RKUD RUDAR RAŠA - MOZAIK OD 15 VRIJEDNIH FOTKI!

Za nešto više od dvije godine obilježit će se jedan izuzetan jubilej - sedam desetljeća plodnog djelovanja Radničkog kulturno umjetničkog društva Rudar iz Raše, nastalog pod okriljem onda moćnog sindikata još moćnijih Istarskih ugljenokopa Raša. Ili skraćeno - RKUD Rudar Raša utemeljen je 2. veljače 1949. godine u Raši, što se vidi i iz njegova statuta, kojega mi je ovih dana dao na uvid Pino Mohorović, jedna od legendi raških folkloraša.
Vjerujem da će se sve što je RKUD Raša odmah po osnutku pa do današnjih dana učinio za očuvanje i vrednovanje tradicionalne narodne glazbe, svirke i plesa Labinšćine naći na jednom mjestu, uključujući i spomen sobu u sklopu budućeg muzeja najmlađeg grada u Istri. Ovog puta tek nekoliko riječi o Mohoroviću, koji je bio predsjednik raških folkloraša sredinom šezdesetih, kada dolazi do prve velike smjene unutar Društva, na čije čelo dolazi članovi nikli u njemu. Za agilnog omladinca to je bio veliki izazovi, ali i potvrda ljubavi prema domaćoj besedi, folkloru i druženju u RKUD Rudar, u kojem je provodio najviše slobodnog vremena. Mnogi mladi Labinjani koji su šezdesetih odlazili na subotnju plesnu zabavu iznad bara u Podlabinu, u prostoru nasuprot ondašnjem Istratransu i nisu znali da je upravo on, po zadatku predsjednika omladine Labina Romana Černjula, bio glavni "krivac" za lijepo provedene večeri uz grupu Zoro i druge.
Danas 77. godišnji umirovljenik, koji je još prije nekoliko godina plesao na nastupima raških folkloraša, odustaje od svih aktivnosti u svom RKUD-u, na simboličan način upozoravajući da njemu treba svježe krvi i poleta za nove, nimalo lake godine djelovanja. Vraćajući se na zlatne godine postojanja RKUD Rudar iz svoje je arhive izvukao petnaestak zanimljivih starih fotografija, tek maln dio koji se čuva u arhivi Društva u njihovim legendarnih raškim prostorijama, ili još više u albumima nekadašnjih članova.Među njima sam odmah uočio Martina Kutića, Dinka Miletića,poznatijeg kao Mene Markulina, Josipa Miletića, nezaobilaznog Berta Bolanca. Pjevački zbor i dirigent Juraj Novoselec. Tu je i njihov dugogodišnji voditelj i duša Društva Silvano Verbanac, nezamjenjiv sopac Franko Kos sa svojim "pulenima!, Pina Miletić-Vlaski iz Pule s prijateljicom iz Labina. U fokusu fotoaparata nepoznatog autora je i kazališna predstava u kojoj, pored Osječanke Olge Kranjčević, glumi i pokojni Serđo Vlačić.
Raški folkloraši našli su se i na razglednicima, s kojima je započela Zadružna štampa iz Zagreba, a uspješno nastavio jedan drugi Pino - Josip Knapić, osoba koja je više od dva desetljeća na čelu folkloraša i pjevača iz Raše. Na posljednjoj razglednici je i Lidija, supruga Pineta Mohorovića.

Nekada su pjevači, svirači i plesači ovog društva često gostovali širom zemlje, a nerijetko su prelazili državnu granicu sudjelujući na raznim priredbama i susretima. U svibnju 1967. godine bili u na prvomajskoj paradi u glavnom gradu Slovačke Bratislavi, gdje su bili gosti tamošnjih Hrvata iz obližnjeg mjesta Devinska Nova Ves. Iste godine bili su oni gosti raških folkloraša, o čemu govori i ova fotografija izvučena i arhiva Valtera Černjula, raškog novinara i dugogodišnjeg novinara općinskog glasila Labinska komuna. Prisjeća se Valter dosta događaja iz tog vremena, a o tom susretu na domaćem terenu na fotki nastaloj na stepeništu crkve sv. Barbare na raškom trgu on će među domaćinima navesti onda profesionalnog tajnika RKUD Rudar Maura Marečića i ondašnjeg sekretara OKSKH Labina Klaudija Mikuljana. Na slici je i tapa popularni raško pjevač Đulio Škopac, nezaobilazni Pino Mohorović i mnogi drugi koje će zasigurno prepoznati njihovi vršnjaci i prijatelji. 

Navodi mi Valter da su goste iz Slovačke vodili po Istri te vukli u razgledavanje pulske Arene. Međutim, više od nje privukao ih plakat jednog američkog westerna s John Wayneom u glavnoj ulozi, što se onda kod njih, u zemlji iza "željezne zavjese", nije mogli vidjeti ni u snu!

VOLTE I BALADURE LABINŠĆINE U 42 SLIKE EDUARDA STRENJE!

Nakon što smo početkom devedesetih proteklog stoljeća zajednički realizirali dva projekta - monografije Labin tragom vjekova i Od crkve do crkve, ja i moj divan prijatelj i vrsni fotoreporter Glasa Istre, prerano preminuli Eduard Strenja iz Pule, još jednom smo dobro prošetali našim krajem u potrazi za biserima tradicionalne ruralne arhitekture.Točnije - u našem fokusu bile su volte i baladure, koje su nam zapele za oko dok smo ranije obilazili i fotografirali sve ovdašnje sakralne objekte.

Krenuli smo od Brovinja, zaustavili se u Ripendi, skočili smo do Marići, nismo mimoišli ni Mole Golji. Za oko nam je zapelo i lijepo kameno zdanje u selu Vrećari udaljeno koji kilometar od Nedešćine, a veselili smo se i vrijednoj graditeljskoj baštini Šumbera. U kadru nam je ostala mala kamena kuća s voltom na rubu Dubrove uz samu državnu cestu, a put nas je doveo i u plominski zaselak Malini. Našli smo se i na drugoj strani ondašnje Općine Labin, u biskupskom gradu Pićnu.

Što smo više odmicali u zaleđe Labinšćine, bolje reći Kršana i Plomina, to smo više bili puni lijepih dojmova o graditeljskom umijeću naših anonimnih graditelja žuljevitih ruku, koji su znali uskladiti lijepo s korisnim i funkcionalnim.

Poseban je ugođaj bio u Lazarićima, selu nedaleko od Kršana, gdje  nas je dočekalo mnogo kamenih stepenica, baladura i volti. Kao i drugdje dosta ih je bilo napuštenih, ali upravo u Lazarićima smo naišli i na primjere dobro osmišljenih obnovljenih kuća s tim  tradicionalnim graditeljskim zaštitnim znakovima sela, koje će kasnije postati hit među strancima i stranim turistima, kao odličnom kutku z njihov odmor. Još nas je veće iznenađenje dočekalo u Kožljaku, u kojima su nekadašnji seoski graditelji u kamenu bili posebno vješti u maštovitom oblikovanju kuća građenih u harmoniji volta i baladura.

Zahvaljujući umijeću Eduarda Strenje i njegovom posebnom kutu snimanja nastalo je niz vrijednih fotografija-svjedočanstva ruralne arhitekture našeg podneblja nastalih u spomenutim mjestima, pokraj kojih je svaka riječ slabašna i nemoćna u opisivanju viđenog.

Želja nam je bila da ta svjedočanstva ukoričimo u simpatičnu knjižicu. Nastao je i kratak tekst preveden na engleski i talijanski jezik, ali stjecajem okolnosti sve je ostalo samo na tom htjenju.

Život je krenuo nekim drugim tokom, a smrt je prekinula plodan stvaralački put mojeg prijatelja i suradnika. Ostale su tek fotografije, od kojih u ovom tekstu po prvi put objavljujem njih 42 s više nego zanimljivih motivima. Među njima je Strenjino oko posebno zapažalo ljude, kojima su ta kamena zdanja i služila.

Ruralnom arhitekturom, kao iznimnom baštinom našega identiteta, bio je gotovo opsjednut poznati istarski pjesnik, književnih, povjesničar književnosti i još mnogo toga u našoj kulturi  Žminjac Zvane Črnja. U eseju Otuđenje kamena, napisanom 1963. godine, a objavljenom nekoliko godina kasnije u knjizi  Hrvatski Don Kihoti, on će, gotovo proročanski, iznijeti ove misli. "Dakako, ovo je uzaludan monolog. Ali, nije uzaludno ponavljati da smo u primitivnoj rustici, u siromaštini, u jadu, u krvavom mraku mnogih stoljeća imalu PUČKE ZIDARE, koji su svoju kamenu arhitektonsku korablju strasno vukli i vodili naprijed prema sadašnjosti, čuvajući i gomilajući svoja majstorska iskustva stečena u rvanju s prirodom i s neimaštinom, i ostavljajući na tragovima svog umijeća kompletno, gotovo stoičko poimanje sklada. A to humanističko poimanje sklada, i svijeta i života čovjekovog - usporedimo li ga a poljanama što smo ih jučer pošumili betonskim soliterima i s onim što će se sutra na žitavoj Zemaljskoj kugli stvoriti jednosmislena i jednoobrazna snaga velikih brojeva - možda i nije bilo tako primitivno. Na bijegu iz sutrašnjeg grada vraćat ćemo se starim primorskim baladurima, ali, hoćemo ih smjeti dodirivati svojim civliziranim rukama?"

Neznam što je nakon četvrt stoljeća  ostalo od njih, vjerujem da mnogo ne bih više mogao ni pronaći, ali znam da je ta baština više nego vrijedno svjedočanstvo našeg življenja na ovim prostorima. Nešto od čega možemo štošta toga naučiti!