ISTRATRANS - OD NASTANKA DO NESTANKA, GRADNJA RADIONICE I UPRAVNE ZGRADE U PODLABINU

Sređujući svoju preostalu foto-arhivu naišao sam na dvadesetak gotovo zaboravljenih crno-bijelih negativa, među kojima su me posebno obradovali motivi gradnje upravne zgrade nekadašnjeg transportnog poduzeća Istratransa. Od njih sam koristio samo fotografiju završne faze gradnje upravne zgrade u tekstu Činili smo čuda! objavljenog u knjizi Do socijalizma i natrag - Labinska povijesna kronika tiskanoj sada već daleke 1990. godine. Ostalih pet motiva imaju sada premijeru u ovom tekstu.

U tom sam članku spomenuo da je Istratrans nastao od Sekcije 40, koja je djelovala još u doba Italije u sklopu rudnika Arsa, kao pogon zadužen za prijevoz rudara na posao od njihovih domova na Labinšćii, ali i u većem dijelu Istre. Rad sekcije je obnovljen 18. srpnja 1945. godine, usporedo s pokretanjem rada svih ovdašnjih rudnika, kada se u njenom sastavu našao prvi kamion dobiven od Crvenog križa! Uskoro će se od Vojne uprave u Opatiji iz kontingenta UNRE i drugih izvora, prije svega vojnih kamiona, vozni park Sekcije 40 znatno povećati, pa će se "kovarice" pojaviti na našim cestama, mahom makadamskim.

U početku je sjedište Sekcije 40 bilo u Krapnu, a polazna točka kretanja svih "kovarica" tri puta dnevno, koliko je bilo i smjena, bit će dugo godina na velikoj placi u Raši tik do upravne zgrade Jame Raša. Uskoro će tu postati vrlo tijesno, dnevno se prevozi oko šest tisuća abonenata, pa je donijeta odluka o preseljenju radionica u Podlabin. Već 1. svibnja 1947. godine nedaleko od visokog betonskog dimnjaka gradske toplane počela je gradnja uprave zgrade i radionice transportnog pogona Istarskih ugljenokopa. Iako nije bilo nikakve mehanizacije, dizalica ili druge građevinske opreme radovi su okončani već do idućeg Prvog svibnja! U članku Činilo se čuda! od rukovoditelja radova poodavno preminulog Karla Marinča iz Raše doznaje se da su glavninu radnika činili njemački ratni zarobljenici (Kriegsgefangene), Njih je bilo četrdesetak, a uz njih radilo je još 20 zidara Istarskih ugljenokopa. Zatočeni Nijemci istakli su se ne samo stručnošću, već i zavidnom radnom disciplinom te brzinom rada. Kako je sva skela bila drvena (nakon obavljenog posla vraćena je u rudnik!), zbog straha od požara bilo je zabranjeno pušenje, što se dosljedno poštivalo, rekao je tada  Marinč. I ne samo to! Joseph Goering i Vilim Blu bili su glavni projektanti, čiji je projekt bez zamjerke prošao provjeru u Beogradu.

Autor fotografija bio je tada vrlo poznat fotograf Viktor Medančić iz Raše, rodom iz Sutivanca, svjedok mnogih važnih događanja na Labinšćini tih poratnih godina, čijih izuzetnih djela u Labinu je vrlo malo sačuvano. One vrlo vjerno oslikavaju težinu gradnje novih poslovnih zgrada ondašnje Sekcije 40, koja će ubrzo postati najprije poznata kao Autopromet, a kasnije kao Istratrans. Dugo je godina to bila jedna od najpoznatijih cestovnih radnih organizacija u Jugoslaviji, gdje je proširila svoje poslovanje nakon što su se bili registrirali i za javni prijevoz, a ne samo za obavljanje usluga rudnicima. U Labinu su prvi otvorili prodavaonicu automobila, a širom Istre imali su odlične servise. Kada sam početkom devedesetih 20. stoljeća pisao o povijesti Istratransa, nije bilo nikakvih naznaka da uskoro ta tvrtka dolazi u tešku krizu, nakon koje je uslijedio i njeno gašenje.

Pažljivo oko na ovim fotografijama zamijetit će ne samo Kazakape, već i zgradu današnje srednje škole, tada nedovršene bolnice, u kojoj su živjeli upravo njemački ratni uznici koji su na njoj obavili i sve završne radove, od krova, do uređenja unutrašnjosti!