nedjelja, 20. listopada 2019.

LABIN - GRAD (ZABORAVLJENIH) SLIKARA

Da je Labin grad umjetnika, koji su, između ostalog, dali veliki doprinos ne njegovoj afirmaciji, kao likovnog središta Istre, već i obnavljanju srednjovjekovnog gradića početkom 70-ih proteklog stoljeća - ne treba posebno naglašavati. Možda bi trebalo svakodnevno ponavljati spoznaju da taj isti grad sve više zaboravlja te umjetnike okupljene nekad oko više nego poznate i priznate grupe Labinske atelieri. Sve bi bilo drugačije da se otvori stalni postav te grupe - još jednog atraktivnog odredišta drevne Alvone za ljubitelje likovne umjetnosti.

U to sam se uvjerio jučer kada sam u Medulinu, u obiteljskoj kući Percan posjetio Renatovu životnu suputnicu Reginu. Dok je moja žena čavrljala s njom u dnevnom boravku nečujno sam se povukao u njegovu radnu sobu i atelje, u kojoj i danas središnje mjesto zauzima portret njegove muze Regine. Svojevrsni je to privilegij na kojeg sam posebno ponosan kao njihov dugogodišnji posjetitelj. Prvi put sam u ovaj hram likovne umjetnosti ušao prije tridesetak godina kada je Renato još bio vrlo aktivan, slikajući po cijeli dan. Da podsjetim s ovog je svijeta, ostavljajući nama svoj ogroman svijet likovnog stvaralaštva, otišao na sutrašnji dan prije šest godina.

Pogled mi se brzo zaustavio na dio bogate biblioteke s knjigama posvećen likovnoj umjetnosti, posebno dijelu koji je bio posvećenom njegovom stvaralaštvu. neraskidivo povezanom s njegovim Labinom i Labinski atelierima. Dio tih dragocjenih kataloga poklonila mi je dobra Regina, pa ih sa zadovoljstvom dijelim s vama, poštovani čitatelji. I njihovo površno pregledavanje odmah potvrđuje koliko je ondašnji labinski likovni krug svojim valovima zapljuskivao obale daleko od svog zavičaja.
Prvo mi je pozornost privukao katalog o izložbi Renata u ljeti 1978. godine u Milanu. Ne manje je intrigantan i katalog izložbe LABINER BILDENER KREIS - LABINSKI LIKOVNI KRUG, održane 1988. godine u Stutgartu u statusnoj galeriji Experiment. Tamošnji ljubitelji likovne umjetnosti imali su prilike razgledati radove Berislava Bađure,Quintina Bassanija, Emila Bobanovića-Ćolića, Mate Čvrljka, Milenka Dundare, Krešimira Farkaša, Eugena Kokota, Jasne Maretić, Zdravka Milića, Branka Mohorovića Ticića, Orlanda Mohorovića, Ver Kos-Paliske, njenog supruga Karla, Nade Pavlović- Bađure, Renata Percana, Vinka Šaine, Flaviana Škopca, Sanje Švrljuga-Milić i  Ljerke Žingerling-Kokot.

Na tragu snažnog likovnog dometa Labina je i izložba koja se pod naslovom Deset istarskih umjetnika 1985. godine održala u prestižnom Umjetničkom paviljonu u srcu Zagreba. Među njima je bilo šest labinskih slikara -Quintino Bassani, Josip Diminić, Eugen Kokot, Zdravko Milić, Karlo Paliska i nezaobilazni Renato Perca te Antun Motika, Marčeko Brajnović, Ivo Kalina i Ljubomir Karina.

Ovaj kratki prikaz povijesti labinske likovne scene završava katalogom 12. Labinski atelieri - izložba skulptura, crteža i grafika. Godina 1981. Galerija Narodnog muzeja Labin. Uz pregled svih radova labinskih likovnih legendi.

























  .

nedjelja, 29. rujna 2019.

JOSIP ČERNJUL RAŠAN - ILI CRTICA O JEDNOJ POSLIJERATNOJ LEGENDI!


Josip Černjul Rašan samo je jedan od likova koji su obilježili prva tri desetljeća socijalističke i samoupravne Jugoslavije na Labinšćini. Jedan od onih koji je vjerovao u bolje sutra, zalažući se i djelima te ponašanjem da tako zaista i bude, u čijem su fokusu djelovanja bili radnici, borba za njihova prava i - opet njihov bolji život, bez siromaštva i neravnopravnosti. Crvena zvijezda i Tito, kao simboli takvog pravednijeg života bile su njegove svetinja, vjera u koji se nije smjelo sumnjati. I zbog kojih se bilo spremno i život dati. Zbog toga i kao mladi rudar i radnik na boksitnim jamama odlazi u partizane nakon kapitulacije Italije i rasplamsavanja rata i terora njemačke okupacijske vojske u Istri, gdje je bio komandir čete u legendarnoj 43. istarskoj diviziji. 

Nakon rata Bepo Rašan najpoznatiji je kao predsjednik tada utjecajnog Bazenskog odbora sindikata Istarskih ugljenokopa Raša, na kojem mjestu ostaje do 1961. godine. Tada dolazi na čelo Tvornice konfekcije i trikotaže 25.maj u Raši, koja je osnovana tri godine ranije s namjerom da se otvori što više radnih mjesta za žene rudara. Kao treći direktor mladog ženskog kolektiva odigrao je presudnu ulogu i oblikovanju i prepoznavanju te tvornice, koja veliku i ključnu promjenu doživljava 1968. godine. Te se godine pokreće proizvodnja lutaka uz pomoć i kapital talijanskih poduzetnika Toffana i Vinciguerre, čime se potiho otvaraju vrata stranom kapitalu, što tada bila velika novina i u ondašnjoj Jugoslaviji, koja sve brže otvara svoje granice. Za samo godinu dana broj zaposlenih raste na 350 radnica, a raška tvornica postaje najveći proizvođač lutaka u ovom dijelu Europe!

Otac dvaju poznatih novinara Armanda i Valtera te nogometaša Marija, igrača Rudara, Dinama, Segeste i Istre iz Pule, bio je poznat po skromnosti i nepotkupljivosri, čvrsto uvjeren da rukovodioci moraju svakodnevno svojim ponašanjem potvrđivati povjerenje Partije i novog društva, ostati vjerni svojim ratnim idealima i položenim životima. Volio je svoju obitelj, ali mu je na prvom mjestu bila njegova mnogobrojnija obitelj - svi zaposlenici tvornice, što, gledano iz našeg kuta, ni onda svima nije bilo - normalno.

Uz njegove posljednje dana života, a umro je 7. svibnja 1980. godine s napunjenih 63. godine, povezan je jedan tada veliki događaj - samo tri dana ranije preminuo je Josip Broz Tito. Tog dana, kao novinar Radio Pule, s njime sam imao intervju o čestim susretima s njemu najdražim likom. Istog dana od infarkta umire i Josip Černjul  poznatiji kao Bepo Rašan, pokazavši da i time prati Titov životni put! Na njegovu se iznenadnu smrt te bogat i plodan društveno-politički život i ratni put vrlo biranim riječima u lipanjskom broju Labinske komune, čiji je urednik tada bio Valter Černjul, osvrnuo Bogoljub Barjaktarević, inače labinski dopisnik Glasa Istre.

Fotografije koje slijede, a dio su njegova obiteljska albuma, svjedoče o susretima s Titom u Raši i Beogradu, događanjima u "25.maju" i njegovim drugim društveno-političkim aktivnostima.
Prva fotografija nastala je (pre)daleke 1959. godine, kada Josip Černjul, ondašnji predsjednik Bazenskog odbora sindikata rudnike na novom stadionu NK Rudar predaje pobjednički pehar  Lučanu Miletiću, tada najsvestranijem sportašu na radničkim igrama Labinšćine s više od 1500 natjecatelja. Lučano je bio odličan nogometaš, ali i odbojkaš, košarkaš i šahist, igrao je u Rudaru, ali i pulskoj Istri, da bi desetak godina kasnije, kao i mnogi njegovi vršnjaci završio u New Yorku.
Ne manje zanimljiva fotografija nastala je 11. svibnja 1958. godine za posjete Tita Raši, ali i snimak za njegova posjeta Labinu, nastao ispred direkcije rudnika 15. lipnja iste godine. Njegovi domaćini u Raši, uz Josipa Černjula, bili su i Vanja Vranjican, Anton Peruško, Franc Baznik i Anđelo Verbanac, a u Labinu pratili su ga general Milan Žeželj, Vladimir Bakarić te Labinjani Anton Štemberga i Ljubo Bučić te opet naš Bepo Rašan.

Tito je neobično cijenio raške rudare, čiji je ugljen odigrao ogromnu ulogu u obnovi gospodarstva Jugoslavije, a posebno raške udarnike. Dolazio je u Rašu i Labin, ali i primao rudare i njihove čelnike na Brionima i Beogradu, gdje je 19. veljače 1958. godine, u povodu 150. obljetnice rudarenja u Krapnu, primio i Antona Peruška, predsjednika Radničkog savjeta IU Raša (lijevo) te sindikalnog čelnika raških rudara Josipa Černjula. O tome na naslovnici piše i Vjesnik.

Ni ostale fotografije iz ostavštine legendarnog raškog sindikalista, partizana i Titova borca te privrednika nisu ništa manje zanimljive. U srpnju 1959. godine naš Rašan je u sindikalnoj delegaciji Hrvatske u posjeti Budimpešti, kada posjećuju i rudnik u Tatabanyji. U rujnu godinu dana kasnije delegacija labinskih rudnika posjećuje rudnik u Donbasu u ondašnjem Sovjetskom Savezu, kojom prilikom obilaze i turistički Soči i Moskvu! Ruski ih rudari posjećuju godinu dana kasnije u Raši, a desetljeće ranije sindikalisti rudara iz Zapadne Njemačke snimljeni su za obilaska našeg Rapca. Bile su to prve godine nakon razlaza Tita sa Stalijom, i približavanje Jugoslavije Zapadu, odnosno svijetu nesvrstanih.
U tom zlatnom nizu su i fotografije članova Radničkog savjeta Istarskih ugljenokopa i rukovodioca s početka pedesetih, zatim prvi umirovljenici "Raše" iz 1958. godine, ili šest godina kasnije radnice i šefovi "25.maja" fotografirane na raškom glavnom trgu ispred crkve svete Barbare. Posebno mjesto pripada fotki na kojoj je Josip Černjul u društvo s talijanskim poduzetnicima Pietrom Vinciguerrom i Giuseppeom Toffanom, tvorcima prvog međunarodnog biznisa Labina sa stranim kapitalom. Tu je i fešta rukovoditelja rudnika, briškulanje poslije napornih sastanaka, predaja nagrade legendarnom nogometašu Giorgiju Giambastianiju, jednog od najpoznatijih igrača NK Rudara u prvim godinama nakon njegova nastanka, da dalje ne nabrajam. Za kraj fotografija nazvana stari i mladi ili život dviju generacija - Milan Ružić, Serđo Baskijera, Lučano Bolterstein, Josip Černjul i Josip Milevoj Pancon. Fotografija s kraja sedamdesetih 20. stoljeća rad je onda vrlo mlade Slavice Ružić!


















  



IZ ALBUMA IVANA FRANKOVIĆA - NEKADAŠNJEG PREDSJEDNIKA OPĆINE RAŠA I LABIN

Ivan Franković, dijete Kunja do pada fašističke Italije u rujnu 1943. godine, kao stolar radi u rudniku. Kao mladi antifašist sudjeluje u zauzimanju karabinjerske stanice u Cerovlju i vojnog garnizona u Pazinu. Uskoro u Rommelovoj ofenzivi gubi oca, brata, šogora i još tri rođaka, što je ubrzalo njegov odlazak u partizane u ožujku iduće godine, gdje se bori u redovima Karlovačkog odreda. Rat rata, sudjelujući u borbama od Ozlja, Vukove Gorice, Crnog Luga, Buzeta, Ilirske Bistrice i Trste, dočekuje kao komesar čete.

U rujnu napušta redove JNA vraćajući se u rodni kraj, gdje radi u Istarskim ugljenokopima. Ubrzo završava partijsku školu u Zagrebu i Višu partijsku školu u beogradu, da bi 1947. godine postao najprije organizacijski sekretar KPH Kotara Labin, a potom tajnik Kotarskog odbora Narodne fronte, prethodnika Socijalističkog saveza radnog naroda. Predsjednik Kotarskog narodnog odbora Labina postaje 1948. godine, a dvije godine kasnije predsjednik je Narodnog odbora općine Raša, na kojem je mjestu do 1955. godine. Te se godine ukida i Kotar Labin, a Ivan Franković tada postaje predsjednik nove labinske općine. Na čelo Istarske vodne zajednice dolazi 1957. godine. Zbog narušenog zdravlja odlazi u prijevremenu mirovinu, a umire 1967. godine u 51. godini.

Zahvaljujući njegovoj djeci, kćerki Celestini i sinu Neviju, došao sam u do nekoliko zanimljivih fotografija iz razdoblja njegova političkog djelovanja. Na njihovoj poleđini nema nikakvih bilješki ili podataka, koji bi opisali vrijeme i mjesto njihova nastanka i aktere na njima, ali i bez toga prepoznajem dosta lica s početka šezdesetih. Pored Frankovića, na prvoj fotografiji prvi s lijeva, prepoznajem i druge važne društveno-političke ličnosti Labinšćin s početka šezdesetih ili kraja pedesetih proteklog stoljeća. Među njima je i općinski tajnik Otavio Blečić, neko vrijeme i predsjedni Kotara Josip Verbanac Pasaverio, koji uskoro odlazi u Pulu, zatim legendarni predsjednik labinske općine i direktor Istarskih ugljenokopa Anton Štemberga, poznat kao Cinjenica, zatim Josip Milevoj(moj otac), tada direktor Autoprometa, kasnijeg Istratransa, Josip Černjul Rašan, Nini Poldrugovac, direktor tadašnje Riječke banke te drugi.

Među njima je i nezaobilazni Anton Gergorić također godinama općinski tajnik i sportski funkcioner, mladić koji idućeg ljeta slavi 100. rođendan. Od njega bismo mogli dobiti zanimljive pojedinsoti oko ovih slika. I bez toga one su vjerni svjedok jednog davno svršenog vremena iz povijesti Labina i Labinšćine, što će zasigurno biti zanimljiva građa za sve one koji su tih godina još nosili kratke hlače i išli u osnovnu školu, s tada mnogo polaznika.








četvrtak, 15. kolovoza 2019.

RADNA AKCIJA - NA PLACE VA RAŠE

Glavni trg najmlađeg grada u Istri, nekadašnji Impero, zbog svog šarma i nedirnute arhitektonske atraktivnosti, česta je meta kreativne neobuzdanosti umjetnika. Srećom u njemu u protekle 82. godine nije ništa dirano ili promijenjeno, što nije bio slučaj u središtu Podlabina, koji se 1942. godine prilikom inauguracije  zvao Pozzo Littorio d'Arsia.
Možda je manje poznato da je taj trg novi betonski tepih dobio 1959. godine zahvaljujući dobrovoljnoj radnoj akciji mladih i manje mladih, uključujući i 15. godišnjake. Akcija je započela sredinom kolovoza, a završila u listopadu. Evidentirano je 2000 dobrovoljnih radnih sati, uz uštedu od dva milijuna ondašnjih dinara. Istovremeno asfaltirane su i druge ulice, u kojima se, kao i na trgu, postavila nova floroscentna rasvjeta, što je za tadašnje stanovnike Raše bio veliki događaj.

Bilo je to vrijeme i mnogih drugih dobrovoljnih radnih akcija, kada se ovakvim aktivnostima doprinosilo kvalitetnijem životu u svojoj sredini. Na fotografiji koju mi je ustupio moj prijatelj i kolega Valter Černjul, nastaloj poslije jedne takve radne akcije, zabilježena su sljedeća imena.
S lijeva stoje: Đulio Škopac, Doro Brenković, Luka Buovac,Aldo Kancijani, (Brko?), Klunić, Silvio Pregelj, Josip Černjul Rašan, Drago Mihić, legendarni vozač Giovanni Kancijani, Tonić Zupičić, Lučano Santaka i Lučano Božac.
Čuče: Ivan Gašparini, Josip Blašković, Bepo Modrušan, Aldo Gašparini i Edi Pregelj.

subota, 3. kolovoza 2019.

SLIKAR I KIPAR JOSIP DIMINIĆ KAO ILUSTRATOR KNJIGA

Tek je prošlo oko dva i pol mjeseca od kada nas je zauvijek napustio Josip Diminić, akademski slikar i kipar rodom iz Svetog Lovreča. Osoba bez kojeg bi Labin teško bio prepoznat  dvjema   manifestacijama koje su obilježile ovdašnji kulturni život u proteklih pedesetak godina - Labinski atelieri i Mediteranski kiparski simpozij na Dubrovi.

Njegove slike nalaze se u brojnim galerijama, skulpture obogaćuju javni prostor ne samo njegova Labina, već i mnogih urbanih sredina u našoj zemlji. Ilustrirao je i više knjiga, pokazavši da je njegova stvaralačka znatiželja bila bila vrlo velika i svestrana.

Kada sam početkom devedesetih proteklog stoljeća pripremao rječnik labinskog govora Gonan po nase u jednom mi se razgovoru sam ponudio da mi napravi ilustraciju za svako slovo, što sam s oduševljenjem prihvatio. Dao sam mu radni tekst i unatoč mnogobrojnim obvezama, a tada je predavao i u Rijeci, svojim je prepoznatljivim crtežima vrlo brzo bio gotov. Što vrijeme više odmiče te vinjete su mi vrjednije i draže, iz njih se sve lakše razabire da ih je radio s velikim stvaralačkim žarom. Kada sam ga pitao za cijenu, samo se nasmiješio i u svom stilu zahvalio što sam mu omogućio da i on postane dio rječnika našeg govora! Ponovio je to i na promociji u gradskom kazalištu, popularnom Teatrinu, tada žarištu javnom i kulturnog života grada Matije Vlačića Ilirika.

















Predstavljanjem većine njegovih crteža u rječniku, koji je tada tiskan u nakladi od 1500 primjeraka, i na ovaj način mu se zahvaljujem ne samo na njegovom obogaćivanju te knjige, već i cjelokupnom stvaralačkom opusu posvećenom svom zavičaju, kojega nikada nije napuštao, premda je za to imao dosta prilika!

Bit će još prilika da se na ovom mjestu objave i drugi njegovi radovi kojima su ilustrirane knjige drugih naših autora.

 

Josip Diminić je ilustrirao i knjigu zavičajne poezije Tanac joncići na kršine Zdenke Višković-Vukić, koja je objavljena 1984. godine u nakladi od 1500 primjeraka. O toj će knjizi na kraju recenzije Ive Rudan, novinar, znanstvenik i nekada urednik Radio Pule i osebujni pisac eseja i putopisa u Glasu Istre, s kojim sam nekada s užitkom radio, napisati i ove riječi:

"Pojavom ove knjige na uskličemo samo nad time što u tokove hrvatske i jugoslavenske književnosti inauguriramo jedan novi geografski prostor - Labinšćinu, koja se eto, poslije dugog niza godina književno opet probudila, i što staro korijenje koje je izbacilojednog Flaciusa i Martinuzzijevu na književno-filozofskom pa i političkom polju(a mnoge drge znamenite Labinjane na drugima) nije presahlo, nego daje nove, oformljene izdanke. Uskličemo prvenstveno zbog toga što je zaiskrio novi pjesnik; novi po osebujnom lirskom izrazu, novi po prezentiranju na novi način "vječnih, ali istovremeno često zamagljivanih tabu tema - putene ljubavi i erotike, i nov po prvim ali odvažnim umjetničkim dometima."

Knjiga se sastoji od pet cjelina - Patok mojeh sanji, Suda sebe nojdivan, Kanton vo noć prez njega, Noćas son dugo od svojega tela i Kako da je saki don nedelja, koje je Diminić ilustrirao s osam ceteža, a napisana je još 1979. godine.










Ima takve ljubavi - naslov je prve zbirke pjesama Isabelle Mauro, ondašnje studentice kroatistike u Rijeci, koju je s pet radova ilustrirao Josip Diminić. Zbirka je u nakladi Ogranka Matice Hrvatske u Labinu objavljena 1995. godine, godinu dana nakon što je dobila Goranovu nagradu za mlade pjesnike. More i ptice i ovdje su inspiracije akademskog slikara, kipara i  grafičara rodom iz Svetog Lovreča, malog mjesta ponad lijepog Raškog zaljeva.