Presikor Berto Bolanac, rođen 12. veljače 1909. godine, bio je za svog života najpopularniji pjevač i svirač na mehu na svojoj rodnoj Labinšćini. Nije bilo svadbe, pučke veselice ili praznika na kojoj popularni Berto nije svojom svirkom oduševljavao okupljene Labinjane. Vrlo temperamentna osoba u svoje je nastupe uvađala elemente estrade i zabavljanja puka, na što okupljena svijetina nije bila ravnodušna. Pjevajući i svirajući na mehu on je nerijetko dobacivao vesele doskočice s erotskom porukom tipa "Moja mat je siromaha ima sina ka bi jaha" ili "Kada je priša poli lesi jeno kvorto mu je kreši", što je dodatno uveseljavalo njegove sugrađane koji u prvim poslijeratnim godinama nisu imali drugih oblika zabave. Posjećenost njegovih nastupa, a i drugih narodnih pjevača, kojima je Labinšćina bila obdarena, bila je u to doba uvijek vrlo velika, u čemu se očitavao i odušak nakon što je narodna pjesma i svirka za fašističke Italije bila zabranjena.
Mladi rudar za rata odlazi u partizane, poslije rata jedan od je osnivača i legendi RKUD Rudar iz Raše, a za svog radnog vijeka vodio je i Poljoprivrednu zadrugu koja se bavila i prikupljanjem otpada - od starog željeza, olova do bakra, i papira, ali i ljekovitog bilja, uključujući i pelin. Tim su se poslom, kao dodatnim prihodom, bavili mnogi Labinjani, ali i školarci, koji su tako zarađivali svoje prve džeparce, koji su najčešće završavali i najčešće praznom novčaniku njihovih majki!
Omiljeni Berto Bolanac posljednji je put svirao u kolovozu 1965. godine na piru svoje kćerke Egle, a umro je šest godina kasnije. Spomen na njega čuva se u stalnom postavu Etnografskom muzeja u Pazinu, ali ne i u Labinu, gdje ni na koji način nije odana počast i zahvalnost njemu, Martinu Kutiću, Miletićima i mnogim drugim poznatim legendarnim sviračima i pjevačima iz ovog dijela Istre. Ipak nastala je sačuvana ova razglednica iz šezdesetih godina nastala na ruševinama starog Labina u današnjoj Ulici svete Katarine. Na njoj je, u društvu mladih folkloraša i Silvano Verbanac, još jedna legenda labinske tradicijske pjesme, koji je godinama vodio raške folkloraše.
Na Berta Bolanca podsjećaju i dvije fotografije koje nam je dala njegova kćerka, od kojih je posebno zanimljiv grupni snimak labinskih svirača i pjevača, među kojima je i on. Zahvaljujući mojoj ciji Mariji Brezac Kagarinke iz Presike, koja unatoč više nego zavidnom zbroju godina još uvijek ima odlično pamćenje, doznao sam gotovo sve važne detalje o tom više nego vrijednom domumentu. Pored nje od svih na snimku živ je još samo Milijo Milevoj Matijin, koji se nalazi u društvu svoje supruge Ane. Marija je još prepoznala Bertovu ženu, koja se nalazi tik do nje, a u sredini fotke, na verici kalanice, je Silvano Verbanac, također jedna od legendi raškog RKUD Rudar. Tu su još Toni Kranjac Franić, sopac na vele sopele, Mario Faraguna iz Ripende sa suprugom Katinom, Bepi Paliska iz Presike, Miro Tenčić, moj cijo Mario Milevoj Kagarin i vozač korijere Autoprometa, čijeg se imena ne može sjetiti.
A upravo taj autobus, odnosno kvar na njemu, glavni je krivac što na vrijeme nisu stigli u Beram, gdje je Tito 14. lipnja 1953. godine održao govor na velikom narodnom zboru prilikom otkrivanja spomenika Vladimiru Gortanu. Zbog toga su zakasnili na feštu, pa je njihovo putovanje završilo u Pazinu, gdje je i nastala ova razglednica nepoznata autora.
( saznaj više:
www.mat-flacius.com)
