PINETA - PLEMENITI OGRTAČ STAROGRADSKE JEZGRE LABINA

Možete li si predočiti stari grad bez Pinete? Iz gotovo bilo kojeg kuta bacite pogled na Labin ta lijepa simfonija borova sastavni je dio njegove siluete, bez kojeg ga je nemoguće percipirati. Kao da je ta šuma rasla zajedno s gradom dubokih korijena, koji ima pisane tragove svog identiteta još od 245 godine poslije Krista.
A zapravo Pineta je stara tek nešto više od 120 godina,  a svoj nastanak zahvaljuje Alojzu Čufaru, slovenskom šumaru, bez kojeg ne bismo imali ovaj izuzetan lijep spomenik hortikulture nastalom pred sam kraj Austro-Ugarske Monarhije. Zahvaljujući svom uspješnom djelu u Labinu, put će ga uskoro odvesti na Brione, gdje je dobio pravu priliku za svoja nadahnuća, o čemu sam pisao u jednom drugom tekstu na ovom blogu.
Bez obzira na dugi vijek stepeničasta šuma, koja s dvije strane grli i štiti drevni grad, i danas ima svoj šarm i svježinu, koja svojim posjetiteljima, danas ih istina ima vrlo malo, stvara poseban ugođaj i raspoloženju. Na nju nisu bili raspoloženi ni stanovnici Labina između dva rata u doba Italije, o čemu govori i uglazbljena pjesma La Pinetta pjesnika Carbonija i skladatelja Laubea, a danas je izvodi i pjevački zbor Zajednice Talijana. Kada je Mediteranski kiparski simpozij na Dubrovi bio na svom vrhuncu  planiralo se da neke od skulptura s tog susreta majstora dlijeta i čekića završe u Pineti i tijesnim starogradskim uličicama, ali fotke koje slijede i bez toga mame u njeno krilo i zagrljaj. Teško je ostati ravnodušan na taj zov. Zasluge zato velikim dijelom pripadaju i popularnom Baćetu, ljubitelju prirode i strastvenom biciklistu, koji godinama brine o njoj. Koseći travi nedavno je u Pineti i slomio nogu.

 

OŽILJCI STAROG LABINA

Ovisnik sam o starom gradu, pa se moram u njemu naći nekoliko puta tjedno. U protivnom, nešto mi fali. Kao da me vuku njegove stare tajne, njegovi poznati stanovnici, o kojima sam pisao ili ih vidio na starim kartolinama i fotkama, ali ih nikada nisam mogao susresti. Ili kao da u njemu očekujem neko čudo, neki događaj ili neobični susret. Kojih je i bilo, pa sam tu susreo rođakinju moje majke, čiji su se roditelji dvadesetih godina proteklog stoljeća iselili na sjever Francuske, radeći u rudniku. U uskim uličicama meni najljepšeg istarskog gradića (poslije Rovinja!) upoznao sam i potomke Lazzarinija, Negrija, Valdinija i drugih nekada uglednih Labinjana, svjetske operne pjevačice Ane Marie Labin, ali i mnogih drugih koji nisu mogli odoljeti arhitekturi, palačama, uskim kamenim uličicama, kulama, loži, lijepom pogledu i drugim gradima srednjovjekovnog gradiča na istočnoj obali Istri. S kojima sam uvijek rado popričao, ili odgovorio na njihova pitanja. Neki su me pitali, nakon što su u nekim dijelovima grada uočili ruševne zgrade, da li su to posljedice posljednjeg rata u Hrvatskoj. U šali sam im znao odgovoriti da nama ne treba rat da si sami učinimo štetu i razaranja.I to ne samo kada je riječ o zgradama.
Znam da svaki grad ima svoje ožiljke vremena, tragove svoga rasta i bujanja te suprotne, negativne procese, ali ipak mi nije drago kada se to događa u mojem gradu. Nakon 1945. godine mnogo stanovnika Labina zauvijek je napustilo svoje vjekovne domove, ne vrativši se nikad u njih. One najljepše palače i velike zgrade na odličnim pozicijama su i nacionalizirane, dio njih je i prodan, pa njihovo održavanje nije bilo sporno ili problematično. Mnogo takvih zdanja sustavno se obnavljalo i potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih proteklog stoljeća, kada je počelo temeljito uklanjanje posljedica štetnog rudarenja ispod temelja drevne Albone. Teret vremena nisu mogle izbjeći mahom manja zdanja u nekim dijelovima Labina, djelomice zbog toga što nisu bili poznati njihovi iseljenici vlasnici. Unatoč tome postojao je zakonit način sprečavanja takvog raspleta, za što je postojala praksa u nekim drugim sredinama, ali ne nažalost i kod nas. Danas su tom uglavnom opasne ruševine, koje na nekim mjestima ugrožavaju ne samo prolaznike, već i stanare, pa gradskoj upravi, želi li se priječiti tragedija, treba pronaći načine kako izbjeći takve rasplete.
Najveća koncentracija ruševina je u Ulici Tomasa Lazzarinija, nekada omiljenog "barona mediga", druga je na usponu za Forticu, a treća u Ulici Giuseppine Martinuzzi na prostoru nedaleko od Gradske galerije. Šetnja tim dijelova Labina s fotoaparatom u ruci, često popraćena nelagodom zbog opasno nagnutih i nesaniranih zidova, odnosno javnih prolaza, završila je na mjestu ruševne i nezaštićene zgrade naslonjene na prekrasnu crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije.

lažene Djevice Marije

SVI LABINSKI LAVOVI SVETOG MARKA - PAX TIBI MARCO!

Labin je u svojoj dugoj povijesti, a pisani dokumenti o njemu prvi se put spominju 245 godine nakon Krista, promijenio više gospodara. Samo u 20. stoljeću pet - nakon Austro-ugarske monarhije dolazi Kraljevina Italija, a Drugog svjetskog rata nakratko Treći Reich, a potom Jugoslavija i danas Hrvatska. Pet državnih zastava na jarbolima,  ja se nisam mako' iz svog dvorišta - kako reče jedan stogodišnjak.

U toj povijesti za Labin je najvažnije razdoblje razdoblje Venecije, koja u posjed Labina dolazi tek 1420. godine, među posljednjima u Istri, a odlazi 1797. godine, kada na političkoj karti Europe nestaje ta sredozemna i miteleuropska država.

Arhitektura današnjeg Labina najviše je oblikovana u tom razdoblju, da ne spominjem njegove duhovne vrijednosti i sadržaje. Simbol te trgovačke republike bio je lav, lav svetog Marka, koji su i danas nijemi svjedoći tog vremena i tih stoljeća.

Prvi se nalazi na ulazu u sam stari grad iznad vrata svetog Marka, zvanog još i Porta San Flor, ili Vela vrata. Njegov lik se često pojavljuje uz čitanje knjige, a nekada i s loptom u ustima, ovisno da li je Republika Venecija bila u ratu ili je u miru uživala plodove svojih uspješnih ratnih pohoda.

Jedan od njih, drugi u šetnji drevnom Alvonom, nalazi se iznad ulaza u župnu crkvu Blaženog Rođenja Blažene Marije, koji je nedvojbeno najuočiljiviji i najpoznatiji u našem gradu.

I na pročelju zgrade današnjeg suda, nekada sjedištu venecijanskog podeštata, nalazi se neobični, atipični lav - simbol Venecije, s glavom u ljudskom obličju.

Ostali su lavovi u Labinu na manje poznatim lokacijama i stoga uživaju u svojevrsnoj anonimnosti i miru. Četvrti lav nalazi se na zapadnom rubu grada, na kojem se uzdiže rodna kuća najvećeg uma u povijesti Labina - protestanta i reformatora Matije Vlačića Ilirika. Ne šećete li se Pinetom, od poteza između nekadašnje ljekarne i gradske utvrde Torjona, odnosno slikovitog javnog klozeta izgrađenog tridesetih godina 20. stoljeća, nećete se susresti s tamošnjim izazovnim reljefom venecijanskog lava.

Posljednji lav sv. Marka u lutanju starim gradom nalazi se na pročelju rodne kuće Giuseppine Sandre Martinuzzi, najpoznatije dame u burnoj povijesti Labina. Da podsjetim, njena rodna kuća je u dijelu grada poznatom kao Rialto, koji se ranije zvao Kalić, po nekadašnjoj bari, ili kolu kako se zove na labinskoj cakavici. Do tog lava dolazi se javnim stepenicama u pravcu današnjeg parkirališta, a na rodnu kuću podsjeća i spomen ploča posvećena labinskoj pjesnikinji, humanistkinji i revolucionarki.

Bio sam uvjeren da je mala plastika s likom sv. Marka bila postavljena i na ulazu u ribarnici, podignutoj tridesetih godina proteklog stoljeća ispod zgrade gradske uprave, ali sam ovih dana našao tek i gradski grb, ali ne i lava.

Venecijanski lavovi, kao simbol kontinuiteta romanske kulture i državnosti na ovom prostoru našao sam i na nekoliko razglednica tiskanih između dva rata, ali i na kartolinama s najvrjednijim motivima najistočnijeg grada nekadašnjeg rimskog imperija, ili kasnije talijanske države.

U lijepo oblikovanoj brošuri Crkva Rođenja Blažene Djevice Marije, objavljene potkraj 20. stoljeća, ondašnji omiljeni župnik Vilim Grbac o vnecijanskom će lavu napisati: " Na pročelju crkve u jednoj niši nalazi se krasan venecijanski lav s otvorenom knjigom u kojoj piše: PAX TIBI MARCE (Mir tebi Marco). To je potvrda da je u to vrijeme Venecija bila u miru. Da je Venecija za vrijeme klesanja lava ratoval lav bi držao zatvorenu knjigu. Karakteristika je ovog lava da u ustima drži kamenu lopticu. Skulptura venecijanskog lava je na pročelje crkve postavljena 1843. godine nakon što je bila skinuta s glavnih gradskih vrata ( smještena između lože i zida prema gradskoj kuli Torjon, op.,a.), koja su srušena."

. 

FRANKO ZIDARIĆ - PRVE BOŽIĆNE JASLICE U LABINSKOJ ŽUPNOJ CRKVI POSTAVIO PRIJE 33 GODINE

Svojim Labinjanima Franko je Zidarić, koji je mirovinu stekao u nekadašnjoj tvornici Prvomajska iz Krapna, poznat kao vrlo dobar atletičar. Samouki trkač na duge staze, osnivač ovdašnjeg atletskog kluba, usporedno i trener novih naraštaja labinskih atletičara. Kada su godine pritisle Franko se prestaje baviti ovim napornim sportom, ali i dalje guta kilometre u brzom hodu, znajući da boravak u prirodi nema alternative.

Oni koji dobro poznaju svoj grad i njegove ljude znaju da je Franko Zidarić, sin zvonara labinske crkve, čiji su rođaci još između dva rata iz Istre emigrirali u ondašnju Jugoslaviju, i svojevrsni zaštitni znak ovdašnje župe. Istina je zvonik ne treba više zvonara, od kada su automatizirani udarci zvona tijekom dana, pa po njemu prorijeđeni stanovnici drevnog grada ravnaju svoje ure i navike, ali i dalje treba svoga Franketa. On tijekom cijele godine brine o stanju zvonika, a od ranog proljeća do kasne jeseni on stoji na ulazu u oko 25 metara visoki zvonik, s čijeg se vrha pruža prekrasan pogled na  Kvarnerski zaljev, Učku i veći dio Istre. Zahvaljujući najvećim dijelom njegovoj upornosti taj je zvonik, udaljenost podosta od same crkve, postala jedna od atrakcija u koju turisti, ali i domaći ljudi rado zalaze.

Franko je jedan od prvih pjevača crkvenog zbora, ponosan da je i njegov unuk po njemu glazbeno nadaren, a svoju marljivost potvrđivao je radeći i u župnoj prodavaonici. Njegovo se ime vezuje iz uz glasila labinske župne crkve, koja su počela izlaziti prije tridesetak godina, kada je nemirni Franko kreirao i križaljke! O svemu tome sam svojedobno pisao i u Glasu Istri u rubrici Kratke skice za 101 lice, koju je kasnije moj sin i moj najbolji izdavač i ukoričio, ali podatak da je prve božićne jasle u starogradskoj velebnoj crkvi postavio čak prije 33 godine, nisam znao sve do danas ujutro kada sam se šetao starogradskim uličicama! Očekivao me je, a zatekao sam ga u uređivanju i kićenju glavnog oltara, što je nakratko prekinuo da bi mi pokazao jaslice. Tada bi gotovo slučajno dobaci da se time bavi već toliko godina i da će sve biti spremno za Badnjak, odnosno polnoćku. Reče mi također da su početkom devedesetih polnoćke jedno vrijeme bile odlično posjećene, a da sada na tu misu dolaze samo pravi vjernici!

Rastali smo se brzo uz zahvalu, budući da je posla bilo još mnogo, a on je imao samo jednog pomoćnika. Hvala ti Franko još jednom!

PRIČA O IZLETNIČKOM BRODU MONSUN

Mnogo se toga u zadnjih četrdesetak godina dogodilo na rabačkoj rivi, ali stalan je bio samo izletnički brod Monsun. Hotelska kuća Rabac kupila ga je 1980. godine na otoku Pašman - doznao sam od ondašnjeg generalnog direktora tog poduzeća Verđinija Vozile, koji je na tom mjestu bio od 1976. do 1992. godine, do odlaska u mirovinu. Bilo je to vrijeme okretanja prema vanpansionskoj potrošnji, kada je procijenjeno da je to dobar poslovni potez. I bio je je! Vrlo brzo postao je omiljen među izletnicima, a u više navrata našao se i na razglednicama Rapca, dobivši uskoro i konkurenciju.
Od Vozile smo doznali da je brod tijekom Drugog svjetskog rata služio kao vodonoša na dalmatinskim otocima, a poslije da je prevozio vino. Brod je temeljito obnovljen, ali mu je ime ostalo nepromijenjeno, valjda zbog sreće! Prvi kapetan Monsuna bio je Điđi Gobo, pomorac rodom iz Prloga.

Osamostaljivanjem Hrvatske i početkom Domovinskog rata početkom devedesetih turisti zaobilaze našu obalu. Jedan od njegovih vlasnika postaje Nenad Perić, dugo godina popularni kapetan tog broda, koji i dalje uspješno plovi zanimljivim izletničkim turama.

Na ovim fotografijama iz arhive V. Vozile Monsun je snimljen u rabačkoj luci, u koju često uplovljava s odlično raspoloženim izletnicima uz svirku harmonike. U desnom kutu jedne od njih vidi se Veli trampulin, u doba Italije moderno kupalište s kabinama ondašnjeg hotela Trieste, kasnijeg Primorja, koji još uvijek čeka svoju obnovu. Proširenjem rive nestalo je to kupalište.

Posljednja fotografija Monsuna u rabačkoj luci, koju sam pronašao u svojoj zbirci, nastala je početkom devedesetih proteklog stoljeća.

 

Monsun u rabačkoj luci snimljen na Uskrsni ponedjeljak 5. travnja 2021.

 

U SPOMEN NA NOĆ SVETOG SEBASTIJANA - NAJSTARIJI MOTIV LABINA

U dugoj povijesti Labina jedan od najvažnijih i najpoznatijih događaja  zbio se u noći od 19. na 20.siječnja 1599. godine, kada je oko 800 uskoka napalo naš grad. Zahvaljujući velikoj hrabrosti oko 300 branitelja, premda se gradonačelnik ponašao kukavički, Labinjani su obranili svoj grad i slobodu od nadmoćnoj branitelja. Legenda kaže i uz pomoć svetog Sebastijana, čiji se ostaci crkvice nalaze u zaseoku Škrokoni nadomak Svete Marine. Od tada je taj svetac drugi, ali glavni zaštitnik Labina, a po njemu se taj događaj obilježavao kao Noć svetog Sebastijana sve do 1945. godine, kada Istra dolazi u sastav Jugoslavije. Prije napada uskoka, koji je prema Hermanu Stembergeru, samoukom povjesničaru i inženjeru iz Labina, bio napuhan, sveti Just je bio zaštitnik Labinjana i njihova grada.

Sve su to više manje poznati podaci, ali je manje poznato da je taj događaj zabilježen i na velikoj slici od ulja na platnu nepoznata autora. Uz lik svetog Sebastijana oslikan je i srednjovjekovni Labin sa zidinama, zasigurno najstariji motiv drevnog grada sa zvonika kojeg se pruža prekrasan pogled na Kvarnerski zaljev, Učku i dobar dio našeg najvećeg poluotoka

Do te se umjetničke slike došlo slučajno 1998. godine uz pomoć ondašnjeg omiljenog župnika Vilima Grpca, kada sam s velikim fotografom, fotoreporterom i prijateljem, pokojnim Eduardom Strenjom, pripremao građu za fotomonografiju Labin tragom vjekova objavljenoj godinu dana kasnije.  Među brojnim drugim njegovim fotografijama našla se i ova izuzetna slika, koja je nešto kasnije bila izložena i na dobro posjećenoj i sadržajnoj izložbi crkvene baštine Labinšćine, postavljenoj u Narodnom muzeju u Labinu.

U labinskoj župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije nalazi se i drugog kulturnog blaga, a za Labinjane je najvažnije Križni put s 14 motiv rad Valentina Lukasa, prvog labinskog akademskog slikara iz 19. stoljeća, koji je mnogo poznatiji izvan Labina nego u svom rodnom gradu.