četvrtak, 11. listopada 2018.

SPOMENICI NAŠE (NE)KULTURE

Poznato je da Labinjani nažalost nemaju baš odveć osjećaja za svoju povijesnu baštinu, koja se činjenica može najbolje potkrijepiti našim odnosom prema višestoljetnoj rudarskoj tradiciji u našem zavičaju. Ako se od nje može izvući koja ideološka ili politička korist, kao što je događaj poznat kao Labinska republika, onda se to i kapitalizira, ali kako drugačije ocijeniti gotovo sustavno uništavanje nekada poznatog arhiva još poznatijih Istarskih ugljenokopa, odvoženje na otpad kao staro željezo ne samo vagonete i drugu opremu već i rudarske šohtove? Ili i ne postojanje službene inicijative za otvaranje rudarskog muzeja Labinšćine ili muzeja grada spomenika Raše, neodgovoran prema onome što je od tog vremena ostalo, ili nepostojanje nikakve volje da se završi u središtu Labina spomenik rudaru-borcu rad Quintina Bassanija, nedovršen nevjerojatnih četiri desetljeća. Stari Labin je posebna, iako nezaobilazna tema u tom slijedu.
Sve su to nijemi svjedoci našeg kroničnog manjka osjećaja i odgovornosti prema vlastitoj prošlosti,  koja je, zanemarimo na čas već spomenuti drevni i nama omiljeni Labin, vrlo kratka. Možete li se sjetiti nekog starijeg labinskog dokumenta pisanog na hrvatskom jeziku ili našoj cakavici? Znate li nekog hrvatskog pisca, povjesničara ili povjesničara iz 19. ili početkom 20. stoljeća iz Labina? Nema ga, kao ni novinara, liječnika, inženjera ili intelektualca nekog drugog profila.
Odgovor zašto je tako u biti je kratak i jasan - sve do kraja Drugog svjetskog rata 1945. godine, kada Istra i Labin postaju dio Jugoslavije na ovim prostorima Istre su usporedno živjela dva svijeta - u Labinu i Plominu Talijani, a u njihovom neposrednom okruženju slavenski, hrvatski živalj. Dva svijeta koja su živjela svoj život,  koji im se rijetko preklapao, uvijek u drugačijoj ulozi i društvenom statusu - Talijani i Hrvati, građani i seljaci, školovani i neobrazovani, pismeni i nepismeni, bogati i siromašni, veleposjednici i kmetovi.
Naš Labin, a ne Hum najmanji je (pravi) grad u Istri sa svim atributima koji ga čine urbanom cjelinom. Kazalište su imali od sredine 19. stoljeća, sud i zatvor još ranije, a prva škola na njemačkom i talijanskom jeziku Labinjani, grad trgovaca, veleposjednika i intelektualaca, dobiva daleke 1817. godine. Na užoj Labinšćini pučka škola na selu otvara se tek 1875. godine u Šumberu, a mnogo kasnije u ostalim dijelovima našeg kraja. Uglavnom potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Kako ovaj blog nije namijenjen opširnim informacijama o našem osnovnom školsktu, o čemu pišem na drugom mjestu, tek da ovom prilikom spomenem da je škola u Svetom Lovreču otvorena 1903. godine. Nju je dugo godina vodio češki svećenik Ferdinand Hrdy(hvala mu), a nekoliko godina kasnije otvara se i pučka škola u Drenju s učiteljem Matkom Demarinom, učiteljem iz Medulina. Labin do 1945. godine nije imao hrvatsku školu, kao ni Plomin, ali tih je škola, uključujući i talijanske, bilo i u Rapcu, Svetoj Nedelji, Barbićima, Goljima te drugim selima, kao i na Brdu, Kršanu, Čepiću, Krbunama,  Kožljaku i drugim sredinama. Kako školovanje u njima nije bilo obvezno, a siromaštvo stanovništva je bilo veliko, obuhvaćenost djece tim školama je bilo malo, a nepismenost osjetno veća nego među ovdašnjim Talijanima
Kada Austro-Ugarsku nakon njenog nestanka završetkom Prvog svjetskog rata u Istri nasljeđuje Italija s ubrzo fašističkim režimom zatvaraju se sve hrvatske škole po selima, a promišljeno se, radi talijanizacije, otvaraju u njima talijanske osnovne škole i vrtići na talijanskom jeziku. Hrvatski jezik i cakavica, zatim naš folklor i narodni običaji nestaju s javne scene.
Poznate su posljedice nakon rata - Talijani, i ne samo oni, masovno se iseljavaju, a istodobno se otvaraju škole na hrvatskom jeziku, koji je ogromnoj većini seoskoj stanovništva, zbog ponašanja fašističkog režima, bio nepoznat. Tek nakon otvaranja gimnazije 1954. godine ubrzan je proces stvaranje domaće, labinske inteligencije - od profesora, inženjera, do liječnika i drugih, čiji su roditelji mahom bili sa sela.
I čemu toliko potrošenih riječi? Iz jedinog razloga da moramo poštivati tuđu, ali još više i vlastitu, kako bismo sačuvali svoj identitet. Te nekadašnje škole podignute prije stotinjak i više godina bile su početak okretanja prema obrazovanju i znanju, zalog drugačijeg života ljudi i na selu. Zbog toga je na bilo koji način trebalo sačuvati te školske zgrade kao spomeničku baštinu, ne samo da bi se time odužili našim prethodnicima, već da bi i, kao Labinjani, podigli razinu samopoštovanja. Na isti način kao što konzervatori čuvaju povijesnu baštinu urbanih sredina, prije svega Labina, jer selo je oduvijek ovdje bilo izvor života.
Ono što sam vidio ovih dana lutajući našim selima u neposrednom okruženju Labina više je nego tužno. Vjerovali li ne legendarna škola u Svetom Lovreču, odnosno zaseoku Vlakovo, prodana je  nadograđena, ali još nedovršena s nakanom da se pretvori u kuću za odmor turista! Škola u Drenju još se dobro drži, ali ponajviše što je iznajmljena jednom slikaru iz Zagreba, premda njena prava namjena još uvijek nije poznata, a ni slučajno nije postavljena ni prigodna spomen-ploča posvećena školi.

Školska zgrada u Koromačnu bez dječjeg jhe žamora već dosta dugo, na njoj je još ploča s natpisom da se radi o područnom odjeljenju raške osniovne škole. Zasad je u dobrom stanju, ali "grafiti" na jednom njenom dijelu te provaljena vrata jednog pomoćnog prostora, mogla bi taj dojam uskoro promijeniti.

Školska zgrada u Ripenda izgrađena je u doba Italije, tada je izgledala vrlo reprezentativno, a danas je ne samo napuštena i zapuštena, nego potpuno uništena - bez krova, razbijenih proozora i vrata! Više nego sramotno, da smo uređeno društvo nešto takvo se ne bi moglo dogoditi. Njena eventualna obnova bila bi skuplja od gradnje nove školske zgrade, u čijem se okruženju "kočopere" lijepe vile za turiste.
Selo Lazarići je školsku zgradu dobilo u isto vrijeme kada i Ripenda, i ona je poodavno zatvorena, ali još uvijek je "na nogama". Kao i divna napuštena školska zgrada u Barbićima. U dobroj je kondiciji i lijepo školske zdanje u Kožljaku, na čijem je pročelju spomen ploča posvećena radu partizanskog kazališta u doba NOB-a

Hrvatski je školu imao i Kršan na ulazu u nekadašnji kaštel, od koje su ostali smao goli zidovi, kao i od nekadašnje pučke škole u Brdu nedaleko od Sušnjevice, gdje nam je jedina stanovnica tog sela pokazala na ostatke kuće nedaleko od crkve, u koju je "hodio i moj nono." Put me nedavno nanio i u Krbune, u čijem je središtu obnovljena crkva, ali nije se nitko našao da novce uloži i u spašavanje velike školske zgrade starije od jednog stoljeća, od koje su ostali samo vanjski zidovi.  Tada se očito u znanje vjerovalo više nego danas i to uz pomoć Boga, odnosno svećenika, koji su istodobno bili i učitelji.


 Drenje - škola s početka 20. stoljeća
 Ruševine školske zgrade u Ripendi
 Škola u Kožljaku
 U toj je kući u selo Brdo bila škola
 Gdje su bili konzervatori - nekadašnja školska zgrada u Vlakovu, zaseoku Svetog Lovreča
 Zatvorena škola nedaleko od najveće istarske cementare

 Nekadašnja škola u Barbićima

 Lazarići su dobili školu u doba Italije

Zgrada škole u selu Krbune bila je još početkom 20. stoljeća motiv razglednice!

   

petak, 24. kolovoza 2018.

POLA STOLJEĆA MALE MATURE RAŠKIH UČENIKA

Stanovnici Raše, popularni Aršijani, bili su nekada poznati po svojoj međusobnoj povezanosti, druženju i ljubavi prema svome gradu. Po tim vrijednostima Labinjani su im pomalo zavidili.
Tragom te privrženosti sutra u Raši (malo)maturanti tamošnje Osnovne škole Ivan Batelić obilježavaju točno pola stoljeća završetka osnovnog obrazovanja.

Sve je počelo 1960. godine, a u dva razreda Ia i Ib sijelo je 70 učenika, od kojih je osam godina kasnije malu maturu završilo njih 46. Vjerujem da će se veći dio njih okupiti na sutrašnjem druženju. Ilustracije radi u školskoj godini 2017/2018. školske je klupe svih razreda "derao" je ukupno 81 učenik. O sadašnjosti, ali još više o budućnosti nekada najpoznatijeg rudarskog grada u pokojnoj državi više nego upozoravajuće.

Bit će to prilika da se poneki i vide nakon dugo godina, da se prisjete zajedničkih lijepih dana i svojih učenika i razrednika. Prva razrednica "a" razreda bila je Draženka Kokot, rođena Tikulin, koja danas živi u Labinu u dobi od 91. godine.U višim razredima, od 5. do 8. razreda njima je razrednik prof. Ante Vanjak.

Razrednica drugog paralelnog razreda nakratko je bila Ljubica Sorić, a potom poznata maještra Irene Golub. Zadnja četiri razreda najodgovornija za njihovo obrazovanje bila je nastavnica Stanka Kodarić.
Zahvaljujući raškom novinaru Valteru Černjulu, također dio te generacije, ovom tekstu prilažem i po dvije fotografije prvih i osmih razreda lijepih jubilaraca. Kada su pozirali prvi put Raša je bila u svom zenitu s još uvijek otvorenim rudnikom, ispred čijeg su ulaza tri puta na dan širom Labinšćine i Istre polazile duge kolone korijera s umornim rudarima.

Obilježavanje pola stoljeća male mature započet će odavanjem počasti preminulim vršnjacima na gradskom groblju u Labinu, zatim posjetom školi i simboličnom prozivanju učenika te druženju u prostorijama RKUD Rudar u Raši, gdje se u njihovoj mladosti često i rado sudjelovalo na plesnim
večerima.








Do 1937. godine osnovna škola je djelovala u Krapnu, dva kilometra udaljenom od Raše, a godinu dana kasnije počinje radom osnovna škola u najmlađem gradu u Istri. Kratko vrijeme prije toga raški osnovnoškolci pohađali su školu u zgradi nekadašnje stanice karabinjera, a nakon rata Stanici narodne milicije u ulici platana s druge strane nogometnog stadiona.
 

srijeda, 22. kolovoza 2018.

VELIKO SRCE MALE LUCIJE - ILI PRIČA O NJEMAČKOM RATNOM ZAROBLJENIKU

Cristina Scala. Kćerka riječkog esula i njemačke prognanice. Talijana i Njemice koji su ostali bez domovine. Rođena je 1972. godine u Trstu, odakle nakon nekoliko godina obitelj odlazi u Njemačke, gdje je Cristina završila i fakultet. Godinama već živi u Portagruaru, emocijama povezana uz zavičaj svog oca, odnosno Rijeku i dvije domovine. O rodnom gradu svog pokojnog oca emocijama nabijena Cristina prije četiri godine objavljuje knjigu
Prije dvije godine Cristina uoči Božića posjećuju u Americi dobru prijateljicu svog oca Lucillu, koja ju je ostalog zamolila da s njemačkog prevede dva pisma koje je Josef B., nekadašnji njemački ratni zatočenik u Rijeci pisao onda desetogodišnjoj Luciji, djevojčici velikog srca. U ta dva pisma on se s mnogo ljubavlji zahvaljuje Luciji što je u tim za njega teškim danima suosjećala s njime i njegovom obitelji. Piše joj kako je konačno sretan u krugu obitelji i malog Wernera, a i svoj put ratnog zarobljenika. Pritom navodi da je zadnjih nekoliko mjeseci bio zatočenik u Labinu, gdje je radio u rudniku, odakle se vraća kući početkom 1949. godine. Prisjeća se i dobrih tamošnjih ljudi, koji su također suosjećali sa zatočenim vojnicima,m koji su plaćali račune za tuđe grijehe, što sam, uzgred rečeno, čuo i od jednog drugo bivšeg labinskog ratnog zatočenika iz Njemačke.
Tragom tih pisama uporna Cristina Scala dolazi u kontakt s obitelji da bi sredinom protekle godine zajedno s njegovom unukom Alexandrom došla i na mjesto događaja. Kako smo se već ranije upoznali preko FB-a zamolila me da im tog dana budem nakratko vodič, što sam učinio sa zadovoljstvom.
Bili smo najprije na gradskom groblju, gdje sam joj pokazao mjesto gdje se do sredine osamdesetih nalazio spomenik njemačkim ratnim zarobljenicima poginulim u velikoj nesreći 1948. godine u labinskom ugljenokopu. Složili smo se da se ne može objasniti takav potez labinske vlasti za uklanjanje spomenika postavljenog u vrijeme  mnogo rigidnijeg komunističkog režima.
Još joj je manje bilo razumljivo shvatiti razinu devastiranosti napuštene nekadašnje upravne zgrade raškog rudnika. Nisam joj razumno mogao odgovoriti na njen upit zbog čega takav odnos prema rudarskoj baštini, kao ni zbog čega nije nekadašnji rudnik postao svojevrsna turistička atrakcija i trajni spomenik i zahvala teškom i po život opasnom pozivu rudara.
Nakon što smo obišli i raški trg i pustu Rašu dvije dame iz Italije i Njemačke krenule su prema Rijeci, a potom navečer u Portogruaro. Godinu dana kasnije nastala je ova knjiga u kojoj Cristina Scala opisuje tu neobičnu životnu priču njemačkog ratnog zarobljenika, spominjući i Labin te naš susret. Dio njenog vrijednog djela, za nas u mnogočemu poučan, podijelit ću s vama dragi čitatelji. Možda netko od vas slučajno zna gdje je završio spomenik na kojem je pisalo TEMPORA TRANZIT MEMORIA MANET.









     

četvrtak, 26. srpnja 2018.

ANKA I NJEN POZZO FRANZ

Koliko je puta napisano i rečeno da je zaboravljeni, zapušteni i otpisan Krapan izvor i početak višestoljetnog rudarenja na Labinšćini, koje je u svakom pogledu trajno obilježilo ovaj dio Istre i mentalitet njegovih stanovnika. Stoga sam i svog FB-prijatelja Daniela Milana, arhitekta iz Italije na njegovu želju ovog ponedjeljka poveo na put rudarenja od Krapna, Raše, Podlabina, Vineža, Štrmca, Potpićna i Tupljaka, dug gotovo pet stoljeća.
Prva točka je bio Krapan, zapravo njegov najsjeverniji dio, na samom početku Krapanske vale, gotovo nadomak Labina. Dio mjesta u koje se rijetko zalazi, a dolazi se uskim i djelomično neasfaltiranim putem, kojim se skreće na početku Krapna, kada se dolazi iz Labina.
Za koji čas smo na krajnjoj točki. Ispred nas lijevo su ostaci nekada velike kamene kuće, a ravno još veće zdanje, u kojoj se osjeća život. I ljudi. Odmah mi pada u oči crvenom bojom ispisan naziv Pozzo Franz u podnožju kuće.
I dok Daniele s fotoaparatom napaja svoju znatiželju na ulazu u kuću prilazi mi gospođa s osmijehom dobrodošlice na licu, obrativši mi se imenom. Nakon što me je podsjetila da je prije umirovljenja bila kao čistaćica zaposlena u Općinskom sudu u Labinu Anka Blažić, tako se zove, s velikim je žarom počela govoriti o povijesti ovog dijela Krapna i labinske povijesti. I podsjetila da se u organizaciji Poligona - Regrutnog centra za umjetnike Pozzo Franz održava novi ciklus priredbi ovom mjestu u organizaciji ove udruge iz Zagreba.
Sve pojedinosti oko njihova rada bit će detaljno objavljene u medijima u narednih desetak dana, a ovih nekoliko redaka i fotografija posvećeno je ovoj neobičnoj volonterki i svojevrsnoj kustosici, koje je sebe utkala u najmanji dio ove vrijedne manifestacije, koja se pod nazivom Krapan EU kapital u njenom Krapnu održava od 25. srpnja do 8. kolovoza.
Pred nama je odlično obavila svoju ulogu. Pokazala nam je zazidana vrata nekadašnjeg rudnika, zatim povela u podrum zgrade, gdje se još vidi nekadašnji otvor rudnika te pokazala mnoge prostorije u kojima će se odvijati mnogobrojne aktivnosti i radionice. Prva je bila Izložba Potemkin otvorena sinoć, na kojoj sudjeluje i ona.
Našu je pažnju privukao kao pilom odrezan kameni brijeg tik do kuće, na kojem se između stijena naziru tanki slojevi ugljena.
Nastavili smo put prema više poznatom Krapnu, Raši i drugim odredištima puni dojmova i novih saznanja uz srdačan pozdrav naše neočekivane, ali više nego susretljive domaćice Anke. Hvala joj uz rudarski pozdrav SRETNO!



















srijeda, 11. srpnja 2018.

DOM ZDRAVLJA (LABIN) - JEDAN OD ZAŠTITNIH ZNAKOVA (POKOJNOG) SOCIJALIZMA

Uz školstvo zdravstvo je bilo jedan od stupova propale socijalističke Jugoslavije. A simbol zdravstvene zaštite jedne od tada najnerazvijenije zemlje na brdovitom Balkanu su bili domovi zdravlja.
U Labinu je Dom zdravlja počeo 1. siječnja 1953. godine baštineći dosta razvijenu zdravstvenu zaštitu rudarske tradicije, uključujući rašku bolnicu, rodilište u Vinežu te onda poznatu bolnicu za liječenje tuberkuloznih bolesnika, danas specijalizirani dom za starije osobe. Prvi ravnatelj bio je dr. Franjo Kosoković  Odmah nakon u ovom dijelu Istre djelovalo je šest liječnika, osam babica i devet bolničara, da bi taj broj ubrzano rastao narednih godina.
Novo razdoblje u radu i razvojnu zdravstvene zaštite na Labinšćini bilježi se 1970. godine kada se na Katurama otvara moderan kompleks zdravstvenih ustanova, da bi se 11 godina kasnije otvorila nova etapa u razvoju primarne zdravstvene zaštite dogradnjom stacionara.
Ubrzo labinski Dom zdravlja postaje jedan od najpoznatijih i najuglednijih u ondašnjoj Zajednici općina Rijeka, koja se prostirala na području današnje Istarske i Primorsko-goranske županije.
Jedna od najzaslužnijih osoba za visoku razinu zdravstvenih usluga u toj ustanovi vezano je uz ime dr. Lina Peršića, uz dr. Lucijana Mohorovića, prvog poslijeratnog domaćeg "mediga". Vrlo radišan, agilan, stručan i odan svom zavičaju umire 1999. godine od srčanog udara, svega nekoliko mjeseci prije odlaska u mirovinu. Njemu u čast labinski će Dom zdravlja nekoliko godina kasnije nositi njegovo ime.
U povodu 30. obljetnice djelovanja te ustanove 1983. godine tiskana je brošura s nazivom Dom zdravlja Labin. Njen autor je bio Bogoljub Barjaktarević, prvi profesionalni dopisnik Glasa Istre, koji je nekoliko godina kasnije također umrijeti od infarkta i to na svom radnom mjestu. U tom radu je vrlo temeljito prikazan ne samo rad Doma zdravlja u tom razdoblju, već i prošlost zdravstvene zaštite na Labinšćini. Brošura je ilustrirana i vrijednim fotografijama Barjaktarevića svih službi te ustanove, vrijednim svjedočanstvom jednog vremena i jedne izuzetne generacije zdravstvenih radnika.









     

srijeda, 6. lipnja 2018.

SPAR U LABINU



Od četvrtka, 7. lipnja Labin je dobio još jedan moderan super market - SPAR, podignut na terenu koji se nalazi između marketa Jedinstva, prvog u Labinu, nekadašnje tvornice Rade Končar, sjedišta Elektroistre i uz rub tamošnjeg kružnog toka. Stari Labinjani rekli bi to mnogo jednostavnije - poli Kožljeta, lokalitetu koji je dobio naziv po tamošnjem vlasniku kuće Kocijelu, iza kojeg se krije zapravo poljski doseljenik Kozel, koji je u ovaj kraj došao za Austro-Ugarske monarhije privučen rudnikom u obližnjem Vinežu

Kako u meni još uvijek postoje refleksi mog dugogodišnjeg novinarskog rada, a u većem dijelu godine naš Labin baš i ne obiluje bogatim i sadržajnim životom nerijetko sam dana u prvoj polovici godine "ubijao" fotografiranjem pojedinih faza njegova nastajanja. Plod toga su i ove fotke koje sada dijelim s vama, kao još jedno svjedočanstvo u životu i povijesti našeg grada. I njegovih žitelja, svojih sugrađana. Ono što ćete naći u novom trgovačkom centru to više nije moja stvar i mjesto moje (javne) znatiželje.





































Ne treba posebno ni naglašavati da će ovaj novi trgovački centar znatno utjecati na život u ovom dijelu Labinu, gdje će život, osobito za ljetnih mjeseci, biti dosta dinamičniji nego dosad. Stoga ću u kružni tok ulaziti mnogo opreznije nego dosad, a ponekad ću ga i zaobilaziti vozeći preko Katura.

Dva posljednja snimka Spara nastala su s balkona stana mojeg nekadašnjeg kolege Kristiana Reismana Stepčića!