijeme poznati političari Općine Labin, od koji je najveći dio sišao i sa životne scene.

Nizanje fotografija započinje obilježavanje Prvog maja 1981. godine na trgu u starom gradu u povodu 60. obljetnice Labinske republike. Bila je to onda i glavna prvomajska svečanost u SR Hrvatskoj.

Bila je prisutna i Milka Planinc, ondašnja glavna hrvatska političarka, uz našu Emu Derosi-Bjelajac, nakon što je zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću 1971.godine s političke scene nestala Savka Dapčević-Kučar.
   

RAĐANJE NOVOG CENTRA LABINA POČETKOM ŠEZDESETIH 20. STOLJEĆA

Ove tri razglednice obilježavaju početak šezdesetih proteklog stoljeća koji je Labinu donio velike promjene. A sve je počelo oko današnjeg gradskog središta gdje je nedaleko od direkcije Jame Labin izgrađena stambeno-poslovna zgrada u čije su se prizemlje uselile banka i pošta, koje su dotad bile u starom gradu. Stari grad ostaje i bez odjeljenja osnovne škole, čemu je doprinijela i izgradnja zgrade današnje Osnovne škole Matija Vlačić.
Novo središte dobiva na značaju i preseljenjem direkcije Istarskih ugljenokopa iz Raše u Labin, u direkciju labinskog rudnika, koja se dograđuje. Pet godina ranije izgrađeno je stadion NK Rudara, čime raško nogometno igralište dolazi u drugi plan. Negdje u to vrijeme rudarski Labin dobiva i prve dvije stambene višekatnice, što će izmijeniti

vizuru budućeg centra grada, koji će se za nekoliko godina, djelomično i zbog urušavanja starogradske četvrti Sveta Katarina, vrlo brzo početi širiti prema Katurama, iza leđa stadionu.
Vrijeme je to i brzog početka razvoja turizma u Rapcu, gdje su hoteli za rudare samce - Marina i Mediteran, ubrzo komercijalizirani za devizne turiste. Onda je nama ovo mjesto bilo omiljeno kupalište, u kojem smo se kupali od jutra do mraka. Najprije na Veloj đirini, gdje su dolazile mnoge obitelji i to u pravilu pješice koristeći današnju pješačku stazu. Mame su nam nosile hranu za cijeli dan, a nakon kupanja odmarali smo se u hladu maslina. Sve dok svoja mjesta nismo ustupili prvim kemping-turistima, koji su za nas bili veliki događaj.
Pješke se išlo često i kada se dobro organizirao prijevoz autobusima ondašnjeg Autoprometa u naš Rabac, jer novca nije bilo baš za bacanje, a za umor nismo znali. Tih godina je već uvedena lokalna linija Raša-Labin-Rabac,  a autobusi su se zaustavljali kod velikog zavoja na današnjem kružnom toku, ondašnjem križanju prometnica za Rijeku, Pulu i Rabac. Nestrpljivo se čekalo dolazak autobusa iz Raše, koji je nerijetko bio već gotovo pun, pa smo u njemu tikali kao sardine u konzervi. Između nas se s velikim naporom provlačio kondukter, od kojih mi je u sjećanju ostao odavno pokojni Mario Zulijani iz Kapelice, koji baš nije bio odveć vitak! Na posljednjom kartolini vide se Labinjani kako na otvorenoj cesti čekaju svoju korijeru iz Raše.
Posebne su gužve bile u subotu i nedjelju, kada su uvedeni dodatni autobusi, koji su za Rabac kretali  bez voznog reda, već kada su se napunili. Bilo je više autobusa, a sjećam se da su se prije izgradnje škole parkirali na mjestu današnjeg dvorišta, odnosno zgrade ondašnje male tvornice Labinka. Korijere su vozile do rive, a tek izgradnjom gornje prometnice prema Lanterni, odnosno kasnije Girandelli,  kupači iz Labina i Raše te okolnih sela našli su se na svim rabačkim plažama. Zajedno sa sve brojnijim njemačkim,češkim i drugim turistima. Automobili su za nas tada bili misaona imenica, pa nevolja s parkiranjem nije bilo, a poseban "luksuz" za kupanje kupovali smo od čeških turista.

SVETI LOVREČ LABINSKI - JEDNO OD NAJSTARIJIH SELA LABINŠĆINE

Sveti Lovreč Labinski selo je vrlo dubokih korijena, na što ukazuje i župna crkva svetog Lovre podignuta još sredinom 17. stoljeća. Jedan od njenih donatora iz tog razdoblja je izvjesni Višković, uz Diminić i Kobaić, najčešće prezime sela smještenog ponad Raškog zaljeva, ili još preciznije - krasne uvale Tonarice. U njoj su bili usidreni jedrenjaci, čiji su vlasnici mahom bili iz Svetog Lovreča.

Za snažnog narodnog preporodnog pokreta Sveti Lovreč prvu hrvatsku pučku školu dobiva već 1903. godine, među prvima u Istri. Prvi učitelj bio je tamošnji župnik Ferdinand Hrdy, slavenski panslavist rodom iz Češke, koji je ostavio duboke tragove u prosvjećivanju naroda. Vjerojatno je i on utjecao na svjetonazor obitelji Dušana Diminića, čija obitelj emigrira u Jugoslaviju odmah nakon dolaska Italije na ove prostore. U novijoj povijesti Istre on je poznat kao revolucionar i intelektualac, koji je mnogo učinio za sjedinjenje Istre s Hrvatskom unutar Jugoslavije, što mu neće pomoći da ga njegovi "drugovi" vrlo brzo isključe iz političkog i javnog života nove države.

U središtu ovo malog mjesta nalaze se i ostaci ladanjske palače plemićke obitelji Lazzarini iz Labina, koji također svjedoče o jednom drugačijem i bogatom životu Lovrečana, čije se mjesto dijelilo na dva dijela - Kobaiće i Diminiće, ili još točnije Dminiće.

Nakon Drugog svjetskog rata od narodnjačkog duha nije bilo mnogo koristi, koji gubi bitku s klasnom borbom, odnosno nacionalizacijom gotovo cjelokupnog gospodarstva. Sveti Lovreč, mjesto pomoraca tada ostaje bez nacionaliziranih jedrenjaka - simbola njegove opstojnosti. Nezadovoljni Lovrečani u velikom broju napuštaju svoja ognjišta, odlaze u Trst ili dalje po svijetu, mahom u Ameriku, a tek manji dio ostaje, ili odlazi u Pulu i Rijeku.

Ostaje nostalgija, sjećanja ili tek povremena vraćanja u rodni kraj iseljenih Lovrečana i njihovih potomaka. Osjećaji za "starim krajem" izražavaju se svakojako, a njih je ovom razglednicom Svetog Lovreča, koji su dugo godina nakon rata zvao Diminići, manifestirao Salvatore Cobaich, čiji su roditelji iz ovog sela. Koliko mi je poznato ovo je jedina poslijeratna razglednica ovog mjesta, a ugledao sam je prvi put danas - zahvaljujući velikom srcu Marine Brezac Dminice, službenici gradske upravom rodom iz ovog dijela našeg kraja. Vela fala Marina na lepe kartoline. Da nije nje vjerojatno se ne bi ispričala saga o ovom lijepom mjestu, gdje se dah i duh mora osjeća i okretanjem turizmu preostalog stanovništva.

     

PINETA - PLEMENITI OGRTAČ STAROGRADSKE JEZGRE LABINA

Možete li si predočiti stari grad bez Pinete? Iz gotovo bilo kojeg kuta bacite pogled na Labin ta lijepa simfonija borova sastavni je dio njegove siluete, bez kojeg ga je nemoguće percipirati. Kao da je ta šuma rasla zajedno s gradom dubokih korijena, koji ima pisane tragove svog identiteta još od 245 godine poslije Krista.
A zapravo Pineta je stara tek nešto više od 120 godina,  a svoj nastanak zahvaljuje Alojzu Čufaru, slovenskom šumaru, bez kojeg ne bismo imali ovaj izuzetan lijep spomenik hortikulture nastalom pred sam kraj Austro-Ugarske Monarhije. Zahvaljujući svom uspješnom djelu u Labinu, put će ga uskoro odvesti na Brione, gdje je dobio pravu priliku za svoja nadahnuća, o čemu sam pisao u jednom drugom tekstu na ovom blogu.
Bez obzira na dugi vijek stepeničasta šuma, koja s dvije strane grli i štiti drevni grad, i danas ima svoj šarm i svježinu, koja svojim posjetiteljima, danas ih istina ima vrlo malo, stvara poseban ugođaj i raspoloženju. Na nju nisu bili raspoloženi ni stanovnici Labina između dva rata u doba Italije, o čemu govori i uglazbljena pjesma La Pinetta pjesnika Carbonija i skladatelja Laubea, a danas je izvodi i pjevački zbor Zajednice Talijana. Kada je Mediteranski kiparski simpozij na Dubrovi bio na svom vrhuncu  planiralo se da neke od skulptura s tog susreta majstora dlijeta i čekića završe u Pineti i tijesnim starogradskim uličicama, ali fotke koje slijede i bez toga mame u njeno krilo i zagrljaj. Teško je ostati ravnodušan na taj zov. Zasluge zato velikim dijelom pripadaju i popularnom Baćetu, ljubitelju prirode i strastvenom biciklistu, koji godinama brine o njoj. Koseći travi nedavno je u Pineti i slomio nogu.