U povratku prolazim kraj skulpture našega Josipa Diminića, kipara i akademskog slikara, jednog od začetnika te odlične zamisli, koji je sve do prije nekoliko godina bio otac i majka, duša i tijelo Mediteranskog kiparskog simpozija. Nakon smrti njegov supruge i slikarice Jasne Maretić prije nekoliko godina vidno je počeo kopniti, pa je u zimskim mjesecima boravio kod svoje kćeri i slikarice Mirte u Veneciji. Prije nego je otišao opet k njoj rekao mi je da mu je želja da atelje njegove Jasne na Fortici pretvori u galeriju-muzej, a spomenuo mi je i želju da na Mostu Raši podigne skulpturu posvećenu toj kratkoj rijeci bogate prošlosti i važne povijesne uloge. Nije odustao ni od nove knjige, a prije desetak godina svoje je sugrađane i prijatelje iznenadio knjigom o susretu s velikom Kinom. Da je samo to učinio, a iza njega je ogroman stvaralački opus, uključujući i tri skulpture na javnim površinama Labina, više je nego dovoljno da mu se dodjeli gradska nagrada za životno djelo - rekoh sam sebi dok sam se vraćao automobilom iz Dubrove. Uskoro će Dan grada Labina pa sam zaključio da ću se s tim prijedlogom obratiti jednoj od gradskih vijećnica koju osobito poštujem. Dok je još živ.
Nekoliko sati kasnije javila mi sestra da je u labinskom stacionaru Doma zdravlja umro Diminić.
Njegovi najbliži, štovatelji, prijatelji i mještani oprostili su se od njega danas, u ponedjeljak, na groblju u njegovom rodnom Svetom Lovreču. Mjestu ponad Raškog zaljeva, u kojem više neće nikada odjekivati njegov zvuk dlijeta i čekića u ateljeu nastalom u njegovoj rodnoj kući.
Nema komentara:
Objavi komentar