četvrtak, 13. srpnja 2017.

KRAPAN - DNEVNIK POSLJEDNJEG DIREKTORA RUDNIKA U DOBA AUSTRO-UGARSKE

U dva sam navrata objavio dokumente o djelovanju Benna Sixta, posljednjeg direktora labinskih rudnika u doba Austrije. Bili su to i zlatni dani danas zaboravljenog i zapuštenog Krapna, koji je bio središte rudarenja na Labinšćini sve do 1937. godine. Tada život prelazi u tek izgrađenu Rašu, ali je godinu dana ranije za obilaska gradilišta novog rudarskog grada i ponosa fašističkog režima, ducce Mussolini prije toga obišao Krapan.
Kazglednice, fotogradije i druge dokumente iz tog vremena dobio sam iz od njegova istoimenog praunuka iz Beča, koji je u više navrata posjetio Krapan, Labin i Rabac za željom da sve to završi u još uvijek nepostojećem rudarskom muzeju. Do tada ovom prigodom objavljujem u izbornom obliku dio njegove biografije koji se odnosi na njegov boravak u Krapnu. Tekst je na njemačkom jeziku, veoma je zanimljiv, a možda ga za zimskih dana preveden i na hrvatski jezik. Zasad tek podatak da se ni za Prvog svjetskog rata nije prekidala proizvodnja u rudnicima Krapna, Vineža i Štrmca, uz informaciju da je na posljednjoj stranici ovog priloga objavljena lista svih uglednih i visoko pozicioniranih Austrijanaca, kako se to danas zna reći, koji su posjetili Herr Sixta i "njegov" Krapan.
















utorak, 11. srpnja 2017.

TOMAŽO DOBRIĆ - PRVI LABINJAN U HRVATSKOM SABORU

Sve do potpisivanja Mirovnog sporazuma u Parizu između Italije i Jugoslavije u drugoj polovici 1947. godine Istra i drugi pripojeni dijelovi nisu i formalno bili u sastavu Narodne Republike Hrvatske, odnosno Jugoslavije.
Nakon ishoda povoljnog za Titovu Jugoslaviju, koja je tada još u čvrstom zagrljaju Staljinovog Sovjetskog Saveza, odmah su se održali izbori za Sabor na području Istre, Rijeke, Zadra i Lastova, koji su između dva rata bili unutar granica Kraljevine Italije.
Izbori su održani 30. studenoga 1947. godine, a na području Izbornog kotara Labin uvjerljivo je pobijedio Tomažo Dobrić, najpoznatiji i najuspješniji labinski političar u vrijeme Jugoslavije.
Na izbore je izašlo 13.509 birača s Labinšćine, od kojih je njih 10.223 dalo svoj glas Dobriću, a 3.286 njegovom protukandidatu Anđelu Vozili.
Treba li posebno naglašavati da izbori nisu bili višestranački, već su svi kandidati bili članovi Narodne Fronte, kasnije Socijalističkog saveza. Dobrić je bio član Izvršnog odbora N.F. za Istru, tada već sa sjedištem u Puli.
Njegov zamjenik je bio Iva Basanić Nini iz Vineža, tada upravitelj Opskrbnog poduzeća Iz Raše, također poznata ličnost iz radničkog i komunističkog pokreta Labinšćine tog vremena. Godinu dana kasnije nakon razlaza Tita sa Staljinon Basanić će završiti na Golom otoku kao izdajica, kako su onda zvali informbiraše.
Protukandidati Tomaža Dobrića bili su manje poznati aktivisti - Anđelo Vozila je bio član Kotarskog odbora N.F. Labina, a njegov zamjenik Karlo Jelčić, član Mjesnog odbora NO Brgod.
Na ovim izborima našao se još jedan političar, koji će na Labinšćini ostvariti usapješnu karijeru. Bio je to Josip Mikac, poznat kao direktor Prvomajske iz Raše, a na tim izborima bio je zamjena Srećku Štifaniću, narodnom svećeniku, koji je pobijedio na izborima u Buzetu. Josip Mikac tad je bio predstavljen kao radnik iz Bresta.


 

subota, 8. srpnja 2017.

OSNOVNA ŠKOLA IVO LOLA RIBAR U DOBA UČITELJA DRAGANA ERPAČIĆA

Dragan Karlo Erpačić, učitelj iz Slavonije, u Istru dolazi potkraj 1952. godine da bi radio u osnovnoj školi u Lazarićima nedaleko od Kršana. Uskoro će doći u Labin gdje je gotovo jedno desetljeće bio učitelj mnogim generacijama u Osnovnoj školi Ivo Lola Ribar u Podlabinu. Uključujući i mene. Nakon dugo godina ponovo smo se sreli prije gotovo desetljeće i pol. Ispričao mi je mnogo neobično zanimljivih pojedinosti o onim vremenima, učiteljima i učenicima, raznim događanjima i susretima. Posebno mi je ostala u sjećanju njegova tvrdnja da mu je život i učiteljevanje u Istri bila najveća životna škola, u kojoj je najviše naučio.
U Istri dolazi po zadatku, budući da tada još nije bilo učitelja na hrvatskom jeziku, uvjerivši se vrlo brzo da je o novopripojenom dijelu Jugoslavije imao dosta krivih informacija i zabluda. Vrlo brzo sam se uvjerio da su to divni, skromni, tihi, radišni i gostoljubivi ljudi, koji su me odmah primili kao da sam njihov. U početku bio je vaš govor bio vrlo neobičan i nepoznat, ali s vremenom mi je prirastao srcu i postao nerazdvojan dio ovdašnjih ljudi i kraja."
Od njega ću doznati da je između dva rata u njegovo selo u Slavoniji došlo dosta Istrana, koji su nakon Prvog svjetskog rata emigrirali u Jugoslaviju. Spomenuo je i obitelj Zidarić iz Pićna, koja je Hrvatskoj dala dosta intelektualaca, ali i doktora Glavaša, učitelja Benkovića te druge. Susrete s Talijanima i njihovim lijepim jezikom nije imao u Istri, već u njegovoj Slavoniji, kamo se više obitelji još za Austrije doselilo u plodnu Slavoniju. Zamolio sam ga da ta sjećanja objavi u kalendaru Franina i Jurina, što je i učinio 2009. godine, kada mu izlazi članak Sjećanja labinskog učitelja Dragana Erpačića.
Njega i njegovu suprugu Miru, s kojom se upoznao u Labinu, gdje je bila učiteljica, u više sam navrata posjetio u Zagrebu. U međuvremenu je ona teško oboljela, pa će nakon nekoliko godina nekadašnji labinski učiteljski par završiti u jednom od privatnih domova za umirovljenike nedaleko od Sveti Ivan Zeline. Nakon toga sam izgubio svaki kontakt s njime, pa ne znam što je s njima.
Ostala su samo njegova neobična vrijedna sjećanja u Franini i Jurini i desetak izuzetnih fotografija nastalih za njegova učiteljevanja u Labinu. Vjerujem da će se mnogi njegovi učenici ne samo sjetiti svog učitelje, već i svojih vršnjaka.
Prošlo je podosta godina od našeg posljednjeg susreta, ali još mi uvijek odzvanjaju njegove riječi da je vjerojatno ponekad bio nepravedan, nekorektan ili prestrog prema svojim učenicima ili njegovim roditeljima te da bi im se ispričao samo da za to ima priliku!










četvrtak, 6. srpnja 2017.

RAŠKI ALPINISTI!

Da, dobro ste pročitali. Raša je početkom pedesetih proteklog stoljeća imali svoje alpiniste, koji su djelovali u sklopu planinarske sekcije Sportskog društva Rudar iz tog mjesta. Tog društva najvjerojatnije ne bi ni bilo da nije još za Italije, tamo potkraj tridesetih, iznad samog mjesta, odnosno Vileta, na putu prema Zartinju, podignuta drvena kućica raških planinara. O njoj se zna vrlo malo, tek se spominje mogućnost da su je podigli Furlanci doseljeni u Rašu, koji su bili skloni planinarenju u svojim Alpama.
U svakom slučaju aktivnost aktivnost tadašnjih planinara bila je kratka, a sve je zamrlo nakon kapitulacije Mussolinijeve Italije u rujnu 1943. godine, kada se najveći dio doseljenih Talijana vratio svojim domovima, a dio stanovnika Raše vratio se zbog ratne opasnosti i u svoja okolna sela.
Drvena baraka je dočekala i kraj rata, a kako ju je poštedio ratni plamen u njoj se brzo obnavlja aktivnost mladih planinara i ljubitelja prirode. jedan od njih je bio i Bepi Kokot, glazbena legenda Labinšćine, koji se danas rado sjeća tih dana. Od njega sam doznao da su već 1951. godine imali instruktore skijanja, planinarenja, speleologije, alpinizma i drugih disciplina, tada neobičajenih za Istru i njeno podneblje i pogotovo Rašu. Još i danas na strmim stijenama ispod Zartinja postoje klinovi ondašnjeg poligona za planinarenje. Bepi mi je obećao i nekoliko fotografija nastalih u to vrijeme, koja su vrijedan podsjetnik na neku drugu i drugačiju Rašu. Danas po prvi put objavljujem fotokopiju dviju fotografija raškog planinarskog doma u doba Italije, od koje je danas ostao tek betonski podest nekadašnje drvene kućice. Ovaj neobičan dokument objavljujem zahvaljujući rođenoj Aršijanki Veldi Brezac, koje je te snimke dobile od jedne svoje prijateljice!
Rudarska Raša je onda bila "in", u fokusu pažnje jugoslavenskih političara zbog crnog zlata, pa su se u njoj odvijale razne društvene, kulturne i sportske aktivnosti neobičajeni za tako malu sredinu. Sredinu uronjenu u svojevrsno kozmopolitsko okruženje u kojoj se govorila ne samo naša cakavica i književni hrvatski jezik ili talijanski jezik, već su se miješali sa slovenskim, njemačkim, francuskim, engleskim jezikom odakle su sve dolazili ljudi koji su radili u rudniku. Bilo kao naši povratnici iz svijeta, bilo kao njemački ratni zarobljenici, koji su time vraćali dug Hitlerove poražene Njemačke.