SLIČICE IZ ŽIVOTA ISTRATRANSA

Prijevozničko poduzeće Istratrans bilo je jedno od najpoznatijih transportnih društava ne samo u Istri, već u cijeloj ondašnjoj zemlji. Nastalo je 1945. godine iz prometne sekcije Istarskih ugljenokopa Raša, najviše radi prijevoza ugljena do Vodnjana gdje se, do izgradnje pruge Lupoglav-Štalije, kamionima dopremao ugljen. I također radi prijevoz rudara iz većeg dijela Istre. Ubrzo će prijeći lokalne granice, postavši s vremenom poznat po prijevozu tereta u zemlji, ali i svijetu. Autobusne linije Istratransa spajale su Labin i Pulu sa Zagrebom i Beogradom, ali i Koprom, odnosno Trstom. Šoferi su bili poznati po visokoj profesionalnosti, prije svega ljubaznošću i korektinim ponašanjem prema putnicima. 

Ta je tvrtka bila poznata i po odličnim mehaničarima, odličnom servisu osobnih automobila, koji su svoje poslovnice imali širom Istre. Prvi fićo i drugi automobili "zastave" iz Kragujevca mogli su nse u Labinu kupiti upravo u trgovini Istratransa u prizemlju zgrade u Podlabinu, iznad koje se danas nalazi i kineski dućan.

U posljednjih dvadesetak godina sve je otišlo u prah. Ostala su samo sjećanja i fotografije u opbiteljskim albumima. Ove sam pronašao u albumu mog pokojnog oca Bepeta Kagarina, prvog direktora poduzeća koje je zapošljavalo nekoliko stotina ljudi, čija su primanja bila dosta iznad labinskog prosjeka.  Fotke su nastale uglavnom za njihova druženja, prilikom obilježavanja raznih godišnjica ili podjela priznanja, što su sve bili dobri povodi za druženje i dobru atmosferu. Čaša više, kada se nije bilo za volanom, ili radnom mjestu nije nikome smetala. A da su se i zaposlenici Istratransa voljeli fotografirati svjedoči i pretposljednja fotografija, kada se moj otac nepozvan našao u kadru prilikom poziranja većine ondašnje uprave. Bit će da je njihovo zurenje u fotoaparat komentirao riječima. "Ca ste tu, a ja vaš išćen po kancelarijah!"

Financijski stabilan kolektiv bio je i sponzor Nogometnog kluba Rudar, o čemu svjedoči i posljednja fotografija nastala za gostovanja "rudara" kod Virtusa iz Bolzana. Na fotografiji je ondašnji cijeli prvi tim, od kojih su danas živi Anđelo Milevoj i Lučano Miletić, koji se ubrzo iselio u Ameriku.

RABAC - "ULJEZ" LIDO PALACE

Narcis, Hedera i Mimosa, popularni rabački "cvjetni" hoteli izgrađeni su početkom sedamdesetih proteklog stoljeća na rubu autokampa na Veloj đirini. Tim je ulaganjem i dobivanjem nešto više od tisuću postelja zaokružen prvi ciklus gradnje i širenja hotela u popularnom Rapcu. Odmah u početku zbog svoje veličine i načina gradnje hoteli su izazivali podvojene reakcije, koje su dijelom bile i utemeljene zbog problema s njihovim prokišnjavanjem. Glavobolje su uklonjene desetak godina kasnije dogradnjom dva kata, čime se gubi njihova prvotna vizura.
Nova etapa u povijesti tih hotela dolazi početkom 21. stoljeća kada zapuštene hotele za 15 milijuna maraka kupuje Fillippo Horstman, uspješan talijanski hotelijer i kasniji počasni građanin Labina. Svoja iskustva brzo prenosi na svoje nove hotele, ulažući u početku mnogo pažnje u njihov okoliš. Ruže postaju njegov zaštitni znak, a ubrzo će njegovim gostima biti milije kupanje u novim vanjskim bazenima, nego u moru.
Prije dvije godine "bacio" se i na temeljito proširenje i obnovu Narciza, a ove godine ne samo da je isti tretman dobio i hotel Mimosa, već je u njegovom produžetku izgrađen hotel Lido Palace, oko kojeg se još uvijek vrte građevinski radnici.
Uz nove bazene, parkirališta, garaže, koji zahvaćaju i nekadašnji javne stepenice na putu do mora, ovaj kompleks doživljava velike promjene, koje će biti potpune obnovom Hedere, koja izgledom između dva nova hotela ne djeluje baš bajno. Dio njegova ograđenog carstva je nekadašnji uski put koji je Rabac spajao s Remcom i Gondolići. Nekada je započinjala kod kuće obitelji Škopac na samom u mjesto, a uz rub plaže prolazila je uz rub brda i nekadašnje teleferike prema spomenutim mjestima, odnosno samom Labinu. Taj je pravac bio i dio planova za gradnju prometnice uz obalu sve do Prtloga i Svete Marine. Danas je na tom mjestu rampa s pločom PRIVATNI POSJED, premda se u zemljišnim knjigama i dalje vodi kao javno dobro.
Ove razglednice podsjećaju na "cvjetne" hotele u prvim godinama svog rada, često u čvrstoj vezi  autokampom, na kojima se lijepi vidi nekadašnji javni bijeli put.

  

LABIN - LEGENDARNI DOKTOR TOMASO LAZZARINI, POPULARNI MEDIH BARON - SIMBOL DOBROČINITELJSTVA I HUMANOSTI!

U drugoj polovici 19. i prvoj 20. stoljeća u Labinu je najpoznatija plemićka obitelj Lazzarini-Battiala, u čijoj je velebnoj baroknoj palači danas muzej grada. Zadnju etapu njihovog višestoljetnog življenja u Istri i Labinu, onu između dva rata, obilježila su tri brata - grof Giuseppe, vojnik, ratnik- dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu, političar i najzaslužnija osoba za isušivanje Čepičkog jezera i uređenje doline rijeke Raše. Brat mu Nicola, u puku poznatiji kao Mikula, zemljoposjednik iz Svetog Martina. U sjećanju ostao ne samo kao posljednji labinski feudalac, već po velikoj ljubavi života - seljanki i udovici Mohorovici iz Golji.
Treći je brat, po imenu Tomaso, bio liječnik. I to ne bilo kakav doktor, već narodni liječnik, zbog svoje dobrote u tom istom narodu omiljeni štovan kao "medih baron." On se naprostio nije mogao i nije znao oglušiti na bilo koji poziv bolesnika. U bilo koje doba dana, u bilo koje vrijeme uvijek je bio spreman za intervenciju, pružanje pomoći. Zbog onovremene skromne zdravstvene službe i niskog standarda on je istodobno bio i liječnik, bolničar, babica ili zubar. Za njega su postojali samo pacijenti, oni koji su od njega očekivali pomoć, olakšanje, čudo. I sve popraćeno lijepom riječi. Nije ih dijelio na Talijane i one druge, bogate ili siromašne, mlade ili stare. Kada nije bilo novca za plaćanje usluge, najveća mu je hvala bila osmijeh i zahvalnost bolesnika. Nije uskraćivao pomoć ni partizanima za rata, jedan je bio od rijetkih Talijana ili nečlanova Partije, koji je znao za položaj partizanske bolnice u gustoj šumi poluotoka Ubas. Štoviše, za njih je uvijek bilo lijeka i druge medicinske pomoći, premda je time i sebe dovodio u životnu opasnost.
Jednu takvu priču s početka 1945. godine jučer mi je ispričala moja 87. godišnja cija Luce Černjul, rodom iz Žnjidari na Vetve. Sjeća se bila je zima, kada se u njihovom neposrednom susjedstvu ozlijedio mladi član obitelji Faraguna Sirotići. Bio je u partizanima, ali je na kratak predah potajice stigao u svoj skroman dom i u času nepažnje ranio se puškom. Nije bilo druge nego pješice krenuti u Labin, ravno u dom baruna mediga. U pratnji svoje vršnjakinje pod zaštitom noći pješice su krenuli u Labin. Kada su pokucale na njegova vrata počele su sa zamuckivanjem ponavljati da se njihov susjed ranio u polju, ali je on brzo shvatio da se radi o partizanu i drugoj vrsti ozljede. Reče im, služeći se svojom simpatičnom verzijom labinske cakavice, da će on odmah krenuti, ali da će one lakše od njega kod njemačke komande dobiti za njega propusnicu, bez koje se nije moglo kretati Labinšćinom. I nije bilo druge nego pokucati na vrata vojne komande, smještene u Našoj kući,  gdje su ponovile priču o ozljedi nepažljivog seljaka. I ubrzo se s važnim papirom vratile kod liječnika, koji je potom svojim automobilom krenuo prema Žnjidarima.
To je samo jedna od bezbroj priča o bezgraničnoj humanosti i dobroti omiljenoj labinskog liječnika između dva svjetska rata. To mu ipak nije pomoglo da se ne zamjeri novom komunističkom režimu, u kojem je bilo dosta njegovih štovatelje, ali i onih koji se bili više nego kruti, pa je nakratko završio i u zatvoru kao narodni neprijatelj. Stoga se i on odlučio na emigraciju u Italiju, gdje je u Milanu umro 1955. godine.
Da se dobre stvari ipak ne zaboravljaju potvrdilo se prije desetak godina kada je jedna ulica u zapuštenom dijelu starog grada, dobila njegovo ime. Vjerojatno će nove generacije povjesničara Labina, neopterećene ideologijom i politikom, znati na pravi način istražiti i obilježiti život i djelo contea Tomasa Lazzarinija, popularnog "mediga barona" i velikog humanista, koji je, uz ostalo, 1935. godine najzaslužniji za otvaranje bolnmice u palači Negri.

OTRGNUTA PRIČA IZ (NEČIJEG) OBITELJSKOG ALBUMA

Nema nas koji se ne volimo fotografirati u krugu obitelji, ili s prijateljima, za raznih putovanja ili prigodnih fešti i druženja. Debljina albuma ili njihov broj pravi je svjedok te ponekad strastvene naklonosti prema fotografiranju, ali i svjedočanstvo o našem prošlom, "arhiviranom" životnom putu, odnosno preostalom dijelu života na ovom svijetu. Zato ponekad ti albumi potiču i negativne misli, sjetu, ili samo nostalgiju za davno svršenim vremenom.
Je ste li se zapitali kako i kamo će završiti ti albumi i njihovi sadržaji nakon vas, nas, njih ili svejedno o kome se radi? U čije će ruke doći vaše uspomene. Sada je pred vama jedna od takvih uspomena, otrgnuta od nečijeg obiteljskog albuma preko internet tržišta došla u moje ruke. Tko je ta draga mama u društvu sa svojom malom djecom? Da li su ona živa, ako već nije Ona? Odgovora nema. Poznato mi je tek da se zvala Elvira i da je ovu fotografiju 26.kolovoza 1941. godine s radošću poslala svojoj ciji. Vjerojatno nije bila spokojna i mirna u duši, jer drugi veliki svjetski rat je u tom času bio u zamahu, a možda je njen muž, mimo njihove volje bio na ratištu?
Odgovora zasad nema, ali ova fotka ne bi bila izazvala moju žanju da se nije spominjao Labin i još više, da u njenoj pozadini nisam primjetio kamenu vilu s tornjom na početku Presike. Kuća je podignuta nedaleko od javne špine, nedaleko od koje su moji roditelji tridesetak godina kasnije podigli obiteljsku kuću zajedno s mojim bratom Branketom. U svakom slučaju vjerodostojan isječak iz ne tako davne prošlosti našega grada.

MI I TOVARI

Kada govorimo ili pišemo o prošlosti svog zavičaja najčešće se držimo Labina, Plomina, Kršana, odnosno urbanih središta. I kulture i civilizacije ljudima u tim mjestima. Nezaobilazna su nam imena poznatih obitelji Negri, Scampicchio, Lazzarini, Tonetti, Martinuzzi, a nezaobilazan je i veliki Matija Vlačić Ilirik, odnosno Mathias Flacius Illyricus, koji je najveći dio svog kratkog života i vrlo plodnog djelovanja proveo u Njemačkoj. Uostalom o njima, njihovim djelima ili palačama govore ta ista djela i mnogobrojne fotografije ili razglednice.
O našim selima i njihovim stanovnicima, Slavenima, Hrvatima i Slovencima, pisanih dokumenata ima vrlo malo, a kada se o njima pisalo, kao što je činio i najpoznatiji labinski gradonačelnik i talijanski iridentist Tomaso Luciani, navodi se da je njihova (čitaj - naša) kultura i civilizacija inferiorna, nepisana i stoga manje vrijedna. Izlazak iz takvog stanja, koje je prilično realno prikazan, jer život na slavenskom selu bio je mnogo teži i nekvalitetniji od onoga u gradu, nije se nudio u otvaranju hrvatskih škola i prosvjećivanju, već u - asimilaciji. Koja se uspješno i provodila i bez neke prisile, osobito za Austrije, jer odlazak iz sela u Labin ili neki drugi grad u Istri, po svemu bio je ravan skok u drugi, bolji život. Kao mojoj generaciji i onim jkoš starijima odlazak u Ameriku. Bolji život ne pita za jezik i druge tragove identiteta, barem ne svaki dan. Jer samo je jedan život, barem ovozemaljski.
Ovaj relativno poduži uvod u službi je triju ponuđenih razglednica, na kojima su u prvom planu labinski seljaci i njihovi najbolji prijatelji - tovari, na ulazu u Labin s njegove istočne strane. Čiji je pogled sumorniji - od tovara ili njihovih gospodara. Početkom 20. stoljeća trgovina izvan Labina nije bilo, nakon Prvog sv. rata, njih će biti više, a obitelji Višković Šturla uvela je i kućnu dostavu, pa se trgovinu u gradu nije moglo izbjeći. Kao ni "uslugu" šutljivih magaraca, na čijim su se leđima nosile bisage, zvane "caci". Jedna  od stanica gdje su žene čekale svoje muževe bila je crkvica Marije Magdalene, koja je uređena prije dvije godine, o čemu govore i ove tri razglednice.
Magarcima se ulazilo i u sam grad, ali ih se vezivalo uz zidove na Šetalištu svetog Marka, o čemu ispod zidova nedaleko od Fortice svjedoči i nekoliko kuka za njihovo vezivanja. Vrijednost ovih fotodokumenata je upravo u spoznaji da o našim ljudima izvan gradova, ljudima iz sela, koji su za dolaska u grad, ukoliko im je preostalo nešto novca svraćali isključivo i Molo kafe, lokal za siromašnije ljude, ima premalo takvih svjedočanstava. Kao ni kuća koje su, kao primjerice labinske palače, izdržala nekoliko stoljeća. Valjda će nove generacije povjesničara životu ljudi sa sela, njihovoj nošnji, ishrani, običajima, govoru, poslovicama, pjesmama i plesu posvetiti više vremena i truda. I prije nego ti tragovi, svjedoci jednog vremena, kojega kao da se ponekad stidimo, nestanu i iz našeg kolektivnog sjećanja!

HANS SIXT - POSLJEDNJI DIREKTOR RAŠKIH RUDNIKA U DOBA AUSTRIJE, DO BEČA PREKO KRAPNA

Hans Sixt veoma je zanimljivo ime u povijesti rudarenja u našem kraju. Za direktora rudnika u Krapnu, Vinežu i Štrmcu dolazi 1907. godine, u vrijeme kada je farmaceut Piero Millevoi, gradonačelnik Labina.Rođen 8. ožujka 1875. godine u Leoben, mladi rudarski inžinjer u Krapan dolazi već 1903. godine, tri godine nakon sklapanja braka s Franzi Peyer i odmah nakon rođenja sina Benna. U svojim neobjavljenim sjećanjima, koje mi je ovih dana darovao njegov praunuk Benno Sixt iz Beča, zajedno s drugim zanimljivim dokumentima, primjetit će da je život u Istri i Krapnu u kulturološkom i civilizacijskom pogledu bio osjetno niži nego u njegovoj Austriji. Podsjetit će da je njegov namještaj od Rijeke do Krapna, najvjerojatnije preko Učke, putovati dva dana i da su pritom promijenjena dva para konja. No, život u takvom Krapnu, direkciji ovdašnjih rudnika, bio je daleko iznad standarda u njegovom neposrednom okruženju, o čemu svjedoči i snimak kuće u kojoj je tada živio. Treba li podsjećati da je današnji Krapan u svakom pogledu daleko od Carpana s početka 20 stoljeća, kada je u njemu živio Hans Johann Josef Sixt, koji će svoju karijeru završiti 1920 godine u Beču kao posljednji direktor državne tvrtke Kohlenwerksgesellschaft. Bez Krapna Herr Sixt zasigurno ne bi postigao takvu uspješnu karijeru, zbog čega mu je to mjesto dodatno ostalo u lijepom sjećanju. Velikim dijelom i zbog lijepih druženja, ali i izleta širom Istre, zatim u Labin, Rabac, luku Bršicu. Ne zaboravlja ni ugodnu vožnju od Rijeke do luke u Rapcu, gdje se često kupao s obitelji. Nije zaboravio da je njegov sin Benno bio krhka zdravlja sve dok ga zdrava mediteranska klima i kupanje u našem moru nije pretvorilo u snažna mladića, što ga posebno veselilo. Valjda i zbog toga njegov unuk Benno i danas rado svraća u naš kraj, čudeći se vjerojatno našem nemaru prema rudarskoj prošlosti, koje se prisjećamo samo prigodničarski. O drugačijem životu u Krapnu početkom 20. stoljeća i njegovom bečkom duhu i dahu svjedoče i ove tri razglednice koje su u Carpano dolazile na adresu Herr Bergdirektora i njegove gnaedige Frau. Ovih mi je dana poklonio njegov danas 80. godišnji praunuk Benno.
Velika mu hvala što smo zahvaljujući njemu došli do novih zrnaca prošlosti našeg kraja.