Odrastanje i sazrijevanje moje generacije ranih šezdesetih godina proteklog stoljeća bilo je u znaku sporta i glazbe. Jedno i drugo bilo je usko povezano, budući da su se sportski klubovi nerijetko financirali i organiziranjem tada omiljenih plesnih večeri. Od Labina i Raše do okolnih sela održavale su se subotama plesne zabave, na kojima su se, uz "živu glazbu" sklapala poznanstva između mladića i djevojaka, nastajale prve ljubavi ili preljubi.
Uz sportaše muzičari su bili najprivlačniji djevojkama, zbog čega su oni koji to nisu bili (a i ja sam jedan od njih!) nerijetko njima zavidjeli. "Mi nismo trčali za djevojkama, nego one za nama, bilo nam je super" - rekao mi je nedavno jedan od mojih školskih kolega, koje smo u šali nerijetko zvali "guzičarima", a ne muzičarima!
Jedan od "magneta" za ondašnje mlade Labinjanke bio je i Stelio Višković, moj pet godina stariji susjed iz Vileta, koji je sve šarmirao ugodnim glasom, lijepim izgledom i izazivajućim pogledom. Bio je jedan od prve generacije labinskih gimnazijalaca, koju završava 1960. godine, nakon čega odlazi na studiranje u Zagreb. Tada je već popularni pjevač, zajedno s grupom Kvarner nastupa te godine na dočeku Nove godine, o čemu svjedoči i prva fotografija iz njegova vrlo sadržajnog foto-albuma. Godinu dana ranije nova je godina dočekana u rabačkom hotelu Marina.
Prva glazbena iskustva onovremeni mladići stječu u ondašnjoj limenoj glazbi, iz koje se iznjedrilo mnogo kasnije poznatih glazbenika, pa nije teško zaključiti da je to praktički bila prva labinska glazbena škola.
Omiljeni pjevač Stelio član je labinske glazbene grupe neobičnog naziva HBD-GD NGA, a studiranje ga je odvojilo od te scene praktično sve do njegova završetka. Iz tih mi je godina više poznat kao pripadnik buntovnih labinskih studenata, zbog čega nakon jedna njihova prosvjeda završavaju na milicijskoj stanici našeg grada.
Zahvaljujući Romanu Malinariću, velikoj glazbenoj legendi Labina, s jednom od najuspješnijih karijera oblikovanoj i izvan našeg grada, bubnjaru zagrebačke grupe Plave zvijezde, doznao sam da je Stelio sredinom šezdesetih kao pjevač nastupao najprije u pulskoj grupi Sateliti, a od kraja 1966. godine u kasnije vrlo poznatom sastavu AB OVO. Iza oba sastava stoji istarska glazbena legenda Franci Blašković, koji će tih godina u Puli zajedno s Boškom Obradovićem i drugim poznatim glazbenicima organizirati vrlo zanimljive susrete glazbenika iz cijele Istre. Iz ondašnjeg Glasa Istre doznao sam da je Stelio u toj grupi pjevao i s Arinkom Šegando - Špijom, životnom suputnicom Francijom, te da je ta grupa u svojim posljednjim godinama vrlo često nastupala u Raši i Labinu.
Mnoge druge zanimljive detalje ne samo o njegovom glazbenom životu, nego i o odrastanju moje generacije doznao sam zahvaljujući njegovom foto-albumu, u kojem se našlo mnogo vrijednih detalja i o našem životu. Uz zapažanje da je Stelio na poleđini svake fotografije zabilježio vrijedne podatke o njihovom nastanku. Tako sam doznao da je u osnovnu školu krenuo 1947. godine u najtežim godinama poraća, a tu su i fotografije s njegovim školskim drugovima iz 1951.,1952. i 1953. godine u labinskoj osnovnoj školi Ivo Lola Ribar. Uključujući i izlet u Zagreb gdje su slikani na Tuškancu !
U glavnom gradu Hrvatske bit će i ne samo kao student, već i kada se sa članovima svoje grupe slikao na ondašnjem Trgu Republike, uz ostalo u društvu s još jednom labinskom i istarskom glazbenom legendom Zdenkom Jardasom. Zajedno s njime Stelio je 1965. godine nastupao na pulskom susretu vokalno instrumentalnog sastava iz cijele Istre, a tu je i njegova fotografija kao člana limene glazbe u društvu s nedavno preminulim Silvanom Bolčićem, prvim doktorom znanosti iz redova labinske gimnazije, koji je živio u Beogradu.
Naš Stelio Višković nije sačuvao sam vrijedne fotografije iz glazbenog života Labina i Istre tih godina, već je u svom albumu sačuvao i vrijedne detalje o susretima studenata diljem Istre, što je tada bilo uobičajeno, ali i svom sudjelovanju na saveznim radnim akcijama, uključujući i izgradnju autoputa 1959. godine! Tu su i druge vrijedne snimke s likovima od kojih su mnogi nestali s ovog svijeta, ali i onih koji će se na njima s radošću prepoznati. I biti zahvalni Steliju na čuvanju tih dokumenata iz tih vremena.
I ja sam veoma zahvalan Branki, mojoj kolegici iz srednjoškolskih dana, koja mi je ovih dana poklonila ovaj album sa željom da nešto o njemu napišem uz objavu odabranih fotografija. Stelija Viškovića je životni put i zov glazbe odveo u Pulu, gdje je i osnovao obitelj. Ipak, stjecajem okolnosti zadnje desetljeće svog života kao težak i nepokretan invalid proveo je u Labinu, u zgradi svog djetinjstva, ali s druge strane u prizemnom stanju, zajedno s našom Brankom, koja je do posljednjeg trenutka s velikom ljubavlju brinula o njemu. Umro je 20. ožujka 2020. godine, deset dana nakon svog 79. rođendana.
