RABAČKI KROVOVI

Među više od 400 razglednica Rapca s kraja 19. do početka 21. stoljeća, koje sam večeras listao u albumima pogled mi se ovog puta najviše zaustavio na krovovima kuća našeg Rapca. Kako slike govore mnogo više od tekstova, ovom zgodom se suzdržavam od bilo kakvog komentara ili davanja suda. S guštima to prepuštam vama. Zanima li vas malo drugačiji Rabac, naš omiljeniji biser Kvarnera, zaustavite se na starim razglednicama s početka minulog stoljeća na ovom istom blogu.

 

ZABAVNI CENTAR - POPULARNA BAŠTA U RIJEČI I SLICI

Kreatori rabačkog turizma, čiji su moderni temelji postavljeni početkom šezdesetih proteklog stoljeća, od prve su shvatili da nema turizma i (zadovoljnog) turista bez kvalitetne zabave.Stoga se odmah uz moderna hotelska zdanja otvoreni noćni barovi, a na Maloj đirini ispod hotela Lanterna Zabavni centar, poznatiji mojem naraštaju kao Bašta. Ime je dobilo po ostacima parka srušene vile obitelji Fillini(ch), nestale posljednjih dana 2. svjetskog rata, prilikom povlačenja njemačkih vojnika. Vrlo brzo Bašta je postalo omiljeno okupljalište turista i naših ljudi, koji su se na tom mjestu svakog dana, na razne načine, zabavljali do pred polnoći. Onda je zamrla glazba i utihnula rasvjeta, a noćni se život preselio u odlično posjećene noćne barove na St. Andrei i Girandelli.

Rat na ovim prostorima početkom devedesetih godina drastično je usporio turističke tokove, da bi unutar nove države i drugih vlasnika hotela i drugačijih interesa Bašta pala u drugi plan.

Prije otprilike petnaestak godina ruši se Zabavni centar i na njegovom mjestu podiže novi trgovačko-ugostiteljski kompleks. Veliki korak naprijed ili natrag u osmišljavanju turističkog Rapca - dilema je koje zapravo i nema. U traženju pravog odgovora možda vam i pomognu ove razglednice Rapca u rasponu od tri desetljeća, poveznica kojima je - nekadašnje popularno okupljalište opuštenih domaćina i njihovih turista.

PODLABIN SREDINOM PEDESETIH

Sve do početka razvoja turizma Rabac je, kao motiv za razglednice, bio u drugom planu. Stari grad je oduvijek po svojim povijesnim vrijednostima i zanimljivoj arhitekturi bio zanimljiv za izdavače razglednice.

Tih je godina na razglednicima bio relativno i Podlabin, novi grad rudara u podnožju drevnog grada, službeno inauguriran potkraj 1942. godine, a dinamično se, premda bez nekog graditeljskog reda i pravila struke širio i nakon rata.

Ova je razglednica u poštanski sandučić bačena 22. srpnja 1957. godine, a najvjerojatnije je tiskana i godinu-dvije prije tog datuma. Na njoj su, uz dosta zanimljivu kompoziciju, stari grad i Vilete, ali mene najviše zanima stara zgrada, koja se nalazi sučelice današnje zgrade pošte i banke, izgrađene nekoliko godina ranije. Bila je to jedna od svega četiri-pet kuća s trgovinom Duhana u prizemlju, u kojoj smo i mi klinci svoje prve cigarete kupovali u komadu. Za više najčešće nije bilo dovoljno novca džepu! Nalazila se u današnjoj Ulici Zelenice, zapravo gradske dionice Jadranske magistrale koja će se također početi graditi u to vrijeme.
Zanimljiva je i povijest te kuće i njene vlasnice. Zapravo je to saga o velikoj ljubavi, u kojoj je bogati Labinjan svojoj voljenoj izgradio tu kuću u podnožju starog Labina, ali se zbog niza okolnosti nikada za nju nije oženio! Ona se kasnije nije udavala i nije imala potomaka, pa je tu dvokatnicu naslijedila njena nećakinja. Premda su mi poznata imena labinskog Romea i njegove Julije, zbog obzira prema njihovoj ljubavi, neka ona ostanu mala tajna te neobične ljubavne priče početkom proteklog stoljeća.

Seljenjem uprave rudnika iz Raše u Labin početkom šezdesetih, ali i pošte i banke iz starog grada ovaj se prostor polako počinje pretvarati u novo funkcionalno središte Labina. Obiteljska kuća u lijevom dijelu razglednice uskoro će se naći u sendviču dvoju novih stambeno-poslovnih zgrada, u prizemlju kojih će se otvoriti nove moderne trgovine. U prizemlju obližnje kuće obitelji Škabić, u kojoj je jedno vrijeme bila postolarska radionica,uskoro će se, za jedan Prvi maj uz limenu glazbu otvoriti moderni mliječni restoran. Lokal za mlade, kojemu se moja generacija toliko veselila

I nastavak priče o novom središtu Labina sa semaforom nastavlja se do današnjih dana!

Sve onovremene razglednice na poleđini su imale  naziv izdavača i imena fotografa među kojima je najpoznatiji bio slavonski Zagrepčanin Đuro Griesbach. Ova je očito bila izuzetak - nepoznat je autor i izdavač, ali u stilu slikanja i realizaciji  prepoznajem tragove snalažljivog labinskog fotografa Žike Tasića. On je na jednoj svojoj razglednici otisnuo i svoje ime, nakon čega je shvatio da mu ih je ipak pametnije tiskati anonimno. Vrijeme će pokazati radi li se zaista o njemu, što bi me osobno veselilo!

RABAC - MJESTO JEDRENJAKA

Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća malo mjesto Rabac u znaku je jedrenjaka i pomoraca. Trguje se i plovi do Dalmacije, Trsta, Venecije i srednjeg dijela talijanskog Jadrana. Prevozi se najčešće ogrjevno drvo, građevinski materijal, dijelom ugljen, a kasnije i boksit sve do izgradnje luke specijalizirane za njegov pretovar, poznate kao Teleferika.
Jedrenjaci iz Rapca izdržali su i prvi nalet parobroda, koji im ipak ostavljaju prostor za lokalni promet. Njihov promet slabi tridesetih godina proteklog stoljeća, a dokrajčio ih je rat i nove granice država na ovom prostoru. Tada preostali jedrenjaci, ne samo Rapca, već i Plomin, Svete Marine i Tonarice "neutralizira" nacionalizacija, čime se neslavno završava njihova epoha.
Na ta vremena podsjećaju najviše stare razglednice i obiteljske fotografije sačuvane u albumima ili zidovima domova njihovih potomaka. Jedna od tih razglednica je i ova razglednica, koja je sredinom tridesetih završila u Beču. U to vrijeme Rabac je službeno Portalbona, ali u razgovoru ili pismima, kao i na ovoj razglednici, piše se i navodi Rabaz.
Tih je godina tijesno u rabačkoj luci, a kamen u prvom planu razglednice sugerira da se jedrenjacima i on prevozio kao traženi građevinski materijal. Pogotovo onaj iz Presike, kojime je bila popločana i riječka luka, a spominjala se i Venecija.
Snimak je nastao prije izgradnje hotela Dopolavoro, kasnijeg Jadrana i današnje Mimare, koji je izgrađeno potkraj tridesetih. Ne znači li velika hrpa kamenja na mjestu današnjeg objekta da je upravo započela njegova gradnja. Bilo kako bilo, u mojoj zbirci starih razglednica i fotografija Rapca do 1945. godine, koje imaju poseban tretman, još uvijek nemam ni jedne kartoline s motivom tog hotela.
Razglednicu je tiskala obitelj Gobbo, čiji je otac bio godinama šef rabačke pošte, koja ovdje ima vrlo duge korijene.
Zasada u Rapcu nema ni jednih prostorija u kojima bi se predstavio dinamičan razvoj našeg popularnog Bisera s Kvarnera, što ne znači da se tako nešto neće jednog dana i dogoditi.

Usporedbom oba motiva, odnosno kuća na njima, može se zaključiti da je donja razglednica nešto starija. I na njoj dominiraju jedrenjaci, a sredinom tridesetih putovala je u Pariz, odakle je stigla uz logističku podršku e-baya.

USPOMENA IZ LABINA I RAPCA - GODINE ŠEZDESETE

Moderni turizam u Rapcu ima tradiciju tek nešto dužu od pola stoljeća. Početkom šezdesetih na krilima nove politike i otvaranja granice ondašnje države počinje se vrlo intenzivno ulagati u nove hotele i prateće turističke sadržaje. Savezni krediti tada ne zaobilaze ni u ono vrijeme izrazitu rudarsku Labinšćinu, gdje i industrija pušta prve korijene. Time se razbija opasni gospodarski monopol Istarskih ugljenokopa Raša, koji tada imaju blizu deset tisuća zaposlenih.
U takvom slijedu Rabac postaje svojevrsni mezimac Labinjana, koji sve više u turističkj privredi dolaze do radnih mjesta, ali i prilike za dobar provod. I također za ubrzanu gradnju obiteljskih kuća, koje u sustavu iznajmljivanja soba tipa "Zimmer frei" postaju dodatni izvor prihoda novopečenih Rapčana.
Vrijeme je to ubrzanog tiskanja razglednica, suvenira i drugih sadržaja koji su imali prođu kod turista, mahom Nijemaca, za one prilike odličnih potrošača. Zahvaljujući ovoj "harmonici" s desetak zanimljivih motiva Rapca nastalo je i ovo vrijedno svjedočanstvo Rapca i Labina na početku novog novog života. U duhu s onim vremenom taj je suvenira s crno-bijelim fotkama tiskan u Beogradu za račun tvrtke Duhan iz Labina, koja se tada često pojavljuje i kao izdavač razglednica!

ALOJZ ČUFAR, SKROMAN ŠUMAR IZ SLOVENIJE

Paul Kuperwieser, najpoznatiji vlasnik Briona po kojem su oni postali prepoznatljivi, na Velikim je Brijunima dao podignuti spomen obilježje Alojzu Čufaru, skromnom šumaru iz Slovenije. Ne slučajno! Najzaslužnija je to osoba za pošumljavanje i hortikulturno oblikovanje otoka, koji su nakon što se Istra našla unutar granica Jugoslavije, postali ljetna rezidencija Josipa Broza Tita. I okupljalište svjetskih političara i ljudi iz filma. Od malaričnih otoka izuzetnim je marom, skromnošću, ali prije svega znanjem i vizijom dao novo obličje Brionima, poznatim po krasnim šumama, parkovima i šetnicama. Do današnjih dana ostao je nedostižan majstor pejsažne arhitekture, ispod čije se razine nije smjelo i moglo ići sve do današnjih dana.
Ono što je Robert Koch učinio za oslobađanje otoka od malarije to je Čufar učinio za njihov potpuni preobražaj. Na još od te opake bolesti opasne bolesti skroman šumar dolazi 1899. godine, da bi četiri godina kasnije obolio upravo od malarije. Od posljedica te bolesti umire 1907. godine u austrijskim Alpama, gdje se nalazio na oporavku. Podižući mu spomenik znameniti Kupelwieser će naglasiti da je samozatajan šumar bio veliki ne samo po svom znanju i radišnosti, već i po izuzetnom poštenju, koja izgleda ni onda nije bila česta osobina ljudi.
Zbog čega sve o to Alojzu Čufaru i kakve veze on ima s nama Labinjanima. Ima itekakve. Autor novog krajolika Briona kreirao je i više ni manje nego šumu koja opasuje drevni Labin, popularnu Pinetu. Tko je bio na Brionima pa se kasnije prošetao našom Pinetom zamijetit će ne slučajnu sličnost i njeno stepeničasto uređenje, između kojih se provlače staze. Staze koje i danas imaju neku tajanstvenu privlačnost i veliku moć opuštanja.
Možete zamisliti kako bi Labin danas izgledao bez te šume, koja kao da je oduvijek dio naše povijesne Alvone? Na ovoj razglednice nema ni traga Pinete, a na njenoj je poleđini utisnut pečat s datumom 21 V. 1898. godine. U naš grad i mjesto svog službovanja Alojz Čufar iz Vodnjana dolazi 1889.godina ranije, da bi iz Labina na Brione otišao nakon pet godina. Zasigurno ne slučajno jer je vjerojatno njegovo hortikulturno umijeće u u Labinu upalo u oči novom, bogatom i ambicioznom vlasniku otoka.
O njegovom djelovanju u Labinu u našem gradu nema nikakvih tragova, pa se čak ni Pineta ne povezuje s njegovim imenom. Ipak, kopajući po arhivi župnog ureda naišao slučajno i na zanimljive podatke o njemu. Zahvaljujući noticama ondašnjeg župnika don Silvija ostat će zabilježeno da se Aloisius Zuffar 31. srpnja 1884. godine vjenčao s Barbarom Lamprecht. On je rođen 7. ožujka 1852. godine, a ona je od njega bila 11 godina mlađa. Imali su kćer i dva sina, od kojih je mlađi Alojz umro ne dočekavši prvi rođendan. Dogodilo se to za prve godine njegova službovanja u Labinu
Nije li vrijeme da se i Labin ovom šumaru na odgovarajući način oduži za našu Pinetu. Ima li mjesta i za njegovo poprsje u Aleji velikana, koja se nalazi na početku tog istog hortikulturnog dragulja?

  

LABIN U KNJIZI ISTRA NIKOLE ŽICA IZ 1937. GODINE

Nikola Žic bio je poznati hrvatski povjesničar najaktivniji u doba Jugoslavije. Na svoju nadarenost ukazao je još sredinom tridesetih proteklog stoljeća kada se intenzivno počinje baviti pisanjem povijesti Istre. Jedna od tih knjiga je i Istra iz 1937. godine, koja je bila dio biblioteke Hrvati izvan domovine(HRID). U toj knjizi on vrlo pitkom stilom secira povijest Poluotoka, promatranu kroz antropologeografsko stanje potkraj Prvog svjetskog stanja.
Bez mnogo suvišnih riječi opisuje opisuje ukratko povijest Istre od samih početaka - Histra i Liburna, presudnog razdoblja Rimskog carstvo, preko Venecije i Austrije do njenog pripajanja Italiji nakon Prvog svjetskog rata. Posebno obrađuje industriju, trgovinu, poljoprivredu, prometnice i pomorstvo, zatim demografska kretanja, strukturu stanovništva, ilustriravši je etnokartom Istre s početka 20. stoljeća Pritom ne zaobilazi ni Labin i Labinšćinu, odnosno rijeku Rašu i njenu povijesnu dimenziju. Spominje i rudnike u Krapnu, Štrmcu i Vinežu, ne zaboravlja ni naseljavanje Vlaha, Istrorumunja, odnosno Ćiribiraca, navevši pritom i prezimena njihova podrijetla. Burul, Černjul, Licul i druga. Koliko god smo mi s pravom ponosni na svoj grad Labin se pri popisu stanovništva 1910. godine nije odveć isticao njihovom brojnošću. Pula je tada najveći grad s 58 tisuća žitelja, drugi je Rovinj s 12, a osim Kopra, Pirana i Izole više od 6000 stanovnika ima i Vodnjan. Više od tri tisuća stanovnika imaju Poreč, Pazin i Buje, a Labin je u četrvtoj grupi s manje od 2000 ljudi u društvu s Motovunom i Buzetom. Tek kasnije razvoj rudarenja između dva rata promijeniti će neke tokove.
Knjiga Nikole Žica nije obilovala fotografijama, od kojih su samo tri s našeg područja - Pićan, Kršan i Sušnjevica. Malo, ali zanimljive!