utorak, 8. srpnja 2014.

LABIN - LEGENDARNI DOKTOR TOMASO LAZZARINI, POPULARNI MEDIH BARON - SIMBOL DOBROČINITELJSTVA I HUMANOSTI!

U drugoj polovici 19. i prvoj 20. stoljeća u Labinu je najpoznatija plemićka obitelj Lazzarini-Battiala, u čijoj je velebnoj baroknoj palači danas muzej grada. Zadnju etapu njihovog višestoljetnog življenja u Istri i Labinu, onu između dva rata, obilježila su tri brata - grof Giuseppe, vojnik, ratnik- dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu, političar i najzaslužnija osoba za isušivanje Čepičkog jezera i uređenje doline rijeke Raše. Brat mu Nicola, u puku poznatiji kao Mikula, zemljoposjednik iz Svetog Martina. U sjećanju ostao ne samo kao posljednji labinski feudalac, već po velikoj ljubavi života - seljanki i udovici Mohorovici iz Golji.
Treći je brat, po imenu Tomaso, bio liječnik. I to ne bilo kakav doktor, već narodni liječnik, zbog svoje dobrote u tom istom narodu omiljeni štovan kao "medih baron." On se naprostio nije mogao i nije znao oglušiti na bilo koji poziv bolesnika. U bilo koje doba dana, u bilo koje vrijeme uvijek je bio spreman za intervenciju, pružanje pomoći. Zbog onovremene skromne zdravstvene službe i niskog standarda on je istodobno bio i liječnik, bolničar, babica ili zubar. Za njega su postojali samo pacijenti, oni koji su od njega očekivali pomoć, olakšanje, čudo. I sve popraćeno lijepom riječi. Nije ih dijelio na Talijane i one druge, bogate ili siromašne, mlade ili stare. Kada nije bilo novca za plaćanje usluge, najveća mu je hvala bila osmijeh i zahvalnost bolesnika. Nije uskraćivao pomoć ni partizanima za rata, jedan je bio od rijetkih Talijana ili nečlanova Partije, koji je znao za položaj partizanske bolnice u gustoj šumi poluotoka Ubas. Štoviše, za njih je uvijek bilo lijeka i druge medicinske pomoći, premda je time i sebe dovodio u životnu opasnost.
Jednu takvu priču s početka 1945. godine jučer mi je ispričala moja 87. godišnja cija Luce Černjul, rodom iz Žnjidari na Vetve. Sjeća se bila je zima, kada se u njihovom neposrednom susjedstvu ozlijedio mladi član obitelji Faraguna Sirotići. Bio je u partizanima, ali je na kratak predah potajice stigao u svoj skroman dom i u času nepažnje ranio se puškom. Nije bilo druge nego pješice krenuti u Labin, ravno u dom baruna mediga. U pratnji svoje vršnjakinje pod zaštitom noći pješice su krenuli u Labin. Kada su pokucale na njegova vrata počele su sa zamuckivanjem ponavljati da se njihov susjed ranio u polju, ali je on brzo shvatio da se radi o partizanu i drugoj vrsti ozljede. Reče im, služeći se svojom simpatičnom verzijom labinske cakavice, da će on odmah krenuti, ali da će one lakše od njega kod njemačke komande dobiti za njega propusnicu, bez koje se nije moglo kretati Labinšćinom. I nije bilo druge nego pokucati na vrata vojne komande, smještene u Našoj kući,  gdje su ponovile priču o ozljedi nepažljivog seljaka. I ubrzo se s važnim papirom vratile kod liječnika, koji je potom svojim automobilom krenuo prema Žnjidarima.
To je samo jedna od bezbroj priča o bezgraničnoj humanosti i dobroti omiljenoj labinskog liječnika između dva svjetska rata. To mu ipak nije pomoglo da se ne zamjeri novom komunističkom režimu, u kojem je bilo dosta njegovih štovatelje, ali i onih koji se bili više nego kruti, pa je nakratko završio i u zatvoru kao narodni neprijatelj. Stoga se i on odlučio na emigraciju u Italiju, gdje je u Milanu umro 1955. godine.
Da se dobre stvari ipak ne zaboravljaju potvrdilo se prije desetak godina kada je jedna ulica u zapuštenom dijelu starog grada, dobila njegovo ime. Vjerojatno će nove generacije povjesničara Labina, neopterećene ideologijom i politikom, znati na pravi način istražiti i obilježiti život i djelo contea Tomasa Lazzarinija, popularnog "mediga barona" i velikog humanista, koji je, uz ostalo, 1935. godine najzaslužniji za otvaranje bolnmice u palači Negri.



Nema komentara:

Objavi komentar