četvrtak, 31. siječnja 2013.

SVETI DOM '- ISTRA JUČER I PREKJUČER

Tko god je prisiljen svoj dom i zavičaj napuštati mimo volje.,što više pod prijetnjom i osjećajem elementarne ugroženosti, odlazi s gorčinom i tugom, koja se najčešće nosi cijelog života. Rijetki su oni koji se uspijevaju osloboditi tog stanja i bistra pogleda živjeti vlastiti život. Ta stanja su osobito naglašena za masovnih iseljavanja, egzodusa, koji na ovim prostorima dosad nisu bili tako rijetki. Nakon Prvog svjetskog rata iz Istre se masovno iseljavalo slavensko stanovništvo ' Hrvati i Slovenci. Četvrt stoljeća kasnije smjer je bio obrnut - masovno su svoje vjekovne domove i ognjišta napuštali Talijani, ali i svi oni kojima nije odgovarao život unutar granica nove države i političkog sustava. Uz mnoge osobne sudbine na to podsjećaju i pisani tragovi, uglavnom knjige u kojima se pati za rodnom grudom.  Nerjetko su emocije toliko snažne, zamagljujući katkad i činjenice, a pisanje zna biti u crno-bijeloj tehnici. Samo što su vragovi i sveci svaki put u drugom dvorištu.





Ove dvije rijetke knjige o Istri nakon Prvog svjetskog rata nastale su u Jugoslaviji. Prva 1935. godine u Zagrebu u nakladi Omladinske nacionalističke biblioteke Velika Jugoslavija, a druga sedam godina ranije u Splitu. Autor naslova Istra zemlja muka nije naveden, dok je pisac druge knjige sjećanja o Istri Sumraci pod Istrom Tone Kamenjak, što je pseudonim poznatog istarskog intelektualca Tone Peruška. Pored Istre i boli za iščupanim korijenima zajednička im je i sočna ekavica, koja je u novoj državi tada bila in.

saznaj više: www.mat-flacius.com

srijeda, 23. siječnja 2013.

RAŠKI UDARNICI U FILMU "DOGAĐAJ U RAŠI"

Udarnici Antun Bičić i povratnik iz Francuske Antun Griparić, glavni su likovi u dokumentarnom filmu Događaj u Raši, poznatog hrvatskog redatelja Rudolfa Sremeca, snimljenog 1950. godine. Pored njih u filmu sam prepoznao Milana Rukavinu Šaina, Ličanina koji je tih godina, najprije kao sekretar više nego moćnog Rudarskog komiteta Partije, a potom generalnog direktora Istarskih ugljenokopa. Drugi meni dobro poznati lik je Ivo Marinović, onda direktor jame Raše, a kasnije također generalni direktor i nakon odlaska u Zagreb, profesor na Rudarsko-geološkom fakultetu.  U njemu se dinamično i uvjerljivo, normalno u agitpropovskom duhu onog vremena, prikazuje jedan njihov radni udarnički dan za kojeg je iskopano oko 650 tona ugljena. Dodatna vrijednost filma je prikaz života i atmosfere Raše, Podlabina, Krapna i luke Bršice tih dana na Labinšćini. Dokumentarac Događaj u Raši traje 17 minuta. Uživajte u filmu.


                                    video



saznaj više: www.mat-flacius.com






                               









ponedjeljak, 14. siječnja 2013.

PLAKETA AZIENDA CARBONI ITALIANI

Na povijesnu odluku talijanskog  kralja Vittoria Emanuela III, koji je 28. srpnja 1935. godine potpisao zakon o stvaranju državne tvrtke za proizvodnju ugljena pod nazivom Azienda Carboni Italiani (S.Ca.I), podsjeća i ova plaketa s likom rudara borca uzdignute ruke. Objedinjavanjem proizvodnje ugljena na razini cijele zemlje nastojalo se omogućiti energetsku neovisnost od uvoza, država koja se upravo pripremala za ratne pohode. U tome su vrlo važnu ulogu imali ugljenokopi na Labinšćini, gdje će se iduće godine započeti s gradnjom novog vrlo modernog rudarskog grada Raše, odnosno Arsie. Vršnjak Raše je grad Carbonia na Sardiniji, koji su zajedno, što se vidi iz ovog plakata, trebali biti osovina objedinjene državne proizvodnje ugljena. Da nije bilo tako nikada najvjerojatnije ne bi bilo ni Raše, a ni Podlabina, novog grada Pozzo Littorio, koji je početkom četrdesetih podignut uz novo rudarsko okno u podnožju drevnog Labina.







saznaj više: www.mat-flacius.com

PRVA PAĐELA PRVE HRVATSKE ŠKOLE U LABINU

Niža gimnazija u Podlabinu, začetak najprije Sedmogodišnje narodne škole, a kasnije današnje Osnovne škole Ivo Lole Ribara, koja je radom počela u jesen 1945. godine, nekoliko mjeseci nakon završetka Drugog svjetskog rata, bila je ujedno i prva škola na hrvatskom jeziku u povijesti Labina. U ljeto 1946. godine već su se djelile prve pađele, odnosno godišnje svjedodžbe. U to vrijeme Labin je, zbog anglo-američke okupacije Pule, bio sjedište Oblasnog narodnog odbora za Istru, odnosno glavni grad Poluotoka, to je bio dodatni motiv za prigodno slavlje u povodu završetka prve školske godine.
 Ovaj dokument je tada došao u ruke onda 14. godišnje učenice Nade Zulijani, a danas gospođe Nadaline Verbanac, koja će posljednjeg dana kolovoza obilježiti 80. rođendan u krugu svojih najmilijih. Da je bila malo bolja u crtanju ili pjevanju prošla bi s peticom, ali učitelji onda očito nisu bili popustljivi ili darežljivi. Razrednica joj je bila Slavija Medvedić, a direktor škole prof. Josip Zanchi, koji će uskoro, opet po dekretu, otići iz rudarskog grada u grad Velog Jože.





saznaj više: www.mat-flacius.com

četvrtak, 10. siječnja 2013.

OD ŠVERCA DO LABINKOMERCA

Spomenite li svojim unucima da u vašem djetinjstvu kruha vrlo često nije bilo već oko podneva, da se na svježe meso čekalo danima, ili da se luksuz kao što je kava najčešće mogla kupiti samo preko granice, newće vam vjerovati. Ili u boljoj varijanti tek će odmahnuti rukom ne skidajući pogled s interneta. Onda gubite volju da im pričate kakva je opskrba bila u prvim poslijeratnim godinama, bonovima, ili teserama za hranu i odjeću, dugim filama za sve i svašta, o čemu su vam pričali vaši roditelji. Teško je i nama povjerovati da su u tim godinama kažnjavalo one seljake koji su klali svinje uskraćivanjem prava na te bonove, jer tko je onda držao svinju ili goveda, tome nije bila potrebna hrana sa zajedničkog kazana. Dio te priče je i uskraćivanje dječjeg doplatka svim onima koji su imali koji kvadrat obradivih površina. Stoga se već onda vježbalo ono poznato životno geslo "Snađi se, druže!", a preko Glasa Istre najavljivalo se kažnjavanje svih švercera hranom, čega je bilo puno manje od ondašnjih jugolira i prvih dinara.. Iz tih dana poznate su kooperative u Labinu u Raši, duge kolone kupaca koje su nastajale čim se dočulo da dolazi koji metar tekstila ili nove pošiljke hrane. U opskrbi su rudari imali prednost, a udarnici dodatne nagradne kartice. Prošla su i ta vremena, potkraj šezdesetih Labin dobiva prvu pravu samoposlugu nedaleko od Pošte. Slijedi Rabac i Kature, 1979. godine nastaje i Labinkomerc, kojim se objedinjuje sva trgovina. Prije toga Istratrans prodaje i prve "fiće", turizam otvara nove perspektive i vidike. Raspada se i Jugoslavija, turista je sve manje, plaća od 200 njemačkih maraka, ili sto EURA pravi je luksuz, pa i Labinkomerc početkom devedesetih zapada u poslovnu slijepu ulicu, stečaj i likvidaciju. Danas uz domaće Jedinstvo, koje je kupilo najveći dio trgovina nekadašnjeg labinskog trgovačkog diva, u svoje blistave i moderne  markete mame trgovački lanci Plodine, Lidl i Merkator te drugi manji trgovci. Ima svega, samo nema love!
Na nekadašnje trgovine, od kooperative u Raši i Labinu, do nekadašnjeg skladišta na Starcima do mesara koji s osmijehom drže volove za rogove podsjećaju ove fotografije nepoznatih autora. Nova je i fotka mesnice u sklopu prve labinske samoposluge nedaleko samoposluge, koju je najvjerojatnije snimila Slavica Ružić. Gužve pred mesnicom nije bilo, Pogodite zašto! Ne padne li vam ništa na pamet, pogledajte malo pažljivije izbor svježeg mesa!









(saznaj više:mat-flacius.com)
  

četvrtak, 3. siječnja 2013.

PEONI - "MEKSIKANCI" IZ RAŠE

Početkom šezdesetih minulog stoljeća pod okriljem RKUD Rudar iz Raše na glazbeno-zabavnoj sceni Labinšćine pojavila se neobična glazbena grupa pod nazivom Peoni. Tako se u Meksiku zovu siromašni, ali veseli i dobro raspoloženi seljaci, koji sve svoje nevolje raspršuju glazbom i pjesmom. Bilo je to vrijeme kada je meksikanska pjesma u Jugi bila vrlo popularna, kada se gotovo na svakom koraku plesalo uz nezaboravnu pjesmu Mama Huanita. Zbog toga nije trebalo mnogo da se grupa poznatih raških i labinskih pjevača i muzičara okrene toj glazbi. I to s velikim uspjehom, bilo da je riječ o njihovom izgledu i velikom sombreru i nošnji, bilo odličnom glazbom. Spomenem li imena koja su sačinjavala Peone, bit će više nego zorno da su ove hvale utemeljene. Začetnik grupe je bio ondašnji raški učitelj muzičkog odgoja Feručo Kraljić, gitaru u ruci bila je u rukama i vrsnog pjevača Bepeta Kokota, bajs je navlačio Anton Hrubec, u ono vrijeme voditelj odličkog raškog tamburaškog zbora osnovne škole, prva truba bio je Romano Malinarić zajedno s Mirom Rebićem. S njima su bili još Mauro Marečić i Valter Brubnjak, a na kraju i Učo Hrvatin te Geatano i Josip Sedej.
Uz odlično raspoloženje nastupalo se širom Labinšćine, među rabačkim turistima, u Rovinju, Crkvenici, u Kolašinu su bili gosti raške omladinske radne brigade, a u Beogradu su bili uvjereni da su pred njima pravi Meksikanci, budući da su najčešće pjevali na španjolskom jeziku.  Sredinom tog desetljeća grupa se počinje osipati, Mauro Marečić je potišao u Ameriku, Romano Malinarić na studije u Zagreb, gdje je kao odlični bubnjar snimio pet singlica s vokalno instrumentalnim sastavom Plava zvijezda, a Bepi Kokot je tri godine nastupao profesionalno u VIS Kvarner. Ostala su lijepa sjećanja, uz želju da se barem još jednom predstave svojim nekadašnjim obovažateljima.







(saznaj više: mat-flacius.com)

utorak, 1. siječnja 2013.

MORNARI IZ TONARICE

Uz Plomin, Rabac, Svetu Marinu i Tonarica u Raškom zaljevu bila je poznata luka (motornih) jedrenjaka na labinskoj obali. Dok je većina pomoraca i vlasnika tih plovila, koji su donosili životnu sigurnost, živjela u Svetom Lovreču i Vlakovu, njihovi su jedrenjaci, njih dvadesetak, pristajali u istoimenoj luci izgrađenoj prije nešto više od 100 godina, u od bura zaštićenom zaljevu. Danas do zaljeva opasanoj prekrasnom borovom šumo zasađenoj odmah nakon 2. sv. rata,.na čijoj je suprotnoj strani autokamp, vodi uska neasfaltirana cesta. U mjestu što se stapa s morem, koje podsjeća na prekrasna i pitoma alpska jezera, tek nekoliko obnovljenih kuća, a oko zapuštene kamenite rive u svojevrsnom zimskom je snu više brodica, jedrilica i čamaca.
U novijoj je povijesti ove lučice zanimljiv tek jedan detalj - pristajanje poznatog hrvatskog pisca i moreplovca Jože Horvata, s njegovom slavnom jedrilicom Besa prije oplovljavanja svijeta. Došao je u goste svom prijatelju Dušanu Diminiću, jedne od najpoznatije ratne i poslijeratne ličnosti Istre, koji je u to vrijeme po drugi put izbačen iz njegove Partije, i to uprave zbog njegovog zavičaja, koji je napustio dolaskom Talijana u Istru. O tome kao i o Tonarici prije deset godina knjigu je objavio njegov sumještanin Lucijan Diminić, sada nastanjen u Rijeci.
Prvog dana 2013. godine znatiželja me opet odvukla na isto mjesto, gdje sam se igrom slučaja upoznao s Puljaninom Klaudijom Diminićem, koji je jedan od suvlasnika ovdašnjih kuća, pa često svraća u kraj svog djetinjstva. U kratkom i ugodnom čavrljanju od njega doznadoh nove detalje o lijepoj pomorskoj prošlosti ovog kutka Raškog kanala, koje je potom ilustrirao s dvije rijetke fotografije. Na prvoj je njegov nono Sipe, ljudina s velikim brkovima, u trenutku dok je s društvom pregledavao ulov riba u vrši, a na drugoj je grupa pomoraca iz Tonarice u Trstu, gdje su, tamo negdje tridesetih proteklog stoljeća, došli utovariti drvene grede za podgrađivanje rudničkih hodnika u Raši. Njihovi su jedrenjaci u lijevom kutu fotke, na kojoj ćaća Nando stoji u sredini dobro raspoloženog društva, a poodavno nitko od njih nije više na ovom svijetu - objašnjava susretljivi Klaudio, koji je cijeli svoj radni vijek proveo na moru.
Jedan od jedrenjaka iz Tonarice zvao se Buon padre (Dobri otac), kojega je Lucijan Diminić, autor knjige o Svetom Lovreču i okolici, prepoznao na ovoj razglednici luke na Sušaku, tiskanoj potkraj tridesetih proteklog stoljeća. Ukoliko je to točan podatak vrijedan je to dokumenat o pomorskoj tradiciju uz labinsku obalu.


(vidi: www.mat-flacius.com)








  (saznaj više:mat-flacius.com)