utorak, 8. siječnja 2019.

PINETA - PLEMENITI OGRTAČ STAROGRADSKE JEZGRE LABINA

Možete li si predočiti stari grad bez Pinete? Iz gotovo bilo kojeg kuta bacite pogled na Labin ta lijepa simfonija borova sastavni je dio njegove siluete, bez kojeg ga je nemoguće percipirati. Kao da je ta šuma rasla zajedno s gradom dubokih korijena, koji ima pisane tragove svog identiteta još od 245 godine poslije Krista.
A zapravo Pineta je stara tek nešto više od 120 godina,  a svoj nastanak zahvaljuje Alojzu Čufaru, slovenskom šumaru, bez kojeg ne bismo imali ovaj izuzetan lijep spomenik hortikulture nastalom pred sam kraj Austro-Ugarske Monarhije. Zahvaljujući svom uspješnom djelu u Labinu, put će ga uskoro odvesti na Brione, gdje je dobio pravu priliku za svoja nadahnuća, o čemu sam pisao u jednom drugom tekstu na ovom blogu.
Bez obzira na dugi vijek stepeničasta šuma, koja s dvije strane grli i štiti drevni grad, i danas ima svoj šarm i svježinu, koja svojim posjetiteljima, danas ih istina ima vrlo malo, stvara poseban ugođaj i raspoloženju. Na nju nisu bili raspoloženi ni stanovnici Labina između dva rata u doba Italije, o čemu govori i uglazbljena pjesma La Pinetta pjesnika Carbonija i skladatelja Laubea, a danas je izvodi i pjevački zbor Zajednice Talijana. Kada je Mediteranski kiparski simpozij na Dubrovi bio na svom vrhuncu  planiralo se da neke od skulptura s tog susreta majstora dlijeta i čekića završe u Pineti i tijesnim starogradskim uličicama, ali fotke koje slijede i bez toga mame u njeno krilo i zagrljaj. Teško je ostati ravnodušan na taj zov. Zasluge zato velikim dijelom pripadaju i popularnom Baćetu, ljubitelju prirode i strastvenom biciklistu, koji godinama brine o njoj. Koseći travi nedavno je u Pineti i slomio nogu.



















 

subota, 5. siječnja 2019.

OŽILJCI STAROG LABINA

Ovisnik sam o starom gradu, pa se moram u njemu naći nekoliko puta tjedno. U protivnom, nešto mi fali. Kao da me vuku njegove stare tajne, njegovi poznati stanovnici, o kojima sam pisao ili ih vidio na starim kartolinama i fotkama, ali ih nikada nisam mogao susresti. Ili kao da u njemu očekujem neko čudo, neki događaj ili neobični susret. Kojih je i bilo, pa sam tu susreo rođakinju moje majke, čiji su se roditelji dvadesetih godina proteklog stoljeća iselili na sjever Francuske, radeći u rudniku. U uskim uličicama meni najljepšeg istarskog gradića (poslije Rovinja!) upoznao sam i potomke Lazzarinija, Negrija, Valdinija i drugih nekada uglednih Labinjana, svjetske operne pjevačice Ane Marie Labin, ali i mnogih drugih koji nisu mogli odoljeti arhitekturi, palačama, uskim kamenim uličicama, kulama, loži, lijepom pogledu i drugim gradima srednjovjekovnog gradiča na istočnoj obali Istri. S kojima sam uvijek rado popričao, ili odgovorio na njihova pitanja. Neki su me pitali, nakon što su u nekim dijelovima grada uočili ruševne zgrade, da li su to posljedice posljednjeg rata u Hrvatskoj. U šali sam im znao odgovoriti da nama ne treba rat da si sami učinimo štetu i razaranja.I to ne samo kada je riječ o zgradama.
Znam da svaki grad ima svoje ožiljke vremena, tragove svoga rasta i bujanja te suprotne, negativne procese, ali ipak mi nije drago kada se to događa u mojem gradu. Nakon 1945. godine mnogo stanovnika Labina zauvijek je napustilo svoje vjekovne domove, ne vrativši se nikad u njih. One najljepše palače i velike zgrade na odličnim pozicijama su i nacionalizirane, dio njih je i prodan, pa njihovo održavanje nije bilo sporno ili problematično. Mnogo takvih zdanja sustavno se obnavljalo i potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih proteklog stoljeća, kada je počelo temeljito uklanjanje posljedica štetnog rudarenja ispod temelja drevne Albone. Teret vremena nisu mogle izbjeći mahom manja zdanja u nekim dijelovima Labina, djelomice zbog toga što nisu bili poznati njihovi iseljenici vlasnici. Unatoč tome postojao je zakonit način sprečavanja takvog raspleta, za što je postojala praksa u nekim drugim sredinama, ali ne nažalost i kod nas. Danas su tom uglavnom opasne ruševine, koje na nekim mjestima ugrožavaju ne samo prolaznike, već i stanare, pa gradskoj upravi, želi li se priječiti tragedija, treba pronaći načine kako izbjeći takve rasplete.
Najveća koncentracija ruševina je u Ulici Tomasa Lazzarinija, nekada omiljenog "barona mediga", druga je na usponu za Forticu, a treća u Ulici Giuseppine Martinuzzi na prostoru nedaleko od Gradske galerije. Šetnja tim dijelova Labina s fotoaparatom u ruci, često popraćena nelagodom zbog opasno nagnutih i nesaniranih zidova, odnosno javnih prolaza, završila je na mjestu ruševne i nezaštićene zgrade naslonjene na prekrasnu crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije.































lažene Djevice Marije

ponedjeljak, 24. prosinca 2018.

SVI LABINSKI LAVOVI SVETOG MARKA - PAX TIBI MARCO!

Labin je u svojoj dugoj povijesti, a pisani dokumenti o njemu prvi se put spominju 245 godine nakon Krista, promijenio više gospodara. Samo u 20. stoljeću pet - nakon Austro-ugarske monarhije dolazi Kraljevina Italija, a Drugog svjetskog rata nakratko Treći Reich, a potom Jugoslavija i danas Hrvatska. Pet državnih zastava na jarbolima,  ja se nisam mako' iz svog dvorišta - kako reče jedan stogodišnjak.

U toj povijesti za Labin je najvažnije razdoblje razdoblje Venecije, koja u posjed Labina dolazi tek 1420. godine, među posljednjima u Istri, a odlazi 1797. godine, kada na političkoj karti Europe nestaje ta sredozemna i miteleuropska država.

Arhitektura današnjeg Labina najviše je oblikovana u tom razdoblju, da ne spominjem njegove duhovne vrijednosti i sadržaje. Simbol te trgovačke republike bio je lav, lav svetog Marka, koji su i danas nijemi svjedoći tog vremena i tih stoljeća.

Prvi se nalazi na ulazu u sam stari grad iznad vrata svetog Marka, zvanog još i Porta San Flor, ili Vela vrata. Njegov lik se često pojavljuje uz čitanje knjige, a nekada i s loptom u ustima, ovisno da li je Republika Venecija bila u ratu ili je u miru uživala plodove svojih uspješnih ratnih pohoda.

Jedan od njih, drugi u šetnji drevnom Alvonom, nalazi se iznad ulaza u župnu crkvu Blaženog Rođenja Blažene Marije, koji je nedvojbeno najuočiljiviji i najpoznatiji u našem gradu.

I na pročelju zgrade današnjeg suda, nekada sjedištu venecijanskog podeštata, nalazi se neobični, atipični lav - simbol Venecije, s glavom u ljudskom obličju.

Ostali su lavovi u Labinu na manje poznatim lokacijama i stoga uživaju u svojevrsnoj anonimnosti i miru. Četvrti lav nalazi se na zapadnom rubu grada, na kojem se uzdiže rodna kuća najvećeg uma u povijesti Labina - protestanta i reformatora Matije Vlačića Ilirika. Ne šećete li se Pinetom, od poteza između nekadašnje ljekarne i gradske utvrde Torjona, odnosno slikovitog javnog klozeta izgrađenog tridesetih godina 20. stoljeća, nećete se susresti s tamošnjim izazovnim reljefom venecijanskog lava.

Posljednji lav sv. Marka u lutanju starim gradom nalazi se na pročelju rodne kuće Giuseppine Sandre Martinuzzi, najpoznatije dame u burnoj povijesti Labina. Da podsjetim, njena rodna kuća je u dijelu grada poznatom kao Rialto, koji se ranije zvao Kalić, po nekadašnjoj bari, ili kolu kako se zove na labinskoj cakavici. Do tog lava dolazi se javnim stepenicama u pravcu današnjeg parkirališta, a na rodnu kuću podsjeća i spomen ploča posvećena labinskoj pjesnikinji, humanistkinji i revolucionarki.

Bio sam uvjeren da je mala plastika s likom sv. Marka bila postavljena i na ulazu u ribarnici, podignutoj tridesetih godina proteklog stoljeća ispod zgrade gradske uprave, ali sam ovih dana našao tek i gradski grb, ali ne i lava.

Venecijanski lavovi, kao simbol kontinuiteta romanske kulture i državnosti na ovom prostoru našao sam i na nekoliko razglednica tiskanih između dva rata, ali i na kartolinama s najvrjednijim motivima najistočnijeg grada nekadašnjeg rimskog imperija, ili kasnije talijanske države.

U lijepo oblikovanoj brošuri Crkva Rođenja Blažene Djevice Marije, objavljene potkraj 20. stoljeća, ondašnji omiljeni župnik Vilim Grbac o vnecijanskom će lavu napisati: " Na pročelju crkve u jednoj niši nalazi se krasan venecijanski lav s otvorenom knjigom u kojoj piše: PAX TIBI MARCE (Mir tebi Marco). To je potvrda da je u to vrijeme Venecija bila u miru. Da je Venecija za vrijeme klesanja lava ratoval lav bi držao zatvorenu knjigu. Karakteristika je ovog lava da u ustima drži kamenu lopticu. Skulptura venecijanskog lava je na pročelje crkve postavljena 1843. godine nakon što je bila skinuta s glavnih gradskih vrata ( smještena između lože i zida prema gradskoj kuli Torjon, op.,a.), koja su srušena."