utorak, 22. listopada 2019.

RAŠA - GRADITELJSKI BISER U OČIMA ŠVICARSKIH ARHITEKATA

Napušteni grad (Die vergessene Stadt) - naslov je članka objavljenog na 12 stranica u posljednjem broju uglednog švicarskog magazina za arhitekturu Modulor. Odlično ilustrirana reportaža dio je glavne tematske cjeline Rijeka-Trieste Das Litorale, a autori zapaženog teksta na njemačkom jeziku su Miriam Weyell i Florian Berner, priznati arhitekti iz Zuiricha. Imao sam zadovoljstvo upoznati ih prije nekoliko godina u starom gradu, gdje ih je u izlogu tadašnje knjižare zagolicala knjiga Raša moje mladosti. Pomogao sam im koliko sam mogao i znao, a ovih su mi se dana zahvalili slanjem tog magazina, čime im se također zahvaljujem.

A za svoj uradak zaslužuju veliku hvalu zbog promocije Raše daleko izvan našeg prostora. Tekst je vrlo profesionalno sročen, autori vrlo precizno opisuje sve graditeljske vrijednosti i posebnosti Raše, njenu povijest i sadašnjost. Zbunjuje ih pomalo današnja Raša, koja je mnogo životnog soka izgubila najprije zatvaranjem rudnika sredinom šezdesetih proteklog stoljeća, a tri desetljeća kasnije industrije nastale na zgarištu rudarske tradicije. Malo su skeptični na planove lokalne samouprave, krivo informirani da je Raša dio Grada Labina, da se usnula ljepotica može probuditi samo turizmom, a više su pod dojmovima sadašnje dosta sumorne slike. Navode i suradnju s Labinom u realizaciji podzemnog grada na mjestu nekadašnjeg rudnika, očekujući da bi se sve to moglo, uz dobru gastro ponudu, ostvariti do 2025. godine.














 Da je više novca bilo bi manje i suzdržanosti autora teksta, uz naše očekivanje da će se naći put do europskih izvora financiranja. I nada da će u otvaranje rudarskog muzeja u najmlađem gradu u Istri, uključiti i Povijesni i pomorski muzej Istre, koji svojom aktivnošću, atraktivnim postavima i stručnim osobljem može najbolje i najbrže realizirati sve te planove i naše želje. 

nedjelja, 20. listopada 2019.

LABIN - GRAD ( POMALO ZABORAVLJENIH) SLIKARA

Da je Labin grad umjetnika, koji su, između ostalog, dali veliki doprinos ne njegovoj afirmaciji, kao likovnog središta Istre, već i obnavljanju srednjovjekovnog gradića početkom 70-ih proteklog stoljeća - ne treba posebno naglašavati. Možda bi trebalo svakodnevno ponavljati spoznaju da taj isti grad sve više zaboravlja te umjetnike okupljene nekad oko više nego poznate i priznate grupe Labinske atelieri. Sve bi bilo drugačije da se otvori stalni postav te grupe - još jednog atraktivnog odredišta drevne Alvone za ljubitelje likovne umjetnosti. I mnogobrojne turiste, koji u starogradskoj jezgri, neobično lijepoj, ali loše održavanoj, baš i nemaju mnoge mogućnosti za zadovoljavanje svoje znatiželje. Grad kojega je prvog akademskog slikara Valentina Lucasa, diplomanta Likovne akademije u Veneciji, dobio još sredinom 19. stoljeća!

U to sam se uvjerio jučer kada sam u Medulinu, u obiteljskoj kući Percan posjetio Renatovu životnu suputnicu Reginu. Dok je moja žena čavrljala s njom u dnevnom boravku nečujno sam se povukao u njegovu radnu sobu i atelje, u kojoj i danas središnje mjesto zauzima portret njegove muze Regine. Svojevrsni je to privilegij na kojeg sam posebno ponosan kao njihov dugogodišnji posjetitelj. Prvi put sam u ovaj hram likovne umjetnosti ušao prije tridesetak godina kada je Renato još bio vrlo aktivan, slikajući po cijeli dan. Da podsjetim s ovog je svijeta, ostavljajući nama svoj ogroman svijet likovnog stvaralaštva, otišao na sutrašnji dan prije šest godina.

Pogled mi se brzo zaustavio na dio bogate biblioteke s knjigama posvećen likovnoj umjetnosti, posebno dijelu koji je bio posvećenom njegovom stvaralaštvu. neraskidivo povezanom s njegovim Labinom i Labinski atelierima. Dio tih dragocjenih kataloga poklonila mi je dobra Regina, pa ih sa zadovoljstvom dijelim s vama, poštovani čitatelji. I njihovo površno pregledavanje odmah potvrđuje koliko je ondašnji labinski likovni krug svojim valovima zapljuskivao obale daleko od svog zavičaja.
Prvo mi je pozornost privukao katalog o izložbi Renata u ljeti 1978. godine u Milanu. Ne manje je intrigantan i katalog izložbe LABINER BILDENER KREIS - LABINSKI LIKOVNI KRUG, održane 1988. godine u Stutgartu u statusnoj galeriji Experiment. Tamošnji ljubitelji likovne umjetnosti imali su prilike razgledati radove Berislava Bađure,Quintina Bassanija, Emila Bobanovića-Ćolića, Mate Čvrljka, Milenka Dundare, Krešimira Farkaša, Eugena Kokota, Jasne Maretić, Zdravka Milića, Branka Mohorovića Ticića, Orlanda Mohorovića, Ver Kos-Paliske, njenog supruga Karla, Nade Pavlović- Bađure, Renata Percana, Vinka Šaine, Flaviana Škopca, Sanje Švrljuga-Milić i  Ljerke Žingerling-Kokot.

Na tragu snažnog likovnog dometa Labina je i izložba koja se pod naslovom Deset istarskih umjetnika 1985. godine održala u prestižnom Umjetničkom paviljonu u srcu Zagreba. Među njima je bilo šest labinskih slikara -Quintino Bassani, Josip Diminić, Eugen Kokot, Zdravko Milić, Karlo Paliska i nezaobilazni Renato Perca te Antun Motika, Marčeko Brajnović, Ivo Kalina i Ljubomir Karina.

Ovaj kratki prikaz povijesti labinske likovne scene završava katalogom 12. Labinski atelieri - izložba skulptura, crteža i grafika. Godina 1981. Galerija Narodnog muzeja Labin. Uz pregled svih radova labinskih likovnih legendi.

























  .

nedjelja, 29. rujna 2019.

JOSIP ČERNJUL RAŠAN - ILI CRTICA O JEDNOJ POSLIJERATNOJ LEGENDI!


Josip Černjul Rašan samo je jedan od likova koji su obilježili prva tri desetljeća socijalističke i samoupravne Jugoslavije na Labinšćini. Jedan od onih koji je vjerovao u bolje sutra, zalažući se i djelima te ponašanjem da tako zaista i bude, u čijem su fokusu djelovanja bili radnici, borba za njihova prava i - opet njihov bolji život, bez siromaštva i neravnopravnosti. Crvena zvijezda i Tito, kao simboli takvog pravednijeg života bile su njegove svetinja, vjera u koji se nije smjelo sumnjati. I zbog kojih se bilo spremno i život dati. Zbog toga i kao mladi rudar i radnik na boksitnim jamama odlazi u partizane nakon kapitulacije Italije i rasplamsavanja rata i terora njemačke okupacijske vojske u Istri, gdje je bio komandir čete u legendarnoj 43. istarskoj diviziji. 

Nakon rata Bepo Rašan najpoznatiji je kao predsjednik tada utjecajnog Bazenskog odbora sindikata Istarskih ugljenokopa Raša, na kojem mjestu ostaje do 1961. godine. Tada dolazi na čelo Tvornice konfekcije i trikotaže 25.maj u Raši, koja je osnovana tri godine ranije s namjerom da se otvori što više radnih mjesta za žene rudara. Kao treći direktor mladog ženskog kolektiva odigrao je presudnu ulogu i oblikovanju i prepoznavanju te tvornice, koja veliku i ključnu promjenu doživljava 1968. godine. Te se godine pokreće proizvodnja lutaka uz pomoć i kapital talijanskih poduzetnika Toffana i Vinciguerre, čime se potiho otvaraju vrata stranom kapitalu, što tada bila velika novina i u ondašnjoj Jugoslaviji, koja sve brže otvara svoje granice. Za samo godinu dana broj zaposlenih raste na 350 radnica, a raška tvornica postaje najveći proizvođač lutaka u ovom dijelu Europe!

Otac dvaju poznatih novinara Armanda i Valtera te nogometaša Marija, igrača Rudara, Dinama, Segeste i Istre iz Pule, bio je poznat po skromnosti i nepotkupljivosri, čvrsto uvjeren da rukovodioci moraju svakodnevno svojim ponašanjem potvrđivati povjerenje Partije i novog društva, ostati vjerni svojim ratnim idealima i položenim životima. Volio je svoju obitelj, ali mu je na prvom mjestu bila njegova mnogobrojnija obitelj - svi zaposlenici tvornice, što, gledano iz našeg kuta, ni onda svima nije bilo - normalno.

Uz njegove posljednje dana života, a umro je 7. svibnja 1980. godine s napunjenih 63. godine, povezan je jedan tada veliki događaj - samo tri dana ranije preminuo je Josip Broz Tito. Tog dana, kao novinar Radio Pule, s njime sam imao intervju o čestim susretima s njemu najdražim likom. Istog dana od infarkta umire i Josip Černjul  poznatiji kao Bepo Rašan, pokazavši da i time prati Titov životni put! Na njegovu se iznenadnu smrt te bogat i plodan društveno-politički život i ratni put vrlo biranim riječima u lipanjskom broju Labinske komune, čiji je urednik tada bio Valter Černjul, osvrnuo Bogoljub Barjaktarević, inače labinski dopisnik Glasa Istre.

Fotografije koje slijede, a dio su njegova obiteljska albuma, svjedoče o susretima s Titom u Raši i Beogradu, događanjima u "25.maju" i njegovim drugim društveno-političkim aktivnostima.
Prva fotografija nastala je (pre)daleke 1959. godine, kada Josip Černjul, ondašnji predsjednik Bazenskog odbora sindikata rudnike na novom stadionu NK Rudar predaje pobjednički pehar  Lučanu Miletiću, tada najsvestranijem sportašu na radničkim igrama Labinšćine s više od 1500 natjecatelja. Lučano je bio odličan nogometaš, ali i odbojkaš, košarkaš i šahist, igrao je u Rudaru, ali i pulskoj Istri, da bi desetak godina kasnije, kao i mnogi njegovi vršnjaci završio u New Yorku.
Ne manje zanimljiva fotografija nastala je 11. svibnja 1958. godine za posjete Tita Raši, ali i snimak za njegova posjeta Labinu, nastao ispred direkcije rudnika 15. lipnja iste godine. Njegovi domaćini u Raši, uz Josipa Černjula, bili su i Vanja Vranjican, Anton Peruško, Franc Baznik i Anđelo Verbanac, a u Labinu pratili su ga general Milan Žeželj, Vladimir Bakarić te Labinjani Anton Štemberga i Ljubo Bučić te opet naš Bepo Rašan.

Tito je neobično cijenio raške rudare, čiji je ugljen odigrao ogromnu ulogu u obnovi gospodarstva Jugoslavije, a posebno raške udarnike. Dolazio je u Rašu i Labin, ali i primao rudare i njihove čelnike na Brionima i Beogradu, gdje je 19. veljače 1958. godine, u povodu 150. obljetnice rudarenja u Krapnu, primio i Antona Peruška, predsjednika Radničkog savjeta IU Raša (lijevo) te sindikalnog čelnika raških rudara Josipa Černjula. O tome na naslovnici piše i Vjesnik.

Ni ostale fotografije iz ostavštine legendarnog raškog sindikalista, partizana i Titova borca te privrednika nisu ništa manje zanimljive. U srpnju 1959. godine naš Rašan je u sindikalnoj delegaciji Hrvatske u posjeti Budimpešti, kada posjećuju i rudnik u Tatabanyji. U rujnu godinu dana kasnije delegacija labinskih rudnika posjećuje rudnik u Donbasu u ondašnjem Sovjetskom Savezu, kojom prilikom obilaze i turistički Soči i Moskvu! Ruski ih rudari posjećuju godinu dana kasnije u Raši, a desetljeće ranije sindikalisti rudara iz Zapadne Njemačke snimljeni su za obilaska našeg Rapca. Bile su to prve godine nakon razlaza Tita sa Stalijom, i približavanje Jugoslavije Zapadu, odnosno svijetu nesvrstanih.
U tom zlatnom nizu su i fotografije članova Radničkog savjeta Istarskih ugljenokopa i rukovodioca s početka pedesetih, zatim prvi umirovljenici "Raše" iz 1958. godine, ili šest godina kasnije radnice i šefovi "25.maja" fotografirane na raškom glavnom trgu ispred crkve svete Barbare. Posebno mjesto pripada fotki na kojoj je Josip Černjul u društvo s talijanskim poduzetnicima Pietrom Vinciguerrom i Giuseppeom Toffanom, tvorcima prvog međunarodnog biznisa Labina sa stranim kapitalom. Tu je i fešta rukovoditelja rudnika, briškulanje poslije napornih sastanaka, predaja nagrade legendarnom nogometašu Giorgiju Giambastianiju, jednog od najpoznatijih igrača NK Rudara u prvim godinama nakon njegova nastanka, da dalje ne nabrajam. Za kraj fotografija nazvana stari i mladi ili život dviju generacija - Milan Ružić, Serđo Baskijera, Lučano Bolterstein, Josip Černjul i Josip Milevoj Pancon. Fotografija s kraja sedamdesetih 20. stoljeća rad je onda vrlo mlade Slavice Ružić!