ponedjeljak, 30. lipnja 2014.

OTRGNUTA PRIČA IZ (NEČIJEG) OBITELJSKOG ALBUMA

Nema nas koji se ne volimo fotografirati u krugu obitelji, ili s prijateljima, za raznih putovanja ili prigodnih fešti i druženja. Debljina albuma ili njihov broj pravi je svjedok te ponekad strastvene naklonosti prema fotografiranju, ali i svjedočanstvo o našem prošlom, "arhiviranom" životnom putu, odnosno preostalom dijelu života na ovom svijetu. Zato ponekad ti albumi potiču i negativne misli, sjetu, ili samo nostalgiju za davno svršenim vremenom.
Je ste li se zapitali kako i kamo će završiti ti albumi i njihovi sadržaji nakon vas, nas, njih ili svejedno o kome se radi? U čije će ruke doći vaše uspomene. Sada je pred vama jedna od takvih uspomena, otrgnuta od nečijeg obiteljskog albuma preko internet tržišta došla u moje ruke. Tko je ta draga mama u društvu sa svojom malom djecom? Da li su ona živa, ako već nije Ona? Odgovora nema. Poznato mi je tek da se zvala Elvira i da je ovu fotografiju 26.kolovoza 1941. godine s radošću poslala svojoj ciji. Vjerojatno nije bila spokojna i mirna u duši, jer drugi veliki svjetski rat je u tom času bio u zamahu, a možda je njen muž, mimo njihove volje bio na ratištu?
Odgovora zasad nema, ali ova fotka ne bi bila izazvala moju žanju da se nije spominjao Labin i još više, da u njenoj pozadini nisam primjetio kamenu vilu s tornjom na početku Presike. Kuća je podignuta nedaleko od javne špine, nedaleko od koje su moji roditelji tridesetak godina kasnije podigli obiteljsku kuću zajedno s mojim bratom Branketom. U svakom slučaju vjerodostojan isječak iz ne tako davne prošlosti našega grada.

ponedjeljak, 16. lipnja 2014.

MI I TOVARI

Kada govorimo ili pišemo o prošlosti svog zavičaja najčešće se držimo Labina, Plomina, Kršana, odnosno urbanih središta. I kulture i civilizacije ljudima u tim mjestima. Nezaobilazna su nam imena poznatih obitelji Negri, Scampicchio, Lazzarini, Tonetti, Martinuzzi, a nezaobilazan je i veliki Matija Vlačić Ilirik, odnosno Mathias Flacius Illyricus, koji je najveći dio svog kratkog života i vrlo plodnog djelovanja proveo u Njemačkoj. Uostalom o njima, njihovim djelima ili palačama govore ta ista djela i mnogobrojne fotografije ili razglednice.
O našim selima i njihovim stanovnicima, Slavenima, Hrvatima i Slovencima, pisanih dokumenata ima vrlo malo, a kada se o njima pisalo, kao što je činio i najpoznatiji labinski gradonačelnik i talijanski iridentist Tomaso Luciani, navodi se da je njihova (čitaj - naša) kultura i civilizacija inferiorna, nepisana i stoga manje vrijedna. Izlazak iz takvog stanja, koje je prilično realno prikazan, jer život na slavenskom selu bio je mnogo teži i nekvalitetniji od onoga u gradu, nije se nudio u otvaranju hrvatskih škola i prosvjećivanju, već u - asimilaciji. Koja se uspješno i provodila i bez neke prisile, osobito za Austrije, jer odlazak iz sela u Labin ili neki drugi grad u Istri, po svemu bio je ravan skok u drugi, bolji život. Kao mojoj generaciji i onim jkoš starijima odlazak u Ameriku. Bolji život ne pita za jezik i druge tragove identiteta, barem ne svaki dan. Jer samo je jedan život, barem ovozemaljski.
Ovaj relativno poduži uvod u službi je triju ponuđenih razglednica, na kojima su u prvom planu labinski seljaci i njihovi najbolji prijatelji - tovari, na ulazu u Labin s njegove istočne strane. Čiji je pogled sumorniji - od tovara ili njihovih gospodara. Početkom 20. stoljeća trgovina izvan Labina nije bilo, nakon Prvog sv. rata, njih će biti više, a obitelji Višković Šturla uvela je i kućnu dostavu, pa se trgovinu u gradu nije moglo izbjeći. Kao ni "uslugu" šutljivih magaraca, na čijim su se leđima nosile bisage, zvane "caci". Jedna  od stanica gdje su žene čekale svoje muževe bila je crkvica Marije Magdalene, koja je uređena prije dvije godine, o čemu govore i ove tri razglednice.
Magarcima se ulazilo i u sam grad, ali ih se vezivalo uz zidove na Šetalištu svetog Marka, o čemu ispod zidova nedaleko od Fortice svjedoči i nekoliko kuka za njihovo vezivanja. Vrijednost ovih fotodokumenata je upravo u spoznaji da o našim ljudima izvan gradova, ljudima iz sela, koji su za dolaska u grad, ukoliko im je preostalo nešto novca svraćali isključivo i Molo kafe, lokal za siromašnije ljude, ima premalo takvih svjedočanstava. Kao ni kuća koje su, kao primjerice labinske palače, izdržala nekoliko stoljeća. Valjda će nove generacije povjesničara životu ljudi sa sela, njihovoj nošnji, ishrani, običajima, govoru, poslovicama, pjesmama i plesu posvetiti više vremena i truda. I prije nego ti tragovi, svjedoci jednog vremena, kojega kao da se ponekad stidimo, nestanu i iz našeg kolektivnog sjećanja!




srijeda, 11. lipnja 2014.

HANS SIXT - POSLJEDNJI DIREKTOR RAŠKIH RUDNIKA U DOBA AUSTRIJE, DO BEČA PREKO KRAPNA

Hans Sixt veoma je zanimljivo ime u povijesti rudarenja u našem kraju. Za direktora rudnika u Krapnu, Vinežu i Štrmcu dolazi 1907. godine, u vrijeme kada je farmaceut Piero Millevoi, gradonačelnik Labina.Rođen 8. ožujka 1875. godine u Leoben, mladi rudarski inžinjer u Krapan dolazi već 1903. godine, tri godine nakon sklapanja braka s Franzi Peyer i odmah nakon rođenja sina Benna. U svojim neobjavljenim sjećanjima, koje mi je ovih dana darovao njegov praunuk Benno Sixt iz Beča, zajedno s drugim zanimljivim dokumentima, primjetit će da je život u Istri i Krapnu u kulturološkom i civilizacijskom pogledu bio osjetno niži nego u njegovoj Austriji. Podsjetit će da je njegov namještaj od Rijeke do Krapna, najvjerojatnije preko Učke, putovati dva dana i da su pritom promijenjena dva para konja. No, život u takvom Krapnu, direkciji ovdašnjih rudnika, bio je daleko iznad standarda u njegovom neposrednom okruženju, o čemu svjedoči i snimak kuće u kojoj je tada živio. Treba li podsjećati da je današnji Krapan u svakom pogledu daleko od Carpana s početka 20 stoljeća, kada je u njemu živio Hans Johann Josef Sixt, koji će svoju karijeru završiti 1920 godine u Beču kao posljednji direktor državne tvrtke Kohlenwerksgesellschaft. Bez Krapna Herr Sixt zasigurno ne bi postigao takvu uspješnu karijeru, zbog čega mu je to mjesto dodatno ostalo u lijepom sjećanju. Velikim dijelom i zbog lijepih druženja, ali i izleta širom Istre, zatim u Labin, Rabac, luku Bršicu. Ne zaboravlja ni ugodnu vožnju od Rijeke do luke u Rapcu, gdje se često kupao s obitelji. Nije zaboravio da je njegov sin Benno bio krhka zdravlja sve dok ga zdrava mediteranska klima i kupanje u našem moru nije pretvorilo u snažna mladića, što ga posebno veselilo. Valjda i zbog toga njegov praunuk Benno i danas rado svraća u naš kraj, čudeći se vjerojatno našem nemaru prema rudarskoj prošlosti, koje se prisjećamo samo prigodničarski. O drugačijem životu u Krapnu početkom 20. stoljeća i njegovom bečkom duhu i dahu svjedoče i ove tri razglednice koje su u Carpano dolazile na adresu Herr Bergdirektora i njegove gnaedige Frau. Ovih mi je dana poklonio njegov danas 80. godišnji praunuk Benno. Velika mu hvala što smo zahvaljujući njemu došli do novih zrnaca prošlosti našeg kraja.