nedjelja, 9. travnja 2017.

8. TRAVNJA 1987 - DUGI ŠTRAJK LABINSKIH RUDARA KOJI SE NE SPOMINJE!

Kada sam se 9. travnja 1987. godine, točno prije 30 godina, uputio na svoje radno mjesto u dopisništvu Radio Pule u starom gradu, nisam ni slutio kako ću biti svjedok jednog događaja, koji je dobrano uzdrmao gospodarskom krizom i međunacionalnim odnosima već načetu Jugoslaviju. Na ulici sam doznao da je druga smjena rudara u Tupljaku, nezadovoljna primanjima, uvjetima rada, ali i neizvjesnom sudbinom Istarskih ugljenokopa dan ranije, 8. travnja, odbila sići u jamu. Navečer su im se pridružili i rudari prve smjene, a sutradan i rudari Jame Labin. Bila je to druga obustava rada, kako se onda štrajk i prosvjed zaposlenika službeno nazivao, pa se očekivalo da će se stanje opet brzo smiriti.
Vijest o tome sam prenio Radio Puli, koja je i tada bila dio državne hrvatske radio mreže, pa se vijest našla i u programu Radio Zagreba.U to vrijeme Glas Istre nije imao svog dopisnika u Labinu, pa se informacija o nezadovoljstvu labinskih rudara našla i na stranicama istarskog dnevnika, čija je dnevna naklada tada iznosila blizu 30 tisuća primjeraka.
Kako rudari ovog puta nisu prekinuli sa svojim zahtjevima, a tražili su ne samo udvostručenje plaća, već i smjene čelnih rukovoditelja radne organizacije i udruženog rada, svakodnevno sam izvještavao za sve programe Radio Zagreba, od Jutarnjeg programa do Kronike dana u 22 sati. Ponekad i u živo.
Ubrzo su se u Labinu našli novinari ne samo svih državnih medija iz Zagreba i Beograda, već i novinari nekih poznatih svjetskih događaja. Ne događa se svaki dan da se rudari u jednoj socijalističkoj zemlji totalitarnog sustava pobune protiv svoje države, svog sindikata i Partije. Glas rudara, bilo da je riječ o podršci ili štrajku, uvijek je imao posebnu težinu. Još za fašističke Italije, kada je zatvoreno gospodarstvo te države veoma ovisilo o raškom ugljenu, duče Mussolini je posjetio gradilište Raše, a s lopatom se pridružio rudarima na otkopu!
Za obnove Jugoslavije odmah nakon rata, nova je država također gladna raškog ugljena, pa su tamošnji rudari bili miljenici novog režima te česti gosti Tita. Bio je i Tito u više navrata njihov gost u Labinu i Raši, ali se nije spuštao u rudnik.
Krajem osamdesetih u svijetu vlada sasvim druga gospodarska priča. Ugljen je sve više otpisan, koji ne može konkurirati sve jeftinijoj i ekološki prihvatljivijoj nafti. Da je kopanje ugljena nekoliko stotina metara ispod zemljine površine sve više nego isplativo, bilo je, izgleda, jasno i rudarima, ali ne samo njima. Oni koji prate poslijeratna zbivanja u Istarskim ugljenokopima Raša znaju da je njegov rad pratilo mnogo kriza, zbog čega se rudnik u Raši zatvara već sredinom šezdesetih. Raški ugljen s mnogo sumpora sve je teže nalazio kupce, zbog čega se došlo na ideju o gradnji termoelektrane u Plominu, dovršene 1971. godine. Iz istih se razloga desetak godina kasnije odustaje i od istražnih radova nedaleko od Tunarice ispod razine mora, a aktualizira se priča o skromnim rezervama ugljena u Ripendi.
Sve su to razlozi nezadovoljstva rudara, uglavnom došljaci iz Bosne, ali zbog spomenutih razloga i političkih nevolja Jugoslavije, kada visoka inflacija upozorava na teško bolesno društvo, nije bilo nikakvog ekonomskog pokrića za ispunjavanje njihovih zahtjeva. Uz to kako pomiriti i spoznaju da su se radnici digli protiv svoje radničke države, protiv svoje Partije i svoje avangarde? I dok su se štrajkaši dobro snalazili u svojim zahtjevima, ne odstupajući ni za korak, vlasti je na svim razinama voda doprla do uši. Kao da se nazirao skori kraj. Nije prema štrajkašima bilo nikakve represije, "ratovalo" se verbalnom na njihovim zborovima, koji su se održavali najčešće u prostorima današnje Gradske knjižare, gdje je i Tito bio ugošćen dvadesetak godina ranije. Prijetilo se najčešće priopćenjima, sjednicama Centralnog radničkog savjeta, Komiteta, Općinskog sindikalnog vijeća, pokušajem da se silaskom u rudnik "osviješćenih" članova Saveza komunista, ili prozivanjem novinara zbog neobjektivnosti. Održavale su se i presice, premda informacija i nije bilo odveć.
U određenom trenutku dobivao se dojam da nikome nije stalo da se štrajk prekine. Kao da su od rudnika bile umorne obje strane, ali i država. Dio rudara iz Bosne otputovao je i svojim kućama, čekajući tamo da im jave da je štrajk obustavljen.
Došlo je i do toga. Svi rudari vratili su se na posao, uz obećanje da će se vrijednost boda udvostručiti. U Istarskim je ugljenokopima tada zaposleno oko 1700 ljudi, koje i dalje čeka neizvjesna budućnost. Kako na razini tvrtke tako i cijele države. Za njima će uskoro u štrajk i rudari Trepče na Kosovu, a jedinstvena je ocjena naših, a i stranih stručnjaka da je štrajk labinskih rudara ubrzao raspad Jugoslavije!
O ovom događaju još nekoliko podataka. Započeo je 8. travnja, istog dana kada i štrajk rudara Labinšćine 1921. godine, koji se danas obilježava i slavi kao Labinska republika. I trajao je samo dva dana manje, uz sve poznate posljedice. Onda, kao i danas, ovdašnja je politika uvijek vrlo osjetljiva na kritičko pisanje o njima i njihovom javnom radu. Premda sam tijekom štrajka bio pozvan u redakciju Radio Zagreba, gdje sam od urednika dobio podršku za rad, uz suglasnost da samo tako nastavim, nekoliko dana prije štrajka od mene su moji šefovi u Puli zatražili da više ne pratim zbivanja oko štrajka. Jasno mi je bilo da je to odluka ne mojih kolega, već politike na zahtjev labinskih političara.
Dok sam izvještavao pisao sam i govorio no što sam vidio, pokušavajući u komentarima dublje prodrijeti u suštinu problema. Koji je najmanje bio labinski! Za mog kasnije rada upoznao  osobu iz Službe državne sigurnosti iz Pule, koja mi je sama prišla. Za štrajka nisam razmišljao o njihovom prisustvu, već sam imao predosjećaj da netko viši vuče konce. Uglavnom, rekao mi je da je već prvog dana o svima znao sve. I više nego što je trebalo. Kao da je vidio kuda sve to ide, ali posao je posao - govorio mi je s naklonošću. Ostao mi je u lijepom sjećanju, a o toj službi nisam razmišljao ni prije ni nakon drugog velikog štrajka u Labinu.
Razočaran do kraja u društvo u koje sam nekada vjerovao, uskoro sam napustio Savez komunista. Kolege s Radio Zagreba učinili su jedan malo presedan pa su većinu mog tog izvještavanja, a javljao sam se uglavnom tonski, objavile iste godine u Zborniku Trećeg programa Radio Zagreba. Godinu dana kasnije Hrvatsko me društvo novinara proglasilo novinarom godine i dodijelilo Zlatno pero. Nekoliko godina kasnije, nastankom samostalne Hrvatske većina tvrdokornih članova SK Labina također su napustili svoju stranku, prešavši u IDS. Krajem 1999. godine zatvara se i rudnik u Tupljaku, a njime i tradicija rudarenja na Labinšćini duža od četiri desetljeća. Dovoljno za otvaranje muzeja rudarstva?











 

Nema komentara:

Objavi komentar