KRŠONSKI PIR - FALA VALTERU PRIMOŽIĆU I KUD IVAN FONOVIĆ ZLATELA

"Jučer je u riječkoj bolnici u 61. godini umro Valter Primožić, predsjednik i osnivač KUD Ivan Fonović Zlatela iz Kršana." 

Ova je vijest objavljena 13. lipnja 2013. godine u vijestima Radio Labina, a u prigodnoj emisiji Silvane Fable, novinarke rodom također iz Kršana, govorio je ondašnji predsjednik "Zlatele" Zoran Karlić te Klaudio Lazarić, jedan od njegovih prvih suradnika i podupirača tek osnovanog društva. Bio je zaista duša i srce zavičajnog društva osnovanog 1997. godine, koje nosi ime Ivana Fonovića Zlatele, u njegovo vrijeme najpoznatijeg izrađivača narodnih instrumenata, koji je, vjerovali ili ne, svirao na dvojnicama austrijskome caru u dvorcu Habsburga u Beču. Samozatajni i skroman Valter. inače robusna stasa, bio je vrlo dobar organizator, a ne samo izrađivač narodnih instrumenata, koji je u vrlo kratko vrijeme stvorio vrlo aktivno društvo raznovrsnih aktivnosti, koja su na daleko nadišla ovu malu sredinu. Unutar zidina kršanskog kaštela za ljetnih mjeseci plesalo se i sviralo, svojim se Kršancima i svim ljubiteljima zavičajne kulturne baštine predstavila odlična klapa te održavale druge aktivnosti. Svima je u divnom sjećanju ostala odlična interpretacija Kršanskog pira, u čijoj je izvedbi sve bilo vrhunski - od ugođaja drevnog burga punog znatiželjnika, odličnih "glumaca" iz redova samih mještana, glazbe i cijele scenografije. Slike koje slijede nastale su 2007. i 2008. godine.

Prva desetogodišnjica djelovanja "Zlatele" obilježena je i neobično vrijednom knjigom  i s tri CD-a istarske narodne glazbe  pod naslovom Vrime je ...Nasluhajmo. Zasopimo.. Zakantojno. Više tekstova potpisao je i Valter Primožić zvan Stiskarjev, koji je tonski i digitalno obrađivao priloge za knjigu,kakve se ne izdaju ni u mnogo većim i materijalni i kulturno bogatijim sredinama.

Već teško bolesnog posljednji sam ga put susreo u Puli na promociji jedne knjige. Premda se teško kretao i uspinjao stepenicama, odazvao se pozivu, smatrajući to svojom obvezom prema autoru knjige. nekoliko mjeseci kasnije objavljena vijest na Radio Labinu s početka ovog teksta. Vjerujem da ove riječi nisu samo moje već svih njegovih štovatelja, uz čijih sjećanja ne nestaje njego osmijeh i vedar stvaralački duh. 

Add caption

CENTAR ZA POSJETITELJE ARSIA - TRAČAK NADE ZA GRADITELJSKU BAŠTINU RAŠE

Treba li još koliko ponavljati da je rudarski grad Raša, najmlađi grad u Istri, biser urbanističke arhitekture nastale u doba fašističkog režima, neizbrušeni dragulj? Treba li također ponavljati da oni koji taj dragulj posjeduju, ne znaju što drže u svojim rukama? Treba li opet ponoviti da je ta rudarska baština ugrožena do daske i da onima kojima su birači dali svoje povjerenje zapravo i ne znaju što trebaju činiti i kako ispraviti grijehe svojih prethodnika?

Ipak, usred tog mraka, inače svojstvenog rudarskim rovovima, pojavio se tračak nade i vjere da polako, vrlo polako, počinje puhati novi vjetar, koji vraća nadu. I ujedno obvezuje da se još češće i upornije od odgovornih političara traže da to zaista i budu. Ta mala iskrica nade je Centar za posjetitelje Arsia, čiji naziv sam po sebi više skriva nego što otkriva, a nalazi se u središtu netaknutog glavnog trga Raše. Točno u sjedištu nekadašnje fašističke stranke, u prostorijama na katu, u kojem su se u zadnjih sedam desetljeća odvijale razne aktivnosti.

Pažnju za sebe taj je centar navukao ovih dana kada je u prostoru tik do njega,ili bolje rečeno, u sklopu njega, obitelj Jenkelo otvorila prodavaonicu suvenira od keramike nastalih na rudarskoj baštini. Tik do Centra za posjetitelje Arsia, koji radi u pravilu do podneva, nalazi se i, službeno stacionar, ili točnije odjel Gradske knjižnice iz Labina.

Radi se zapravo o zbirki rudarske baštine smještene u tri male prostorije. U ulaznom dijelu tekstom i fotografijama daju se osnovne informacije o rudarenju, a potom se ulazi u mini-dvorane za predavanja. Onda slijedi mali bonbon - uređene su kuhinja i soba rudarskih stanova u stilu pedesetih proteklog stoljeća. Odlična ideja i za one koji svoje stanove u Raši u tom stilu žele ponuditi turističkom tržištu željnih takvih sadržaja! Ili pak sanjaju da, kao i nekada, malim drvenim  brodićima preko očišćenih i uređenih kanala plove do Raškog zaljeva, o čemu je nedavno pisao i poznati istarski arhitekt i društveni aktivist Bruno Poropat.

Ostale snove prepuštam vama uz poziv da posjetite taj kutak u srcu grada u kojem od njegova osnutka praktički nije podignuta ni jedna nova zgrada! Možda će vas na to potaknuti i ovi detalji minijaturnog rudarskog muzeja grada čije su temelje iskopali kopači nesuđenog crnog zlata. 

SAGA O TVORNICI KOJA JE GLUPO NESTALA

 O nastanku i nestanku tvornice alatnih strojeva Prvomajska dosad je izrečeno i napisano mnogo riječi. Kada sam ovih dana na TV-programu čuo riječi jednog našeg poznatog stručnjaka da se samo u razvijenim zemljama proizvode alati odmah sam se sjetio naše nekadašnje tvornice koja je zapošljavala više od tisuću vrlo stručnih radnika i inženjera.Tu je pamet bila na visokoj cijeni, mjere za izradu alata uzimale su se u mikronima, bila je razvijena automatizacija u proizvodnji, a iz velikih proizvodnih hala izlazili su numerički upravljane tokarilice.
Dogodilo se što se dogodilo, nije uspio ni plan spašavanja Prvomajske u režiji domaćih političara i slovenskog poduzetnika Jagera, pa je sve stalo. Danas samo "vanzemaljci" vjeruju u priče o spašavanju tvornice u Krapnu. U to sam se uvjerio kada sam neki dan kroz otvorena donja vrata tvornice, čija je prva hala izgrađena još početkom 20. stoljeća, prošetao njenim nekadašnjim prostorima - upravnom zgradom, uredima, proizvodnim halama, projektnim biroom, skladištima.

Posvuda pustoš,nered, porazbacane i uništene stvari, dokumentacije i druga svjedočanstva o nekada dobro uređenoj proizvodnji. Kao da se pred neprijateljom spašavajući živu glavu ostavljalo sve. Nama u razaranju nisu bili potrebni neprijatelji, mi to činimo najbolje sami - razmišljam dok nailazim na grozne potvrde našeg nemara i neodgovornosti.  Zar nije ovdje bilo nikoga tko bi organizirano urede očistio od nepotrebnih papira i drugih stvari, a sve ostalo sačuvao ili arhivirao, a ne prepustio pljački i uništavanju pojedinaca, koji se ipak kroz žičanu ogradu uspjevaju uvući u dvorište nekadašnje poznate tvornice?

Nije život do kraj nestao u krugu Prvomajske u Krapnu, što me je i dovelo  na to mjesto. Ovdje već nekoliko godina djeluje Merania, radionica za izradu suvenira od keramike obitelji Jenkel, koja je uređena u nekadašnjem restoranu tvornice. U njihovoj neposrednoj blizini, na samom ulazu u tvorničko dvorište nalazi se poznata kamenoklesarska radnja Florida obitelji Juričić iz Presike. Vrteći
se dvorištem naišao sam na mladog Semira iz Raše, koji mi reče da radi i jednoj tvrtki za pjeskarenje i bojenje iz Ivanić Grada, a od njega sam također doznao da se veći dio proizvodne hale koristi za skladištenje proizvoda Rockwoola iz Potpićna. Ušli smo i u halu u kojoj se odlažu velike količine odbačene stare odjeće koja se poklanja Crvenom križu. Na kraju šetnje susrećem mladog Mladena Bajramovića, najzasluženiju osobu za spašavanje arhivske građe o toj tvornici. I osobi koja najviše zna o raškoj Prvomajskoj!

Bez obzira na dugu napuštenost i zapuštenost proizvodnih prostora nekadašnje svjetski poznate tvornice alatljika i drugih proizvoda zamijetio sam da su zgrade još dosta čvrste i u relativno dobrom stanju i, što je vrlo važno, da krovovi ne prokišnjavaju.

Dva dana kasnije gledam TV dnevnik na kojem se navodi mogućnost da Hrvatska, po uzoru na Slovačku i neke druge zemlje, uzme veći udio u proizvodnji automobila i automobilskih dijelova.  Pomislih da bi se vještom ponudom i taj prostor mogao ponuditi stranim ulagačima, a da bi argument u prilog tome trebala biti i blizina luke Bršica, oko koje su se još prije dvadesetak godina navodile slične mogućnosti.

Tu ću stati!

LABINSKI MATURANTI 2019. - OTIŠLI U POVIJEST

Posljednjim ispitima zrelosti potkraj ovog tjedna labinski su maturanti iza sebe ostavili srednjoškolsko obrazovanje. I okrenuli su novim životnim izazovima - faks, posao ili nešto treće.  Sve što je ostalo iza njih sada je prošlost, dio sjećanja na više ili manje bezbrižne srednjoškolske dane, kojima će se vraćati s vremena na vrijeme. Uključujući i bučno obilježavanje posljednjeg dana u "glancanju" srednjoškolskih klupa 22. svibnja kada su se, svjesni te činjenice našli na labinskim ulicama.Sretni, bučni, glasni i - zanosno sretni i mladi.

Njihova neobuzdanost privukla je tog dana i učenike Osnovne škole Matije Vlačića, koji su, promatrajući njihovu veselu povorku, zasigurno mislili da će se za sedam-osam godina naći na istom mjestu. U istom raspoloženju i istim nadama i željama.  Ionako vedro i teško opisivo raspoloženje još je poraslo kada je dvoje maturanata, valjda i sami nekada polaznici te škole, uletjelo među njihi započelo ih grliti i pozdravljati.

Trenutak kasnije kolona razdraganih maturanata nastavila je svoj put prema starom gradu, a kako mi se tada slučajno pri ruci našao foto-aparat, dio tog ugođaja ostao je zabilježen. Uz očekivanja reprize za 12 mjeseci s nekim drugim akterima u glavnim ulogama!