Uskoro, 2. ožujka, održat će se velika proslava stote obljetnice štrajka i pobune rudara Labinšćina, poznatijeg kao Labinska republika. Bit će to i svojevrsni uvod u najvažnije izbore u zemlji, lokalne izbore koji će se održati sredinom svibnja. Stoga se u Labinu žuri, s uobičajenom zakletvom političara na ogroman doprinos rudara u stvaranju identiteta današnjeg Labina i Labinštine, s posebnim naglaskom na njihovu ogromnu žrtvu za naše bolje sutra. Jer mnogo je više lokalnih rudara umrlo na njihovom radnom mjestu iskopavanja nego u oba svjetska rata!
Tada bi neko zločesto, što ja nisam, sigurno bacio, i zašto su Labinjani, početkom devedesetih godina 20. stoljeća, ubrzo nakon što je IDS došao na vlast na demokratskim izborima (na čelu sa svim bivšim glavnim čelnicima SKH-SDP-a ), odustao od Dana rudara - 2. ožujka, koji je tada bio državni praznik, kao popularni blagdan tadašnje Općine Labin? Sigurno bi nam domaći političari uzvratili da je tada bilo takvih vremena, ili, štoviše, umiljato janje koje sisa dvije ovce! Što je na neki način i logično. Jer, prije svega, Dan rudara i dalje se obilježava 2. ožujka kojem gotovo svake godine nazoče svi hrvatski predsjednici - od Tuđmana, Mesića, Kolinde Grabar-Kitarović do Zorana Milanovića, "predsjednika s karakterom." I drugo, nije li ljepše i ugodnije proslaviti Dan grada Labina sredinom kolovoza prije ljetnog kolektivnog odbora i u opuštenoj atmosferi?
Da, i podsjetiti da su brojni šefovi država koji štuju rudare i prvi antifašisti u Europi i okolici započeli u svibnju 1958. godine, kada je obilježena 150. obljetnica vađenja ugljena na ovom području (u ovome neću spominjati kontekst da se Duce Mussolini spustio među rudare u okno Karlota u Raši u ljeto 1936. godine tijekom obilaska gradilišta budućeg najmlađeg i najmodernijeg grada u Istri i okolici, ali tada nije spomenuo štrajk ili prvi borci koji su se tome usprotivili.)
Kasnije je Tito obilježio pola stoljeća Labinske republike održavši veliki skup, a zatim je pokrenuo novu termoelektranu u Plominu, koja je tada spalila naš raški ugljen. Od tada je prošlo još toliko desetljeća, dovraga, pa je sada više nego opravdano proslaviti ovaj veliki jubilej s toliko pompe. Dovoljno da dovrši spomenik rudaru-borcu podignut nedaleko od mjesta njegovih povijesnih govora (prvi je bio 15. lipnja već spomenute 1958.). Ili postaviti obelisk na gradskom groblju svim raškim rudarima ubijenim na bojnim poljima i iskopinama u rasponu od Habsburgovaca početkom 19. stoljeća do Tuđmana krajem 20. stoljeća, o čemu sam često slušao kao mladi novinar. A da se i ne spominje toliko zakletva da ćete otvoriti veličanstveni rudarski muzej ili jedinstveni Podzemni grad.
Za utjehu nam ostaje (nadam se zasad) mala neugledna i zaboravljena spomen ploča na ulazu u nekadašnju direkciju Istarskih ugljenokopa Raša u (nekadašnjem) Podlabinu. I na samom ulazu u Gradsku knjižnicu Labin, koja svojedobno nije dobila naziv po velikoj Giuseppini Martinuzi, čije je ime početkom višestranačja u našem gradu bilo odveć ideološki obojeno, kako su zaključili ondašnji gradski vijećnici. Ploča je nedaleko od nekadašnje mramorne dvorane ( i sadašnje knjižnice) poznate i po susretima Tita s sudionicima Labinske republike(ali i po velikom štrajku rudara započetom 8. travnja 1987. godine, koji je još više uzdrmao onda već dobrano nakrivljenu Jugoslaviju.) Ili samo nekoliko desetaka metara od nekadašnje mrtvačnice rudnika, gdje sam se kao učenik klanjao ljudima koji su, za dobro nas i naše domovine, ginuli na svom radnom mjestu. Postavljena je 2. ožujka 1958. godine, a uz zvijezde i rudarske čekiće na zaboravljenoj ploči jedva se može pročitati:
RUDARIMA POGINULIM U NARODNOSLOBODILAČKOJ BORBI I RUDNIKU
Slava im!
Nema komentara:
Objavi komentar