nedjelja, 23. listopada 2016.

VOLTE I BALADURE LABINŠĆINE U 42 SLIKE EDUARDA STRENJE!

Nakon što smo početkom devedesetih proteklog stoljeća zajednički realizirali dva projekta - monografije Labin tragom vjekova i Od crkve do crkve, ja i moj divan prijatelj i vrsni fotoreporter Glasa Istre, prerano preminuli Eduard Strenja iz Pule, još jednom smo dobro prošetali našim krajem u potrazi za biserima tradicionalne ruralne arhitekture.Točnije - u našem fokusu bile su volte i baladure, koje su nam zapele za oko dok smo ranije obilazili i fotografirali sve ovdašnje sakralne objekte.

Krenuli smo od Brovinja, zaustavili se u Ripendi, skočili smo do Marići, nismo mimoišli ni Mole Golji. Za oko nam je zapelo i lijepo kameno zdanje u selu Vrećari udaljeno koji kilometar od Nedešćine, a veselili smo se i vrijednoj graditeljskoj baštini Šumbera. U kadru nam je ostala mala kamena kuća s voltom na rubu Dubrove uz samu državnu cestu, a put nas je doveo i u plominski zaselak Malini. Našli smo se i na drugoj strani ondašnje Općine Labin, u biskupskom gradu Pićnu.

Što smo više odmicali u zaleđe Labinšćine, bolje reći Kršana i Plomina, to smo više bili puni lijepih dojmova o graditeljskom umijeću naših anonimnih graditelja žuljevitih ruku, koji su znali uskladiti lijepo s korisnim i funkcionalnim.

Poseban je ugođaj bio u Lazarićima, selu nedaleko od Kršana, gdje  nas je dočekalo mnogo kamenih stepenica, baladura i volti. Kao i drugdje dosta ih je bilo napuštenih, ali upravo u Lazarićima smo naišli i na primjere dobro osmišljenih obnovljenih kuća s tim  tradicionalnim graditeljskim zaštitnim znakovima sela, koje će kasnije postati hit među strancima i stranim turistima, kao odličnom kutku z njihov odmor. Još nas je veće iznenađenje dočekalo u Kožljaku, u kojima su nekadašnji seoski graditelji u kamenu bili posebno vješti u maštovitom oblikovanju kuća građenih u harmoniji volta i baladura.

Zahvaljujući umijeću Eduarda Strenje i njegovom posebnom kutu snimanja nastalo je niz vrijednih fotografija-svjedočanstva ruralne arhitekture našeg podneblja nastalih u spomenutim mjestima, pokraj kojih je svaka riječ slabašna i nemoćna u opisivanju viđenog.

Želja nam je bila da ta svjedočanstva ukoričimo u simpatičnu knjižicu. Nastao je i kratak tekst preveden na engleski i talijanski jezik, ali stjecajem okolnosti sve je ostalo samo na tom htjenju.

Život je krenuo nekim drugim tokom, a smrt je prekinula plodan stvaralački put mojeg prijatelja i suradnika. Ostale su tek fotografije, od kojih u ovom tekstu po prvi put objavljujem njih 42 s više nego zanimljivih motivima. Među njima je Strenjino oko posebno zapažalo ljude, kojima su ta kamena zdanja i služila.










































Neznam što je nakon četvrt stoljeća  ostalo od njih, vjerujem da mnogo ne bih više mogao ni pronaći, ali znam da je ta baština više nego vrijedno svjedočanstvo našeg življenja na ovim prostorima. Nešto od čega možemo štošta toga naučiti!

petak, 14. listopada 2016.

NESTAJANJE STAROG, I NASTAJANJE NOVOG LABINA

Zahvaljujući Anamariji Lukšić, koja u svojem uredu u gradskoj upravi čuva zbirku od oko 140 fotografija poznate labinske fotografkinje Slavice Ružić, nastale između sedamdesetih i početka  devedesetih proteklog stoljeća, predstavljam odabir od tridesetak vrijednih fotografija. Mnoge od njih objavljene su prvi put, a sve one svjedoče o jednom zanimljivom razdoblju najnovije povijesti Labina. Za neke će biti lijepo podsjećanje na ta vremena, a za druge nova saznanja i nove slike o svom gradu.

Prikaz započinje fotografijama današnje Ulice svete Katarine koja je nestala sredinom šezdesetih pod teretom neodgovornog rudarenja ispod drevne Alvone. Od mnogih tadašnjih kuća ostala su tek sjećanja i ova otužna svjedočanstva. Na prvoj pažljivo će oko primjetiti zvono crkvice svete Katarine, koja je u prvom planu.

Slijede fotografije obnove tog dijela grada započete početkom devedesetih, a Slavica nas vodi i na trg, zatim na prostor do nekadašnjeg RE bara i na kraju spušta se na križanje za Rabac, "poli Faraguni" kako smo enkada zvali početak Uspona Alda Negrija, u kojoj je i odmah nakon rata bila pekara Jedinstva. Zgrada s pekarom pripadala je bogatoj rabačkoj obitelji Faraguna, koja je nakon rata i nacionalizacije emigrirala u Italiju.

Najveći dio preostalih fotografija nastao je u podnožju Labina, uglavnom na Katurama. Vjerujem da će mnogi od vas prepoznati svoje kuće, a netko možda i sebe!

U prilogu objavljujem i članak o Slavici Ružić, kojega sam prije gotovo tri desetljeća, u listopadu 1987. godine, objavio u Glasu Istre, koji se tada prodavao u čak 4200 primjeraka, oko 1300 komada manje nego što se danas tiska u dnevnoj nakladi!