STARI KOŽLJAK ČEKA SVOJE SUTRA!

Svaki put kada se uputim prema srednjovjekovnoj utvrdi, kaštelu, burgu, svejedno kako ga nazivam,u meni se bude posebno osjećaji.
Čim s ceste Vozilići-Sušnjevica nedaleko od današnjeg istoimenog sela skrećem uskim putem preko godinama otpisane pruge Lupoglav-Štalije, kao da ulazim u neki veliki lijevak davno svršenih vremena zaglušujuće tišine. Koju još više naglašava obližnja Učka i kameni lanac što se gubi u obližnjem Kvarneru.
Još dok mislima prebirem po u korov zaraslim šinama pogled mi se zaustavlja kraj malog kamenim zidom ograđenog groblja usred kojeg mnoge tajne čuva mala crkvica. Pokraj nje se prošao dosta puta, ali svaki novi dolazak doživljavam kao prvi. Kao i susret s ostacima sela Zagrad, uz čije kamene kuće, opet sve puste, šeću duhovi nekog drugog i drugačijeg vremena. Svoj parkirani auto doživljavam kao svojevrsno skrnavljenje tog trajno svršenog vremena.
I dok uskim putem, kojega obilježiše planinari, gotovo kradom i šuljajući hitam prema nekoliko stotina koraka udaljenom drevnom Kožljaku, kao da osjećam da će mi svakog trenutka prepriječiti puti srednjovjekovni vitezovi i ratnici.
Lijevo pogled mi se gubi na Čepićkom polju i zvoniku crkve u Brdu, a magla koja se njime razvukla kao da mi nudi nekadašnje jezero.
Desno mi se oči uspinju strmim kamenim stazama što vode prema Liburniji. Kao da čekam da će se iza prve kamene gromade pojaviti koja koza, divokoza po kome je mojem odredištu nadjenut i naziv. Kožljak. Wachsenstein, ili Rastuća stijena, kako mu nadjenuše ime njegovi srednjovjekovni gospodari. Bilo ih je dosta i kasnije. Među njima i plemenitaši Nicolichi, kojega se povijest sjeća po njihovom često konzumiranom pravu prve bračne noći.
U hipu sam ispred lijepih kamenih vrata i još jednom hitam u zagrljaj ovoj srednjovjekovnoj ljepotici. Utvrdi od koje su ostali tek goli zidovi, uključujući i crkve svetog Hadrijana. Pažnju mi opet plijene lijepo stepenište kojim poskakujem da samog vrha kaštela, koji se na nekim mjestima sljubljuje sa strmim kamenim blokovima. Uz stalni osjećaj da sam ne dobro došao uljez u nekom drugom dobu. I krivac za njegovu današnju sudbinu, koja mu je oduzela pravo na sutra. I ostavila tek bogatu prošlost, čiju poruku nikako da shvatimo.
I dok mi se u povratku pogled gubi prema njegovim kaštelima vršnjacima Kršanu i Šumberu, htjedoh reći Schoenbergu, koji su prije nekoliko stoljeća nadzirali među mletačkog i habsburškog imperija, sjetih se legendarnog Vladimira Nazora i njegovih priča o životu gospodara Kožljaka i okolnih seljaka. Ne bi li mi i on predbacio, da me ovdje sretne, zbog čega smo oduzeli dušu i pravo na sutra ovom srednjovjekovnom dragulju?
I večeras dosta dana nakon mog klanjanja sjeni Rastuće stijene misli mi teško izlaze iz grča tog vremenskog lijevka. Vir prošlosti mi ne da mira. Kao ni ove slike.