utorak, 31. siječnja 2017.

ERMENEGILDO STEMBERGER - PRVI LABINJAN POGINUO U PARTIZANIMA

Ermenegildo Gildo Stemberger. Rođen je 1920. godine u Vinežu, a samo 18 godina kasnije, s tek napunjenom punoljetnošću, kao mlad antifašist emigrira, kod Sušaka ilegalno prelazi talijansko-jugoslavensku granicu. Kao mlad radnik u Krapnu opire se fašizmu  i kada mu je zaprijetilo hapšenje odlučio se na takav potez. Završava u Zagrebu, gdje je na Trešnjevci tada bila snažna kolonija istarskih emigranata. Sklon glazbi i druženju brzo se prilagođava životu u velikom gradu, daleko od zavičaja. Zapošljava se u tvornici koja će nakon rata prerasti u Rade Končar, partijski se povezuje, a aktivan je i u glazbenoj sekciji Društva Istrana, čije je bilo sjedište u Ilici, gdje je danas Klub studenata Istre. Okupacijom Jugoslavije i dolaskom njemačkog okupator i osnivanjem satelitske države NDH mladi Vinežan postaje još aktivniji, a njegovo ilegalno djelovanje još opasnije. Stoga Partija donaša odluku da se Gildo Stemberger, u grupi s drugim zagrebačkim ilegalcima, prebaci u Baniju, gdje se već razbuktao ustanak protiv novog surovog režima.
Nekoliko mjeseci kasnije poginut će u jednom od sukoba s neprijateljskim vojnicima. Koliko je poznato bio je to prvi Labinjan koji je poginuo u partizanima, daleko od svog doma. Kada sam 1985. godine pisao tekst o njemu znalo se vrlo malo o okolnostima njegove pogibije. Ni mjesto, ni datum, pa čak ni da li se radilo o Baniji, Lici i Kordunu. Njegovo groblje nitko i ne spominje. Nešto više o njemu znao je njegov vršnjak i mještanin Anđelo Verbanac, nekada i predsjednik Općine Labin, čijom je zaslugom 1981. godine postavljena spomen ploča na pročelje njegove rodne kuće. Prve su to spoznaje o tom neobičnom liku ponesenim idejom pravde i jednakosti među ljudima, o kojem se u Labinu znalo vrlo malo. Toliko malo da njegovo ime nije bilo ni upisano u popis od blizu 1340 poginulih Labinjana objavljenom 1980. godine u debelom zborniku Radnički pokret i NOB općine Labin! Na  komemoraciji je tada spomenuto da se na spomen-ploči poginulim borcima NOB-a postavljenoj na Trešnjevci, nalazi i ime Ermenigilda Stembergera. Uz pitanje da li se nakon silnih društvenih i političkih promjena u posljednjih 25 godina, kada revizori povijesti, među kojima je bio i nekadašnji predsjednik Republike Stjepan Mesić, na ploča nalazi na svom mjestu?

ponedjeljak, 23. siječnja 2017.

PLOMIN PORAT PRIJE JEDNOG STOLJEĆA - JEDAN MOTIV TRI OBRADE

Malo je gradova uz našu obalu koji su u posljednjih sedam desetljeća doživjeli tako veliki pad kao Plomin. Točnije taj nekada lijepi gradić i općinsko središte duge i zanimljive prošlosti,s više nego prometnom lukom, u toj je razdoblju praktički nestao, ostavši bez ljudi i života.
Priča je to toliko puta ispričana, da se danas ne može i ništa novo reći da se ne ponavlja. Ipak, svaki put kada imam u rukama stare kartoline plominske luke ne ide mi u glavu da je ne tako davno taj porat bio dosta veći i prometniji od obližnje rabačke luke, s više jedrenjaka. Taj mali Rabac danas ima oko 1500 stanovnika, desetak više nego prije sedamdesetak godina, dok Plomin ima danas najvjerojatnije desetak posto od nekadašnjeg broja svojih duša. Nisu li zato "zaslužne" i dvije termnoelektrane, uz čije neposredno okruženje nije lako i zdravo živjeti. I nedavno zatvaranje restorana Rive, posljednjeg u luci, dio je tog slijeda. Ove tri razglednice s istim motivom pune života, ali različitim obradama, nastale prije stotinjak godina, s današnjeg kuta promatrane djeluju nestvarno. Uz usklik - "Ljudi moji, ma zar je to moguće?"




  

utorak, 17. siječnja 2017.

ISTARSKA POČETNICA ZA NAROD - GODINA 1945.

U ruke mi je došla Istarska početnica za narod tiskana 1945. godine. Prvi su to mjeseci nakon rata, svega nekoliko mjeseci nakon što se Istra defacto, iako ne i de jure, našla unutar granica Titove Jugoslavije.
Početnica je u raspadajućem stanju, bez korica,impresuma, a vjerojatno nema ni njenog zadnjeg dijela, pa ništa ne znam o autoru, uredniku i izdavaču. No, i ovako oslikava jedno više nego turbulentno vrijeme, kraj rata i početak jednog drugog, neizvjesnog vremena.
Komentare o Istarskoj početnici za narod prepuštam vama nakon što prelistate ono što sam uspio preslikati i staviti na blog.





































 

subota, 7. siječnja 2017.

LABIN 1980. - IZ POSLOVNOG VODIČA 1982

Kada je početkom ovog tjedna okrenut novi list u trajanju gradske lože nekadašnjeg istoimenog restorana na Crću u starom  Labinu, prvi posao koji je čekao radnike bilo je iznošenje svega nepotrebnog iz nekadašnjih soba uprave poduzeća Istra, budućih hotelskih soba. Među njima je bilo i dosta knjiga koje je izvođač radova Ratko Antić, zajedno s mnoštvo odbačenih dokumenata, projekata i drugih papira izložio na zidu lože. Bile su to uglavnom poslovne knjige, telefonski imenici ili pak knjige o Labinskoj republici, radničkom pokretu i NOB na Labinšćini, koje su se do devedesetih tiskale u Labinu.
Za oko mi je zapela jedna neobično debela knjiga plavih korica. Podignem je i pročitam naslov Jugoslavenska privreda Poslovni vodič 1992. Pomislih da bi se tu moglo nešto naći i o našem Labinu. I nisam se prevario. Što više, ugodno sam se iznenadio. Podataka o samoj Općini Labin, kao i o svakoj ovdašnjem poduzeću ili ustanovi, koji su imali telefonski broj, kao u priči. Pa da informacije podijelim s vama.
Ime Labina s nacrtanom granicom općine, našao sam na 412 stranici od ukupno oko 1600 koliko ih ima u toj neobičnoj knjižurini tiskanoj 1982. godine u Beogradu. Te godine, u kojoj je u svibnju umro Tito, općina se Labin prostire na 386 četvorna kilometra, a unutar njenih granica živi 25.441 stanovnik. Potkraj rujna te godine u društvenom je sektoru zaposleno tek nešto manje od deset tisuća ljudi - 9.971. Turistička je privreda ostvarila 883 tisuće noćenja, pa će se na milijuntno noćenje pričekati još koju godinu. O njihovom zdravlju brine 27 liječnika i zubara.
Usporedbe radi tada veliki turistički centar Poreč na gotovo istoj površini ima tek 19.800 stanovnika, od kojih je u društvenom sektoru zaposleno 8.377, ili za oko 1700 manje nego u Općini Labin. U toj je općini ostvareno oko 6,5 milijuna noćenja, čak pet puta više nego što je cijela Labinšćina ostvarila u tek završenoj godini.
Jedna od šest tadašnjih općine u Istri je i Buje, unutar koje su se nalazili i Novigrad te Umag, danas su samostalni gradovi. Na području za dvadesetak kvadrata manje nego naša općina živjelo je 20017 stanovnika, od kojih je bilo zaposleno 8162. Po broju noćenja su daleko od Poreča, ali s oko 3,5 milijuna noćenja i daleko od nas. Danas samo Grad Umag ima gotovo tri puta veći proračun od Labina.
Uspoređujući sve parametre, od zaposlenosti, broja stanovnika i bruto proizvoda Pula je u Istri u svakom pogledu neprikosnovena. Po svemu oko tri puta jača od Labina, koji je ipak drugi. Slijede općine Poreč i Buje, koji su za korak iza Labina, premda im je turizam za sedam, odnosno četiri puta jači od labinskog. Ipak, tada još postojeće rudarstvo te snažna industrija svojom je viškom akumulacijom nadmašila ni onda ne baš visokodohodovan sezonski turizam. I u usporedbi s većinom gradova u Hrvatskoj približno iste veličine Labin za nekoliko je velikih koraka naprijed.
U istom Poslovnom vodiču temeljito su obrađeni svi "poslovni subjekti" na području određene lokalne samouprave, pa mnogo zanimljivih detalja ima i o nama. Ne treba spominjati da mnogih od tvrtki, koje su šest godina kasnije zapošljavale oko 11500 ljudi, danas nema u svijetu poduzetništva. Tako doznajemo ne samo njihove točne adrese, brojeve telefona ili djelatnost, već vrlo često i imena direktora. Čitam da je generalni direktor SUOR 25. maj bio Enco Vidas, direktor tvornice konfekcije i trikotaže bio Živko Gulin, a tvornice igračaka Adrijano Golja. Na čelu Istratransa i njegovih šest OOUR-a je Stanislav Licul, a Kvarnerplastike Serđo Červar. Ante Perić direktor je SOUR Rabac, a RO Rabac Verđilio Vozila.  Labinkomerc vodi Klaudio Mikuljan, a Rade Končar Arđeo Belac. Istarski su ugljenokopi i dalje najveći kolektiv na Labinšćini, a na njegovom čelu je Mario Ilijašić, s Eugenom Kršuljom na čelu hotelskog poduzeća Rabac na samom početku. Te iste godine Kršulja je direktor Jedinstva, uz Rabac jedine labinske tvrtke iz tog vremena koje postoje i danas. Uključujući i cementaru iz Koromačna, čiji je prvi čovjek moj vršnjak Milan Diminić. Moj vršnjak je i Mario Hrvatin, u to vrijeme čelnik termoelektrana u Plominu Ipak, u svakom pogledu najmoćnija je tada Prvomajska koju 1980. godine vodi Duilio Belić. Sjećate li se možda da je na Dubrovi  bio pogon Zagrebačke pivovare, na mjestu gdje su danas vatrogasci, i da je tada direktor bio Leronid Baša, inače nekada i poznati nogometaš Rudara. Direktor tiskare i knjigovežnice je bio Josip Knapić, stolarije raše Lino Miletić, Ugostiteljsko poduzeća Istra Nikola Lalić, Sigurnosti Ivan Brajković, Agrolabina Josip Jakačić, stolarije u Plomin Poratu Josip Bubić, a GP Učke Vladimir Čule. Ima toga još, ali možda nekom drugom zgodom.





ponedjeljak, 2. siječnja 2017.

MUNICIPIJO - SPOMENIK AUSTRIJSKE ARHITEKTURE!

Kada sam počeo sakupljati stare razglednice obećao sam sam sebi da ću s time prestati onda kada naiđem na motiv labinskog trga Borgo/Crć bez zgrade gradske uprave, danas poznate kao Municipijo. Poznato je da je onda izgrađena 1900. godine, kada je počelo useljavanje u nju.
Od tada je prohujalo gotovo četiri desetljeća, zbirka je dosegla oko tisuću meni dragih kartolina iz Labina, Rapca i cijele Labinšćine. U njoj još uvijek nema razglednice s trgom bez Municipija. Nadam se čudu, pa i dalje obilazim prodavače razglednica.
Dotle se veselim fotografiji labinskog trga slikanog s mjesta na kojem je danas Municipijo. Nalazila se u zbirci dokumenata labinskog samoukog slikara Štefana Najmana, koji mi ju je blagonaklono posudio prilikom pisanja knjige Kartolini z Labinšćini, čiji je prvo izdanje objavljeno sredinom osamdesetih. Na mjestu današnjeg velike zgrade do tada se nalazio gradski park, čiji je izgled nacrtao Hermano Ermanno Stemberger, inženjer i veliki labinski zaljubljenik u povijest svoga zavičaja. U njegovoj sam povijesnoj kronici prvi put pročitao da se tada otprilike dva stoljeća ranije bilo gradsko groblje s crkvicama sv. Sergija i sv. Marinele. Kada su se kasnije počeli kopati temelji budućeg simbola moći Habsburga na tom su mjestu pronađeni ljudski ostaci. Onda se grad počeo širiti izvan svojih zidina, pa će glavni trg dobiti sadašnje oblike, potisnuti u drugi plan dotadašnji glavni trg, na kojem se nalazilo kazalište i sjedište gradonačelnika, suda i zatvora.
O Municipiju, kao najupečatljivijoj graditeljskoj baštini Labina detaljnije sam pisao u Glasu Istre u sklopu rubrike Labinade, koju sam objavljivao jednom u tjednu. Bio je to i naslov knjige, čije sam prvo izdanje objavio 2003. godine u kojem se nalazilo 86 članaka o povijesti Labina i Labinšćine. Među njima i tekst Sto ljeta labinskog Municipija, u kojem detaljno pišem o zgradi, koja je istodobno bila sjedište administracije, ali i vrtić, škola, trgovina. U njenom sastavu je bila i javna vaga, koja je radila i nakon Drugog svjetskog rata.U skladu s ondašnjim dobrim demokratskim tradicijama dvorana za gradske vijećnike imala je i "tribine" za građane, koji su neposredno mogli pratiti svoj rad i pljeskom ili zviždukom ocjenjivati njihov rad. Zanimljiv je i podatak da je projektant zgrade bio gradski tajnik Calioni, inače vrstan crtač, kojega navodi Ernesto Sestan, poznati talijanski povjesničar labinskih korijena.
U tom tekstu objavljenom u Glasu Istre 5. siječnja 2000. godine, odmah nakon velikih fešti posvećenih novom stoljeću, koje će ipak doći godinu dana kasnije. Još uvijek je dostupno drugo izdanje knjige Labinade, tiskano prije 11 godina, ilustrirano starim kartolinama, na kojima su ljudi u pokretu u prvom planu. Ja još uvijek traga za meni najtraženijom kartolinom, a dok je nađem pogledavam u ova dva motiva koje sada, na početku 2017. godine, dijelim radom s vama.


  

četvrtak, 29. prosinca 2016.

RJEČNIK RUDARSKIH POJMOVA - ČUDO OD KNJIGE¨!

U ruke mi je nedavno došla zanimljiva knjiga - Rječnik rudarskih pojmova. Njeno je pisanje, a potom i tiskanje potaknuto željom da se i na taj način osvijetli jedan segment postojanja rudnika na ovim prostorima. Točnije u Italiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Poljskoj. Ili još preciznije - Raši, Labinu, Velenju, Banovićima i Rybniku.

Zanimljiva je to tema s obzirom da se ne može zanijekati utjecaj rudnika i na jezik sredine u kojim se desetljećima, a ponekad i stoljećima kopao ugljen. U 19. stoljeću rudnici ugljena u Krapnu, Vinežu i Štrmcu bili su u rukama vlasnika iz Austrije, s kojima su mnogi rudarski termini s njemačkog govornog područja postali jezična baština i našeg lokalnog govora. Naše, labinjonske cakavice. Obahajar, žojfa, šoht, žlajfat, verleza, šveljer, hajcat, sturm,galerija ili perhamer - samo su neki od rudarskih pojmova koje sam već "baštinio" u rječnicima Gonan po nase i Vadin po nase. Između dva rata njemačke su riječi zamijenili talijanski termini kao što su arija, polverica, litričista, letrika, fugin, kaldaja itd. Ili nakon rata hrvatski, odnosno slovenski.

Kako su u svim spomenutim rudnicima u pravilu bli isti gospodari odnosno vlasnici zanimljivo je i vidjeti u kakvom se obliku ti termini i riječi pojavljuju u slovenskom ili poljskom jeziku te u Bosnu.

Ovaj rječnik usporedno obrađuje oko 220 pojmova i riječi na svakom od tih jezika, pa postoji pet zasebnih cjelina s "rotacijom" tih riječi u njima. Plus engleski jezik - kao medijski poveznik unutar Europske Unije Na hrvatskoj jeziku to je Rječnik rudarskih pojmova, na talijanskom se zove Vocabolario di nozione minerarie, u Sloveniji čitaju Slovar rudarskih izrazov, Bosanci u rukama drže Rječnik rudarskih pojmova, a u Poljskoj Slovnik terminov gorniczych. U Europskoj uniji, koja je novčano stajala iza tog zanimljivog projekta, znaju za Glossary ofMining Terms.

Kada sam sa zadovoljstvom prolistao rječnik, htio sam nešto više doznati tom vrijednom projektu, njegovim autorima, izdavačima i druge pojedinosti o knjizi.

Uskoro sam bez riječi, jer doslovce ništa od toga nisam mogao naći unutar korica te grafički dobro uređene knjige. Ona nema impresum, pa samo mogu nagađati tko je bio urednik te knjige, tko lektor, gdje je tiskana i čijim sredstvima, odnosno drugi podaci koji čine impresum knjige.Tek iz izgleda naslovne stranice unutar korica velikim masnim slovima otisnuto je na njenom vrhu Min-her Mining Heritage daju naslutiti  tko stoji (financijski iza knjige). Na istoj stranici knjige, koja ima 120 stranica, otisnuto je godina i mjesto njena izdavanja - Labin 2014. Zbog toga sam u početku bio uvjeren da iza svega toga stopji Labin Art Express i njihov Dean Zahtila

No, tu nije priči kraj. Knjiga nema stranicu sa sadržajem, ni uvod, ni predgovor u kojem bi se, kako se to inače radi, bilo napisano zbog čega se išlo u taj projekt, koja je njegova svrha i zadatak te zbog čega se sve to našlo u knjizi. Vjerovali ili ne knjiga nema ni jednu, a ma baš ni jednu rečenicu  unutar svoj sadržaja, čime bi vjerojatno našla i mjesto među Gunnessovim rekordima. To mi je prva knjiga, osobito međunarodnog karaktera, s takvim osobinama. I po tome je, dvojbe nema, više nego rijetka. Tu ocjenu joj ne može pokvariti ni podatak na su posljednjoj stranici otisnuti gradovi izdavači _ Labin s partnerima te već spomenuta europska fondacija Minher. Tu su i labinski suradnici Kova je nasa te Dante Alighieri, tatim grafički urednici Klaudia Barbić i zagrebačka tiskara Kreativni tisak d.o.o.
 Što bi inače trebao biti dio zaboravljenog impresuma.




 
   

utorak, 20. prosinca 2016.

LABIN -CRKVICA SV. KATARINE

Današnja Ulica svete Katarine u starom Labinu, do devedesetih Ulice palih boraca, dobila je naziv po tom dijelu grada. On je, pak, svoj naziv zaslužio po crkvici sv. Katarine, koja se do otprilike tih godina nalazila uz nekadašnji sportsko-rekreacijski centar, tik u kuću obitelji Diminić, stricu istarskog narodnjaka i revolucionara Dušana Diminića iz Svetog Lovreča (na slici).

Taj dio Labina, uz kojeg vodi cesta prema gradskom groblju i Presiki, nije preživio neodgovorno rudarenje ispod njegovih temelja sredinom šezdesetih proteklog stoljeća, kada je počelo najprije njihovo podrhtavanje, a potom urušavanje i iseljavanje tamošnjih stanara.
Početkom devedesetih gradnjom poslovno-stambenog kompleksa počela je obnova tog dijela grada. Prostor između novih zgrada i igrališta, na kojem je bila i teško oštećena crkvica sv. Katarine, očišćen je i godinama se koristio kao parkiralište. Uz najavu gradnje parkiralište zgrade za stanare drevnog Labina, prvog takve vrste u Istri, kako su gradski oci onda sd ponosom vrlo često navodili. Onda je odluka ipak promijenjena, pa je nesuđena javna garaža dobila novi sadržaj - postala je stambeno-poslovni objekt.

Na nekadašnju crkvicu, koja je do kraja srušena iz uz odobrenje crkvene vlasti, podsjeća tek pokoja stara fotografija i zapisana sjećanja najstarijih Labinjana. U neka druga vremena u njoj su se održavale i mise, a najposjećenija je bila ona na blagdan svete Katarine - 25. studenoga. Tog su je dana najviše posjećivale trudnice i mlade majke, koje su zapalile ulje i molite svetu Katarinu da im podari majčinsko mlijeko za dojenje.

Još je jedna crkva u Labinu imala svoj dan posvećen djeci. Radi se o crkvi sv. Antona Padovanskog, do koje se silazi stepenicama koje između zgrada gradske uprave i velega Kafe vode do nje. Ili bolje rečeno njenih ostataka. I ta je crkva napuštena i dugo je bila bez krova, ali je ostala na svom mjestu, najvjerojatnije zbog toga što nije pala u oči građevinskom lobiju. Prije desetak godina je obnovljen i njen krov, uređena je i fasada, ali ne i njena unutrašnjost, koja je prepuštena vandalima, budući da su obija vrata provaljena i širom otvorena.

Još između dva rata u toj je crkvi, koja je po legendi posvećena sv. Antonu Padovanskom, koji je Labin zaštitio od kolere, najposjećenija misa bila u znaku djece. Tog je dana glavni trg, Borgo ili Ćrć, vrvio od djece bez kojih roditelji nisu smjeli doći na misu. Ako neke obitelji nisu imali djecu, ili su ona već bila odrasla, morali su za tu prigodu dječicu "posuditi" od susjeda ili prijatelja!