SLIKAR I KIPAR JOSIP DIMINIĆ KAO ILUSTRATOR KNJIGA

Tek je prošlo oko dva i pol mjeseca od kada nas je zauvijek napustio Josip Diminić, akademski slikar i kipar rodom iz Svetog Lovreča. Osoba bez kojeg bi Labin teško bio prepoznat  dvjema   manifestacijama koje su obilježile ovdašnji kulturni život u proteklih pedesetak godina - Labinski atelieri i Mediteranski kiparski simpozij na Dubrovi.

Njegove slike nalaze se u brojnim galerijama, skulpture obogaćuju javni prostor ne samo njegova Labina, već i mnogih urbanih sredina u našoj zemlji. Ilustrirao je i više knjiga, uključujući i neke naslove iz velikog izdavačkog projekta ISTRA KROZ STOLJEĆA, pokazavši da je njegova stvaralačka znatiželja bila bila vrlo velika i svestrana.

Kada sam početkom devedesetih proteklog stoljeća pripremao rječnik labinskog govora Gonan po nase u jednom mi se razgovoru sam ponudio da mi napravi ilustraciju za svako slovo, što sam s oduševljenjem prihvatio. Dao sam mu radni tekst i unatoč mnogobrojnim obvezama, a tada je predavao i u Rijeci, svojim je prepoznatljivim crtežima vrlo brzo bio gotov. Što vrijeme više odmiče te vinjete su mi vrjednije i draže, iz njih se sve lakše razabire da ih je radio s velikim stvaralačkim žarom. Kada sam ga pitao za cijenu, samo se nasmiješio i u svom stilu zahvalio što sam mu omogućio da i on postane dio rječnika našeg govora! Ponovio je to i na promociji u gradskom kazalištu, popularnom Teatrinu, tada žarištu javnom i kulturnog života grada Matije Vlačića Ilirika.

Predstavljanjem većine njegovih crteža u rječniku, koji je tada tiskan u nakladi od 1500 primjeraka, i na ovaj način mu se zahvaljujem ne samo na njegovom obogaćivanju te knjige, već i cjelokupnom stvaralačkom opusu posvećenom svom zavičaju, kojega nikada nije napuštao, premda je za to imao dosta prilika!

Bit će još prilika da se na ovom mjestu objave i drugi njegovi radovi kojima su ilustrirane knjige drugih naših autora.

 

Josip Diminić je ilustrirao i knjigu zavičajne poezije Tanac joncići na kršine Zdenke Višković-Vukić, koja je objavljena 1984. godine u nakladi od 1500 primjeraka. O toj će knjizi na kraju recenzije Ive Rudan, novinar, znanstvenik i nekada urednik Radio Pule i osebujni pisac eseja i putopisa u Glasu Istre, s kojim sam nekada s užitkom radio, napisati i ove riječi:

"Pojavom ove knjige na uskličemo samo nad time što u tokove hrvatske i jugoslavenske književnosti inauguriramo jedan novi geografski prostor - Labinšćinu, koja se eto, poslije dugog niza godina književno opet probudila, i što staro korijenje koje je izbacilojednog Flaciusa i Martinuzzijevu na književno-filozofskom pa i političkom polju(a mnoge drge znamenite Labinjane na drugima) nije presahlo, nego daje nove, oformljene izdanke. Uskličemo prvenstveno zbog toga što je zaiskrio novi pjesnik; novi po osebujnom lirskom izrazu, novi po prezentiranju na novi način "vječnih, ali istovremeno često zamagljivanih tabu tema - putene ljubavi i erotike, i nov po prvim ali odvažnim umjetničkim dometima."

Knjiga se sastoji od pet cjelina - Patok mojeh sanji, Suda sebe nojdivan, Kanton vo noć prez njega, Noćas son dugo od svojega tela i Kako da je saki don nedelja, koje je Diminić ilustrirao s osam ceteža, a napisana je još 1979. godine.

Ima takve ljubavi - naslov je prve zbirke pjesama Isabelle Mauro, ondašnje studentice kroatistike u Rijeci, koju je s pet radova ilustrirao Josip Diminić. Zbirka je u nakladi Ogranka Matice Hrvatske u Labinu objavljena 1995. godine, godinu dana nakon što je dobila Goranovu nagradu za mlade pjesnike. More i ptice i ovdje su inspiracije akademskog slikara, kipara i  grafičara rodom iz Svetog Lovreča, malog mjesta ponad lijepog Raškog zaljeva.

Tu nije kraj. "Kopajući" ovih dana po starim brojevima Kalendara Franine i Jurine pogled mi je stao na naslovnoj stranici te knjige-kalendara za 1989. godinu. Izdavač je Istarska književna kolonija Grozd, grafički urednik nenadmašan Alfio Klarić, a glavni urednik Miroslav Sinčić, koji je uredio najveći broj te knjige u posljednjih sedamdesetak godina. I veliki prijatelj i štovatelj našega Josipa Diminića, čiji je godišnjak ilustriran s više njegovih crteža. Ovom prilikom prenosim radove kojim je likovno opremljen svaki mjesec u godini. Šteta da se u to vrijeme još "štedjelo" u boji zbog čega njegovi radovi imaju samo crno-bijelu dimenziju, čime nije ničim ugrožena prepoznatljivost akademskog slikara i kipara iz Svetog Lovreča Labinskog. Ovog puta njegove ptice!

Daleke 1993. godine u Labinu je, u nakladi Textprinta i porečke Riviere, objavljena pjesničko-likovna mapa dva velika istarska umjetnika - akademskog slikara i kipara Josipa Diminića i porečkog pjesnika i svestranog umjetnika Draga Orlića. Groti duša grije naslov je mape, pod kojim je naslovom objavljena i prigodna knjiga s 15 poema i isto toliko crteža.

PRVI JUBILEJ RAŠKE TRIKOTAŽE

Tvornica konfekcije i trikotaže "25.maj" iz Raše nastala je 1958. godine u sklopu nastojanja ondašnje općinske vladajuće garniture Labina da se konačno otvore radna mjesta za supruge rudara i drugih žena, čije je zapošljavanje na Labinšćini bilo vrlo otežano. U početku se koriste razni prostori rudnika, koji tada zapada u sve veću krizu. Prije preseljenja u novu tvorničku halu na Dubrovi tridesetak godina kasnije sve poznatija tvornica, koja odmah u startu surađuje sa stranim partnerima, uspješno izvozi svoje proizvode na zahtjevno zapadno konvertibilno tržište.

Deseta obljetnica postojanja obilježena je i podjelom prigodnih nagrada,  i svečanim ručkom u Centralu. O tom lijepom jubileju i druženju svjedoče i ove dvije fotografije. Prva je fotografija nastala za svečanim ručkom slavljenika, a druga ispred zgrade ondašnjeg kina. Na njoj je u prvom je planu ondašnji direktor Josip Černjul Rašan, inače poznati sindikalni rukovodilac Istarskih ugljenokopa, okružen nasmiješenim jubilarkama.
U sredini na vrhu je i Riko Činko, budući direktor te tvornice, a uz ostale prepoznajem i Antu Draženovića iz Rapca, koji je vodio komercijalnu službu. Prepoznajem i neke druge osobe, a vjerujem da će se uz vašu pomoć i drugi slavljenici, tvornice, koja je, kao i većina tvornica na Dubrovi, gdje se preselila pod novim imenom i proširenim proizvodnim programom, nestala osamostaljivanjem Hrvatske prije tridesetak godina.

Fotke mi je ustupio sin ondašnjeg direktora raške trikotaže Valter Černjul, dugogodišnji i posljednji urednik općinskog glasila Labinska komuna, u čijoj se obiteljskoj i osobnoj arhivi nalazi mnogo izuzetnih fotografija.

KRŠONSKI PIR - FALA VALTERU PRIMOŽIĆU I KUD IVAN FONOVIĆ ZLATELA

"Jučer je u riječkoj bolnici u 61. godini umro Valter Primožić, predsjednik i osnivač KUD Ivan Fonović Zlatela iz Kršana." 

Ova je vijest objavljena 13. lipnja 2013. godine u vijestima Radio Labina, a u prigodnoj emisiji Silvane Fable, novinarke rodom također iz Kršana, govorio je ondašnji predsjednik "Zlatele" Zoran Karlić te Klaudio Lazarić, jedan od njegovih prvih suradnika i podupirača tek osnovanog društva. Bio je zaista duša i srce zavičajnog društva osnovanog 1997. godine, koje nosi ime Ivana Fonovića Zlatele, u njegovo vrijeme najpoznatijeg izrađivača narodnih instrumenata, koji je, vjerovali ili ne, svirao na dvojnicama austrijskome caru u dvorcu Habsburga u Beču. Samozatajni i skroman Valter. inače robusna stasa, bio je vrlo dobar organizator, a ne samo izrađivač narodnih instrumenata, koji je u vrlo kratko vrijeme stvorio vrlo aktivno društvo raznovrsnih aktivnosti, koja su na daleko nadišla ovu malu sredinu. Unutar zidina kršanskog kaštela za ljetnih mjeseci plesalo se i sviralo, svojim se Kršancima i svim ljubiteljima zavičajne kulturne baštine predstavila odlična klapa te održavale druge aktivnosti. Svima je u divnom sjećanju ostala odlična interpretacija Kršanskog pira, u čijoj je izvedbi sve bilo vrhunski - od ugođaja drevnog burga punog znatiželjnika, odličnih "glumaca" iz redova samih mještana, glazbe i cijele scenografije. Slike koje slijede nastale su 2007. i 2008. godine.

Prva desetogodišnjica djelovanja "Zlatele" obilježena je i neobično vrijednom knjigom  i s tri CD-a istarske narodne glazbe  pod naslovom Vrime je ...Nasluhajmo. Zasopimo.. Zakantojno. Više tekstova potpisao je i Valter Primožić zvan Stiskarjev, koji je tonski i digitalno obrađivao priloge za knjigu,kakve se ne izdaju ni u mnogo većim i materijalni i kulturno bogatijim sredinama.

Već teško bolesnog posljednji sam ga put susreo u Puli na promociji jedne knjige. Premda se teško kretao i uspinjao stepenicama, odazvao se pozivu, smatrajući to svojom obvezom prema autoru knjige. nekoliko mjeseci kasnije objavljena vijest na Radio Labinu s početka ovog teksta. Vjerujem da ove riječi nisu samo moje već svih njegovih štovatelja, uz čijih sjećanja ne nestaje njego osmijeh i vedar stvaralački duh. 

Add caption

CENTAR ZA POSJETITELJE ARSIA - TRAČAK NADE ZA GRADITELJSKU BAŠTINU RAŠE

Treba li još koliko ponavljati da je rudarski grad Raša, najmlađi grad u Istri, biser urbanističke arhitekture nastale u doba fašističkog režima, neizbrušeni dragulj? Treba li također ponavljati da oni koji taj dragulj posjeduju, ne znaju što drže u svojim rukama? Treba li opet ponoviti da je ta rudarska baština ugrožena do daske i da onima kojima su birači dali svoje povjerenje zapravo i ne znaju što trebaju činiti i kako ispraviti grijehe svojih prethodnika?

Ipak, usred tog mraka, inače svojstvenog rudarskim rovovima, pojavio se tračak nade i vjere da polako, vrlo polako, počinje puhati novi vjetar, koji vraća nadu. I ujedno obvezuje da se još češće i upornije od odgovornih političara traže da to zaista i budu. Ta mala iskrica nade je Centar za posjetitelje Arsia, čiji naziv sam po sebi više skriva nego što otkriva, a nalazi se u središtu netaknutog glavnog trga Raše. Točno u sjedištu nekadašnje fašističke stranke, u prostorijama na katu, u kojem su se u zadnjih sedam desetljeća odvijale razne aktivnosti.

Pažnju za sebe taj je centar navukao ovih dana kada je u prostoru tik do njega,ili bolje rečeno, u sklopu njega, obitelj Jenkelo otvorila prodavaonicu suvenira od keramike nastalih na rudarskoj baštini. Tik do Centra za posjetitelje Arsia, koji radi u pravilu do podneva, nalazi se i, službeno stacionar, ili točnije odjel Gradske knjižnice iz Labina.

Radi se zapravo o zbirki rudarske baštine smještene u tri male prostorije. U ulaznom dijelu tekstom i fotografijama daju se osnovne informacije o rudarenju, a potom se ulazi u mini-dvorane za predavanja. Onda slijedi mali bonbon - uređene su kuhinja i soba rudarskih stanova u stilu pedesetih proteklog stoljeća. Odlična ideja i za one koji svoje stanove u Raši u tom stilu žele ponuditi turističkom tržištu željnih takvih sadržaja! Ili pak sanjaju da, kao i nekada, malim drvenim  brodićima preko očišćenih i uređenih kanala plove do Raškog zaljeva, o čemu je nedavno pisao i poznati istarski arhitekt i društveni aktivist Bruno Poropat.

Ostale snove prepuštam vama uz poziv da posjetite taj kutak u srcu grada u kojem od njegova osnutka praktički nije podignuta ni jedna nova zgrada! Možda će vas na to potaknuti i ovi detalji minijaturnog rudarskog muzeja grada čije su temelje iskopali kopači nesuđenog crnog zlata.