utorak, 19. rujna 2017.

ZLATA KLAPČIĆ, ZAGREBAČKA LABINJONKA IZ PULE

Dolaskom Italije na ove prostore mnogo se Istrana iselilo u ondašnju Jugoslaviju ili u Ameriku. Među njima je bio i Matija Klapčić iz Nedešćine, koji se 1920 godine našao u Mariboru, odakle dolazi u zagreb. Živio je na Trešnjevki, gdje je u ono vrijeme živjelo mnogo istarskih emigranata. Tu se Matiji 1931. godine rodila kćerka Zlata, po kojoj je i ono ostao u našem kolektivnom sjećanju. Mlada Zlata obožavala je letenje, pa već sa 18. godina postaje prvi diplomirani pilot letjelice u Hrvatskoj, a godinu dana kasnije i prva žena instruktor. Zbog bolesti 1953. godine prestaje s letenjem i okreće se novinarstvu kao zagrebačka dopisnica Borbe.
Zov zavičaja njenog oca vuče je u Istru, gdje u Puli nekoliko godina kasnije postaje najprije dopisnica Novog lista, a potom beogradske politike. U tim novinama 1964. objavljuje odličnu reportažu o urušavanju starog Labina zbog rudarenja ispod njegovih temelja, koja joj donosi godišnju nagradu Hrvatskog društva novinara.
Uz novinarstvo bavi se poezijom i prozom, ostavivši iza sebe više knjiga. Jedna od njih je i zbirka kratkih priča Kliješta, u kojoj opisuje i život istarskih izbjeglica u Zagrebu. To je ujedno jedina knjiga Zlate Klapčić u Gradskoj knjižnici u Labinu, gradu u kojem je gotovo nepoznat njen život i stvaralaštvo.
Umrla je 2012. godine u Puli, a pri kraju života objavila je i knjigu o povijesti avijacije u Hrvatskoj. U rodni kraj svog oca rijetko je svraćala, a otprilike dvije godine prije odlaska s ovog svijeta s njom sam imao posljednji (telefonski) kontakt. Tada samo razgovarali o njenom životnom putu.

petak, 15. rujna 2017.

PISMA NEKADAŠNJEG NJEMAČKOG RATNOG ZAROBLJENIKA IZ RAŠE

Prije otprilike mjesec dana upoznao sam djevojku Cristinu Scala iz Portogruara, po ocu iz Rijeke, koja je došla u Labin samo radi knjiga o ovdašnjim rudnicima, uz želju da posjeti barem neki od njih.
Našli smo se na ulazu u nekadašnji raški rudnik obrastao u korov, odakle je u ove vruće dane izbijao hladan, ugodan dan. Mnogo ugodniji od našeg okruženja i potpuno devastirane nekadašnje upravne zgrade rudnika, zbog čega sam se osjećao vrlo neugodno.
U njenom se društvu nalazio i mladi par iz Njemačke, čiji je pradjed kao njemački zarobljenik radio u labinskom rudniku u u vrijeme velike nesreće u veljači 1948. godine, kada je poginulo 88 rudara. Među njima je bilo i njemačkih zatočenika, kojima je neposredno nakon te tragedije bio podignut spomenik na labinskom groblju. Čuli su za taj spomenik, ali sam im objasnio, opet s crvenilom na licu, da je on uklonjen prije otprilike tri desetljeća. Navodno, nitko nije plaćao godišnju naknadu za korištenje grobnog mjesta!
Cristina je u ruci držala pismo nekadašnjeg privremenog stanovnika Labina i Raše, koji je kao ratni zarobljenik na taj način plaćao račune svojih političara. Obećala mi je da će mi ih poslati nakon što ih prevede na talijanski. Njemački zna odlično, budući da joj je mama rodom iz Njemačke, gdje je i studirala ekonomiju. To je ovih dana i učinila, pa ih sada i objavljujem s talijanskim prijevodom, s nadom da će u naredno vrijeme na red doći i prijevod na hrvatski jezik.
Srdačno zahvaljujem Cristini, koju inače veoma zanima povijest Istre i posebno naših rudnika.













četvrtak, 24. kolovoza 2017.

TAJANSTVENA DAMA ILI...

Ova razglednica starog Labina nastala je potkraj pedesetih proteklog stoljeća. Fotograf se nalazio na ulazu u Labin iz pravca Raše, otprilike nešto južnije od imanja obitelji Mohorović, poznatija po svom nadimku Tonci.

U prvi mah ništa posebno. Samo u prvih mah, jer na odmah u prvi plan na njoj dolazi djevojka koja zamišljeno u mantilu hita svom domu. Najvjerojatnije dom joj se nalazi u Kapelici, a mlada djevojka je, ako se ne varam, ondašnja gimnazijalka Milena Rajković, kasnije udana Benković. Ukoliko se zaista radi o njoj ona će kasnije završiti Ekonomski fakultet i dugo će godina raditi u nekadašnjem SDK, odnosno Službi društvenog knjigovodstva, gdje je bila i šefica.

Vjerujem da nisam pogriješio, ali u svakom slučaju ta dama u pokretu definirala je ovu razglednicu, koja je ovih dana nakon 57 godina na svoje odredište vraćena iz Italije.


utorak, 15. kolovoza 2017.

POSLIJERATNA LABINŠĆINA U FOKUSU GLASA ISTRE

Jedini istarski dnevnik Glas Istre nastao je tijekom Drugog svjetskog rata i Narodnooslobodilačke borbe kao glasilo istarskih Hrvata i njihove borbe za nacionalno, ali i klasno oslobođenje. Oba cilja našla su se pod kapom Komunističke partije Jugoslavije, odnosno Hrvatske, koje odmah nakon rata počinju provoditi svoj program. S jedne strane ih je dočekao zanos i euforija pobjednika, a s druge strane emigracija poraženih, da li izravno u ratu ili u prvih mjesecima i godinama poraća kada su, milom ili silom, uslijedile konfiskacije, eksproprijacije ili nacionalizacije poražene klase. U to vrijeme u cijeloj Europi teške su posljedice višegodišnjeg teškog i krvavog rata, a poraženi, bilo je riječ o nacistima i fašistima, ni u jednoj zemlji nisu dobro prošli.

Želeći neposredno doznati kako je ondašnji Glas Istre pratio te događaje i sva druga zbivanja na Labinšćini, proteklih mjesec dana u više sam navrata sjedio u Sveučilišnoj knjižnici u Puli, gdje sam od vrlo susretljivog i ljubaznog osoblja dobio na uvid sve ondašnje sačuvane brojeve tadašnjeg dnevnika, koji se tiskao u Rijeci. Kako su brojevi od 1946. do 1950. godine digitalizirani s lakoćom sam listao sve brojeve i isprintao svaku stranicu koja me zanimala. A najviše me zanimao naš kraj.

Što sam našao? Znajući da je to bilo vrijeme prvih dana revolucije, kada se sve okreće naglavačke, da je to bilo glasilo revolucije čiji čelnici nemaju nikakva iskustva i znanja u organiziranju te vođenju države na svim razinama, znao sam da na stranice lista dolaze strogo kontrolirani tekstovi. Tako je i bilo. Uz to, Glas Istre koji je tada dnevno izlazio na svega nekoliko stranica, nije imao ni stalne ni stručne novinare, i u takvim okolnostima nije bilo odveć informacija. Više sam ih našao u Narodnim novinama, službenom glasilu Sabora NR Hrvatske, koje sam nešto ranije listao u arhivi Općinskog suda u Labinu. Bez obzira na sve to više sam nego zadovoljan pronađenim. Zahvaljujući raškim rudnicima izvještaji Labinšćine bili su dosta česti i učestaliji nego iz drugih dijelova Istre. Prvomajska natjecanja rudara, udarnici, prebačaji, dobrovoljni rad, kulturni život - sve su to teme vezane uz rudare. Labinšćina je u fokusu pažnje Glasa Istre bila i zbog sjetvi i žetvi na Čepićkom polju, tu je zatim i Raška dolina i njena meliorizacija. Oba poljoprivredna kompleksa vezana su iz silan dobrovoljni rad, omladinske radne brigade, bez kojih bi prinosi s tih polja u vrijeme kada je prijetila glas, bili znatno niži. U obnovi zemlje nije zanemarujuća uloga ni tvornice cementa iz Koromačna, luka Bršica, ali i TE Vlaška. U to vrijeme započinje i gradnja pruge Lupoglav-Štalije s planovima za povezivanje Pule i Rijekom prugom koja bi prolazila tunelom kroz Učku.
Gals Istre izvještava o radu nove narodne vlasti na području Kotara Labin, osnivanju kulturno umjetničkih društava, domova kultura, ali i drugim područjima življenja na ovim prostorima. Na jednoj od naslovnica našao sam i tekst o suđenju špekulantima u Labinu. Sudio im je narodni sud na otvorenome, čuo sam na današnjem Titovom trgu pred mnoštvom ljudi. Sudac i tužitelj su bili ne pravnici nego partijski čelnici, a sudilo se obitelji Faraguna zbog, kako je rečeno varanje naroda i vlasti prilikom pečenja kruha. Ta je obitelji imala veliku kuću u Rapcu te u Labinu mlin, pekaru i trgovinu te kuću na križanju za Rabac. Grijeh je bio veliki, a u skladu s time i kazna. Istina otac iu majka te kćer nisu završili u zatvoru, kao i neki drugi ondašnji poznati poduzetnici, već su "zaradili" prinudni rad u trajanju od osam do tri mjeseca. Ono najvažnije - konfiscirana im je kompletna imovina. Prvom prilikom oni su utekli u Italiju, a mlin, pekara i trgovina na tom su mjestu ostali još dosta dugo, ali sada u društvenom vlasništvu.
Istodobno, Glas Istre nije ni retka napisao o teškoj rudarskoj nesreći koja se 1948. godine dogodila u Jami Labina s blizu 90 poginulih! Istodobno, glasilo Istarskih ugljenokopa Raša o tome piše! Nema ni riječi o razlazu Tita sa Staljinom i Sovjetskim Savezom, kao ni uhićenju takozvanih inforbirovaca. Očito, Glas Istru ima dugu tradiciju u nezamjeranju vlasti, koja se protegla, uz dužu stanku, do današnjih dana.
Godišta Glasa Istre nakon 1954. godine u Sveučilišnoj knjižnici zasad nisu digitalizirana, pa nije moguć ni ispis stranica, uz rijetka odstupanja. Novine iz godišta 1950. nisu bila kompletna, da bi naredna godina bila prazna. Razlog tome doznao sam tek u broju od 10. srpnja 1952. godine u uvodniku "Opet nam izlazi Glas Istre", kojega je potpisala naša Labinjonka Ema Derosi, članica Oblasnog odbora Narodnog fronta, tko stoji iza tog lista. Tada je Istra administrativno dio Riječke oblasti, unutar koje se nalaze svi novopripojeni dijelovi Jugoslavije, odnosno Hrvatske. Do tada se Glas Istre izdavao u Rijeci, ali nakon dugog prekida ponovno se pokreće u Puli. Uz taj list vezan je još jedan čovjek iz našeg kraja - Šanto Kranjac, koji postaje vršitelj dužnosti glavnog urednika. nakon otprilike pola godine urednica postaje Ema Derosi, koju će nešto kasnije zamijeniti Mario Hrelja, dugogodišnje prvo pero tog medija. U to vrijeme vrlo je aktivan novinar još jedan čovjek našeg krajeva - Leo Smoković iz okolice Pićna. Usporedo je bio i vrlo popularan urednik, novinar i spiker Razglasne stanice Podlabin, a nekolikom godina kasnije i glavni urednik jedan od pokretača Radio Pule. U brojevima od 1953. godine prvi put se u Glasu Istre susreće i ime Antona Gergorića, danas zasigurno najstarijeg honorarnog dopisnika Glasa Istre!
Ovom prigodom u prilogu se nalazi naslovnica stranica Glasa Istre nakon ponovnog pokretanja u ljeti 1952. godine, a potom još 12 naslovnica od 1949. do 1946. godine.
Dodana je i naslovnica iz lipnja 1954 godine u kojoj je Labinjanima posebno zanimljiv mali članak pod naslovom Drug Tito kumovao 12. djetetu rudara iz Santalezi. Kumče od Tita zove se Josip, a njegov je otac Dinko, Domac Franković. Izaslanik Tita bio je Tomažo Dobrić, ondašnji narodni poslanik u Saboru Narodne republike Hrvatske, a društvo mu je pravio  Milan Rukavina Šain, direktor Istarskih ugljenokopa u kojem je radio super tata! Autor teksta je Leo Smoković, koji ne piše koje je darove dobio mali Josip.


                               


















  

četvrtak, 13. srpnja 2017.

KRAPAN - DNEVNIK POSLJEDNJEG DIREKTORA RUDNIKA U DOBA AUSTRO-UGARSKE

U dva sam navrata objavio dokumente o djelovanju Benna Sixta, posljednjeg direktora labinskih rudnika u doba Austrije. Bili su to i zlatni dani danas zaboravljenog i zapuštenog Krapna, koji je bio središte rudarenja na Labinšćini sve do 1937. godine. Tada život prelazi u tek izgrađenu Rašu, ali je godinu dana ranije za obilaska gradilišta novog rudarskog grada i ponosa fašističkog režima, ducce Mussolini prije toga obišao Krapan.
Kazglednice, fotogradije i druge dokumente iz tog vremena dobio sam iz od njegova istoimenog praunuka iz Beča, koji je u više navrata posjetio Krapan, Labin i Rabac za željom da sve to završi u još uvijek nepostojećem rudarskom muzeju. Do tada ovom prigodom objavljujem u izbornom obliku dio njegove biografije koji se odnosi na njegov boravak u Krapnu. Tekst je na njemačkom jeziku, veoma je zanimljiv, a možda ga za zimskih dana preveden i na hrvatski jezik. Zasad tek podatak da se ni za Prvog svjetskog rata nije prekidala proizvodnja u rudnicima Krapna, Vineža i Štrmca, uz informaciju da je na posljednjoj stranici ovog priloga objavljena lista svih uglednih i visoko pozicioniranih Austrijanaca, kako se to danas zna reći, koji su posjetili Herr Sixta i "njegov" Krapan.
















utorak, 11. srpnja 2017.

TOMAŽO DOBRIĆ - PRVI LABINJAN U HRVATSKOM SABORU

Sve do potpisivanja Mirovnog sporazuma u Parizu između Italije i Jugoslavije u drugoj polovici 1947. godine Istra i drugi pripojeni dijelovi nisu i formalno bili u sastavu Narodne Republike Hrvatske, odnosno Jugoslavije.
Nakon ishoda povoljnog za Titovu Jugoslaviju, koja je tada još u čvrstom zagrljaju Staljinovog Sovjetskog Saveza, odmah su se održali izbori za Sabor na području Istre, Rijeke, Zadra i Lastova, koji su između dva rata bili unutar granica Kraljevine Italije.
Izbori su održani 30. studenoga 1947. godine, a na području Izbornog kotara Labin uvjerljivo je pobijedio Tomažo Dobrić, najpoznatiji i najuspješniji labinski političar u vrijeme Jugoslavije.
Na izbore je izašlo 13.509 birača s Labinšćine, od kojih je njih 10.223 dalo svoj glas Dobriću, a 3.286 njegovom protukandidatu Anđelu Vozili.
Treba li posebno naglašavati da izbori nisu bili višestranački, već su svi kandidati bili članovi Narodne Fronte, kasnije Socijalističkog saveza. Dobrić je bio član Izvršnog odbora N.F. za Istru, tada već sa sjedištem u Puli.
Njegov zamjenik je bio Iva Basanić Nini iz Vineža, tada upravitelj Opskrbnog poduzeća Iz Raše, također poznata ličnost iz radničkog i komunističkog pokreta Labinšćine tog vremena. Godinu dana kasnije nakon razlaza Tita sa Staljinon Basanić će završiti na Golom otoku kao izdajica, kako su onda zvali informbiraše.
Protukandidati Tomaža Dobrića bili su manje poznati aktivisti - Anđelo Vozila je bio član Kotarskog odbora N.F. Labina, a njegov zamjenik Karlo Jelčić, član Mjesnog odbora NO Brgod.
Na ovim izborima našao se još jedan političar, koji će na Labinšćini ostvariti usapješnu karijeru. Bio je to Josip Mikac, poznat kao direktor Prvomajske iz Raše, a na tim izborima bio je zamjena Srećku Štifaniću, narodnom svećeniku, koji je pobijedio na izborima u Buzetu. Josip Mikac tad je bio predstavljen kao radnik iz Bresta.


 

subota, 8. srpnja 2017.

OSNOVNA ŠKOLA IVO LOLA RIBAR U DOBA UČITELJA DRAGANA ERPAČIĆA

Dragan Karlo Erpačić, učitelj iz Slavonije, u Istru dolazi potkraj 1952. godine da bi radio u osnovnoj školi u Lazarićima nedaleko od Kršana. Uskoro će doći u Labin gdje je gotovo jedno desetljeće bio učitelj mnogim generacijama u Osnovnoj školi Ivo Lola Ribar u Podlabinu. Uključujući i mene. Nakon dugo godina ponovo smo se sreli prije gotovo desetljeće i pol. Ispričao mi je mnogo neobično zanimljivih pojedinosti o onim vremenima, učiteljima i učenicima, raznim događanjima i susretima. Posebno mi je ostala u sjećanju njegova tvrdnja da mu je život i učiteljevanje u Istri bila najveća životna škola, u kojoj je najviše naučio.
U Istri dolazi po zadatku, budući da tada još nije bilo učitelja na hrvatskom jeziku, uvjerivši se vrlo brzo da je o novopripojenom dijelu Jugoslavije imao dosta krivih informacija i zabluda. Vrlo brzo sam se uvjerio da su to divni, skromni, tihi, radišni i gostoljubivi ljudi, koji su me odmah primili kao da sam njihov. U početku bio je vaš govor bio vrlo neobičan i nepoznat, ali s vremenom mi je prirastao srcu i postao nerazdvojan dio ovdašnjih ljudi i kraja."
Od njega ću doznati da je između dva rata u njegovo selo u Slavoniji došlo dosta Istrana, koji su nakon Prvog svjetskog rata emigrirali u Jugoslaviju. Spomenuo je i obitelj Zidarić iz Pićna, koja je Hrvatskoj dala dosta intelektualaca, ali i doktora Glavaša, učitelja Benkovića te druge. Susrete s Talijanima i njihovim lijepim jezikom nije imao u Istri, već u njegovoj Slavoniji, kamo se više obitelji još za Austrije doselilo u plodnu Slavoniju. Zamolio sam ga da ta sjećanja objavi u kalendaru Franina i Jurina, što je i učinio 2009. godine, kada mu izlazi članak Sjećanja labinskog učitelja Dragana Erpačića.
Njega i njegovu suprugu Miru, s kojom se upoznao u Labinu, gdje je bila učiteljica, u više sam navrata posjetio u Zagrebu. U međuvremenu je ona teško oboljela, pa će nakon nekoliko godina nekadašnji labinski učiteljski par završiti u jednom od privatnih domova za umirovljenike nedaleko od Sveti Ivan Zeline. Nakon toga sam izgubio svaki kontakt s njime, pa ne znam što je s njima.
Ostala su samo njegova neobična vrijedna sjećanja u Franini i Jurini i desetak izuzetnih fotografija nastalih za njegova učiteljevanja u Labinu. Vjerujem da će se mnogi njegovi učenici ne samo sjetiti svog učitelje, već i svojih vršnjaka.
Prošlo je podosta godina od našeg posljednjeg susreta, ali još mi uvijek odzvanjaju njegove riječi da je vjerojatno ponekad bio nepravedan, nekorektan ili prestrog prema svojim učenicima ili njegovim roditeljima te da bi im se ispričao samo da za to ima priliku!