subota, 16. veljače 2019.

RAĐANJE NOVOG CENTRA LABINA POČETKOM ŠEZDESETIH 20. STOLJEĆA

Ove tri razglednice obilježavaju početak šezdesetih proteklog stoljeća koji je Labinu donio velike promjene. A sve je počelo oko današnjeg gradskog središta gdje je nedaleko od direkcije Jame Labin izgrađena stambeno-poslovna zgrada u čije su se prizemlje uselile banka i pošta, koje su dotad bile u starom gradu. Stari grad ostaje i bez odjeljenja osnovne škole, čemu je doprinijela i izgradnja zgrade današnje Osnovne škole Matija Vlačić.
Novo središte dobiva na značaju i preseljenjem direkcije Istarskih ugljenokopa iz Raše u Labin, u direkciju labinskog rudnika, koja se dograđuje. Pet godina ranije izgrađeno je stadion NK Rudara, čime raško nogometno igralište dolazi u drugi plan. Negdje u to vrijeme rudarski Labin dobiva i prve dvije stambene višekatnice, što će izmijeniti


vizuru budućeg centra grada, koji će se za nekoliko godina, djelomično i zbog urušavanja starogradske četvrti Sveta Katarina, vrlo brzo početi širiti prema Katurama, iza leđa stadionu.
Vrijeme je to i brzog početka razvoja turizma u Rapcu, gdje su hoteli za rudare samce - Marina i Mediteran, ubrzo komercijalizirani za devizne turiste. Onda je nama ovo mjesto bilo omiljeno kupalište, u kojem smo se kupali od jutra do mraka. Najprije na Veloj đirini, gdje su dolazile mnoge obitelji i to u pravilu pješice koristeći današnju pješačku stazu. Mame su nam nosile hranu za cijeli dan, a nakon kupanja odmarali smo se u hladu maslina. Sve dok svoja mjesta nismo ustupili prvim kemping-turistima, koji su za nas bili veliki događaj.
Pješke se išlo često i kada se dobro organizirao prijevoz autobusima ondašnjeg Autoprometa u naš Rabac, jer novca nije bilo baš za bacanje, a za umor nismo znali. Tih godina je već uvedena lokalna linija Raša-Labin-Rabac,  a autobusi su se zaustavljali kod velikog zavoja na današnjem kružnom toku, ondašnjem križanju prometnica za Rijeku, Pulu i Rabac. Nestrpljivo se čekalo dolazak autobusa iz Raše, koji je nerijetko bio već gotovo pun, pa smo u njemu tikali kao sardine u konzervi. Između nas se s velikim naporom provlačio kondukter, od kojih mi je u sjećanju ostao odavno pokojni Mario Zulijani iz Kapelice, koji baš nije bio odveć vitak! Na posljednjom kartolini vide se Labinjani kako na otvorenoj cesti čekaju svoju korijeru iz Raše.
Posebne su gužve bile u subotu i nedjelju, kada su uvedeni dodatni autobusi, koji su za Rabac kretali  bez voznog reda, već kada su se napunili. Bilo je više autobusa, a sjećam se da su se prije izgradnje škole parkirali na mjestu današnjeg dvorišta, odnosno zgrade ondašnje male tvornice Labinka. Korijere su vozile do rive, a tek izgradnjom gornje prometnice prema Lanterni, odnosno kasnije Girandelli,  kupači iz Labina i Raše te okolnih sela našli su se na svim rabačkim plažama. Zajedno sa sve brojnijim njemačkim,češkim i drugim turistima. Automobili su za nas tada bili misaona imenica, pa nevolja s parkiranjem nije bilo, a poseban "luksuz" za kupanje kupovali smo od čeških turista.



ponedjeljak, 28. siječnja 2019.

SVETI LOVREČ LABINSKI - JEDNO OD NAJSTARIJIH SELA LABINŠĆINE

Sveti Lovreč Labinski selo je vrlo dubokih korijena, na što ukazuje i župna crkva svetog Lovre podignuta još sredinom 17. stoljeća. Jedan od njenih donatora iz tog razdoblja je izvjesni Višković, uz Diminić i Kobaić, najčešće prezime sela smještenog ponad Raškog zaljeva, ili još preciznije - krasne uvale Tonarice. U njoj su bili usidreni jedrenjaci, čiji su vlasnici mahom bili iz Svetog Lovreča.

Za snažnog narodnog preporodnog pokreta Sveti Lovreč prvu hrvatsku pučku školu dobiva već 1903. godine, među prvima u Istri. Prvi učitelj bio je tamošnji župnik Ferdinand Hrdy, slavenski panslavist rodom iz Češke, koji je ostavio duboke tragove u prosvjećivanju naroda. Vjerojatno je i on utjecao na svjetonazor obitelji Dušana Diminića, čija obitelj emigrira u Jugoslaviju odmah nakon dolaska Italije na ove prostore. U novijoj povijesti Istre on je poznat kao revolucionar i intelektualac, koji je mnogo učinio za sjedinjenje Istre s Hrvatskom unutar Jugoslavije, što mu neće pomoći da ga njegovi "drugovi" vrlo brzo isključe iz političkog i javnog života nove države.

U središtu ovo malog mjesta nalaze se i ostaci ladanjske palače plemićke obitelji Lazzarini iz Labina, koji također svjedoče o jednom drugačijem i bogatom životu Lovrečana, čije se mjesto dijelilo na dva dijela - Kobaiće i Diminiće, ili još točnije Dminiće.

Nakon Drugog svjetskog rata od narodnjačkog duha nije bilo mnogo koristi, koji gubi bitku s klasnom borbom, odnosno nacionalizacijom gotovo cjelokupnog gospodarstva. Sveti Lovreč, mjesto pomoraca tada ostaje bez nacionaliziranih jedrenjaka - simbola njegove opstojnosti. Nezadovoljni Lovrečani u velikom broju napuštaju svoja ognjišta, odlaze u Trst ili dalje po svijetu, mahom u Ameriku, a tek manji dio ostaje, ili odlazi u Pulu i Rijeku.

Ostaje nostalgija, sjećanja ili tek povremena vraćanja u rodni kraj iseljenih Lovrečana i njihovih potomaka. Osjećaji za "starim krajem" izražavaju se svakojako, a njih je ovom razglednicom Svetog Lovreča, koji su dugo godina nakon rata zvao Diminići, manifestirao Salvatore Cobaich, čiji su roditelji iz ovog sela. Koliko mi je poznato ovo je jedina poslijeratna razglednica ovog mjesta, a ugledao sam je prvi put danas - zahvaljujući velikom srcu Marine Brezac Dminice, službenici gradske upravom rodom iz ovog dijela našeg kraja. Vela fala Marina na lepe kartoline. Da nije nje vjerojatno se ne bi ispričala saga o ovom lijepom mjestu, gdje se dah i duh mora osjeća i okretanjem turizmu preostalog stanovništva.


     


utorak, 8. siječnja 2019.

PINETA - PLEMENITI OGRTAČ STAROGRADSKE JEZGRE LABINA

Možete li si predočiti stari grad bez Pinete? Iz gotovo bilo kojeg kuta bacite pogled na Labin ta lijepa simfonija borova sastavni je dio njegove siluete, bez kojeg ga je nemoguće percipirati. Kao da je ta šuma rasla zajedno s gradom dubokih korijena, koji ima pisane tragove svog identiteta još od 245 godine poslije Krista.
A zapravo Pineta je stara tek nešto više od 120 godina,  a svoj nastanak zahvaljuje Alojzu Čufaru, slovenskom šumaru, bez kojeg ne bismo imali ovaj izuzetan lijep spomenik hortikulture nastalom pred sam kraj Austro-Ugarske Monarhije. Zahvaljujući svom uspješnom djelu u Labinu, put će ga uskoro odvesti na Brione, gdje je dobio pravu priliku za svoja nadahnuća, o čemu sam pisao u jednom drugom tekstu na ovom blogu.
Bez obzira na dugi vijek stepeničasta šuma, koja s dvije strane grli i štiti drevni grad, i danas ima svoj šarm i svježinu, koja svojim posjetiteljima, danas ih istina ima vrlo malo, stvara poseban ugođaj i raspoloženju. Na nju nisu bili raspoloženi ni stanovnici Labina između dva rata u doba Italije, o čemu govori i uglazbljena pjesma La Pinetta pjesnika Carbonija i skladatelja Laubea, a danas je izvodi i pjevački zbor Zajednice Talijana. Kada je Mediteranski kiparski simpozij na Dubrovi bio na svom vrhuncu  planiralo se da neke od skulptura s tog susreta majstora dlijeta i čekića završe u Pineti i tijesnim starogradskim uličicama, ali fotke koje slijede i bez toga mame u njeno krilo i zagrljaj. Teško je ostati ravnodušan na taj zov. Zasluge zato velikim dijelom pripadaju i popularnom Baćetu, ljubitelju prirode i strastvenom biciklistu, koji godinama brine o njoj. Koseći travi nedavno je u Pineti i slomio nogu.



















 

subota, 5. siječnja 2019.

OŽILJCI STAROG LABINA

Ovisnik sam o starom gradu, pa se moram u njemu naći nekoliko puta tjedno. U protivnom, nešto mi fali. Kao da me vuku njegove stare tajne, njegovi poznati stanovnici, o kojima sam pisao ili ih vidio na starim kartolinama i fotkama, ali ih nikada nisam mogao susresti. Ili kao da u njemu očekujem neko čudo, neki događaj ili neobični susret. Kojih je i bilo, pa sam tu susreo rođakinju moje majke, čiji su se roditelji dvadesetih godina proteklog stoljeća iselili na sjever Francuske, radeći u rudniku. U uskim uličicama meni najljepšeg istarskog gradića (poslije Rovinja!) upoznao sam i potomke Lazzarinija, Negrija, Valdinija i drugih nekada uglednih Labinjana, svjetske operne pjevačice Ane Marie Labin, ali i mnogih drugih koji nisu mogli odoljeti arhitekturi, palačama, uskim kamenim uličicama, kulama, loži, lijepom pogledu i drugim gradima srednjovjekovnog gradiča na istočnoj obali Istri. S kojima sam uvijek rado popričao, ili odgovorio na njihova pitanja. Neki su me pitali, nakon što su u nekim dijelovima grada uočili ruševne zgrade, da li su to posljedice posljednjeg rata u Hrvatskoj. U šali sam im znao odgovoriti da nama ne treba rat da si sami učinimo štetu i razaranja.I to ne samo kada je riječ o zgradama.
Znam da svaki grad ima svoje ožiljke vremena, tragove svoga rasta i bujanja te suprotne, negativne procese, ali ipak mi nije drago kada se to događa u mojem gradu. Nakon 1945. godine mnogo stanovnika Labina zauvijek je napustilo svoje vjekovne domove, ne vrativši se nikad u njih. One najljepše palače i velike zgrade na odličnim pozicijama su i nacionalizirane, dio njih je i prodan, pa njihovo održavanje nije bilo sporno ili problematično. Mnogo takvih zdanja sustavno se obnavljalo i potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih proteklog stoljeća, kada je počelo temeljito uklanjanje posljedica štetnog rudarenja ispod temelja drevne Albone. Teret vremena nisu mogle izbjeći mahom manja zdanja u nekim dijelovima Labina, djelomice zbog toga što nisu bili poznati njihovi iseljenici vlasnici. Unatoč tome postojao je zakonit način sprečavanja takvog raspleta, za što je postojala praksa u nekim drugim sredinama, ali ne nažalost i kod nas. Danas su tom uglavnom opasne ruševine, koje na nekim mjestima ugrožavaju ne samo prolaznike, već i stanare, pa gradskoj upravi, želi li se priječiti tragedija, treba pronaći načine kako izbjeći takve rasplete.
Najveća koncentracija ruševina je u Ulici Tomasa Lazzarinija, nekada omiljenog "barona mediga", druga je na usponu za Forticu, a treća u Ulici Giuseppine Martinuzzi na prostoru nedaleko od Gradske galerije. Šetnja tim dijelova Labina s fotoaparatom u ruci, često popraćena nelagodom zbog opasno nagnutih i nesaniranih zidova, odnosno javnih prolaza, završila je na mjestu ruševne i nezaštićene zgrade naslonjene na prekrasnu crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije.































lažene Djevice Marije

ponedjeljak, 24. prosinca 2018.

SVI LABINSKI LAVOVI SVETOG MARKA - PAX TIBI MARCO!

Labin je u svojoj dugoj povijesti, a pisani dokumenti o njemu prvi se put spominju 245 godine nakon Krista, promijenio više gospodara. Samo u 20. stoljeću pet - nakon Austro-ugarske monarhije dolazi Kraljevina Italija, a Drugog svjetskog rata nakratko Treći Reich, a potom Jugoslavija i danas Hrvatska. Pet državnih zastava na jarbolima,  ja se nisam mako' iz svog dvorišta - kako reče jedan stogodišnjak.

U toj povijesti za Labin je najvažnije razdoblje razdoblje Venecije, koja u posjed Labina dolazi tek 1420. godine, među posljednjima u Istri, a odlazi 1797. godine, kada na političkoj karti Europe nestaje ta sredozemna i miteleuropska država.

Arhitektura današnjeg Labina najviše je oblikovana u tom razdoblju, da ne spominjem njegove duhovne vrijednosti i sadržaje. Simbol te trgovačke republike bio je lav, lav svetog Marka, koji su i danas nijemi svjedoći tog vremena i tih stoljeća.

Prvi se nalazi na ulazu u sam stari grad iznad vrata svetog Marka, zvanog još i Porta San Flor, ili Vela vrata. Njegov lik se često pojavljuje uz čitanje knjige, a nekada i s loptom u ustima, ovisno da li je Republika Venecija bila u ratu ili je u miru uživala plodove svojih uspješnih ratnih pohoda.

Jedan od njih, drugi u šetnji drevnom Alvonom, nalazi se iznad ulaza u župnu crkvu Blaženog Rođenja Blažene Marije, koji je nedvojbeno najuočiljiviji i najpoznatiji u našem gradu.

I na pročelju zgrade današnjeg suda, nekada sjedištu venecijanskog podeštata, nalazi se neobični, atipični lav - simbol Venecije, s glavom u ljudskom obličju.

Ostali su lavovi u Labinu na manje poznatim lokacijama i stoga uživaju u svojevrsnoj anonimnosti i miru. Četvrti lav nalazi se na zapadnom rubu grada, na kojem se uzdiže rodna kuća najvećeg uma u povijesti Labina - protestanta i reformatora Matije Vlačića Ilirika. Ne šećete li se Pinetom, od poteza između nekadašnje ljekarne i gradske utvrde Torjona, odnosno slikovitog javnog klozeta izgrađenog tridesetih godina 20. stoljeća, nećete se susresti s tamošnjim izazovnim reljefom venecijanskog lava.

Posljednji lav sv. Marka u lutanju starim gradom nalazi se na pročelju rodne kuće Giuseppine Sandre Martinuzzi, najpoznatije dame u burnoj povijesti Labina. Da podsjetim, njena rodna kuća je u dijelu grada poznatom kao Rialto, koji se ranije zvao Kalić, po nekadašnjoj bari, ili kolu kako se zove na labinskoj cakavici. Do tog lava dolazi se javnim stepenicama u pravcu današnjeg parkirališta, a na rodnu kuću podsjeća i spomen ploča posvećena labinskoj pjesnikinji, humanistkinji i revolucionarki.

Bio sam uvjeren da je mala plastika s likom sv. Marka bila postavljena i na ulazu u ribarnici, podignutoj tridesetih godina proteklog stoljeća ispod zgrade gradske uprave, ali sam ovih dana našao tek i gradski grb, ali ne i lava.

Venecijanski lavovi, kao simbol kontinuiteta romanske kulture i državnosti na ovom prostoru našao sam i na nekoliko razglednica tiskanih između dva rata, ali i na kartolinama s najvrjednijim motivima najistočnijeg grada nekadašnjeg rimskog imperija, ili kasnije talijanske države.

U lijepo oblikovanoj brošuri Crkva Rođenja Blažene Djevice Marije, objavljene potkraj 20. stoljeća, ondašnji omiljeni župnik Vilim Grbac o vnecijanskom će lavu napisati: " Na pročelju crkve u jednoj niši nalazi se krasan venecijanski lav s otvorenom knjigom u kojoj piše: PAX TIBI MARCE (Mir tebi Marco). To je potvrda da je u to vrijeme Venecija bila u miru. Da je Venecija za vrijeme klesanja lava ratoval lav bi držao zatvorenu knjigu. Karakteristika je ovog lava da u ustima drži kamenu lopticu. Skulptura venecijanskog lava je na pročelje crkve postavljena 1843. godine nakon što je bila skinuta s glavnih gradskih vrata ( smještena između lože i zida prema gradskoj kuli Torjon, op.,a.), koja su srušena."