U ATELJEU VELIKOG UMJETNIKA MATE ČVRLJKA

Uvijek je lijepo pisati o dobrim ljudima i lijepim stvarima. Mate Čvrljak, likovni pedagog, kipar i slikar jedan je od njih. Jedan od onih bez kojih Labin ne bi bio isti. U Labinu ga je dovela ljubav sredinom šezdesetih proteklog stoljeća nakon završetka Akademije likovne umjetnosti u Zagrebu, koju završava 1961. godine. Cijeli radni vijek provodi se u labinskoj srednjoj školi, koristeći mladim Labinjanima ljubav prema umjetnosti i ljudima. Jedan je od utemeljitelja Labinskih ateljera, grupa slikara koja je svojim djelovanjem daleko nadišla svoj grad, davši velik udio u prepoznavanju Labina kao grada umjetnika, koji u Istri nema premca.Zna Mate reći da mu Labin fali samo nakon nekoliko dana izbivanja iz njega, kapa na primjer posjećuje svoj rodni Konjevrat u krševitoj Dalmaciji.
Mate Čvrljak. Veliki kipar i ljudi. Skroman, samozatajan, uvijek spreman na razgovor. Autor je više od 500 radova, od kojih je nama Labinjanima najpoznatija njegova skulptura Matije Vlačića Ilirika, koja je 1969. godine postavljena nedaleko od crkvice Kuzme i Damijana, zaštitnika liječnika, na usponu za drevni Labin. Prošećete li se središtem Pule nedaleko od Trijumfalnih vrata na ulazu u Prvomajsku ulicu dočekat će vas još jedan njegov veliki rad - urbana skulptura velikog Yamesa Joycea, podsjećajući na njegovo kratko razdoblje življenja u tom gradu.Mnogo je njegovih radova ne samo u Istri i Hrvatskoj, već iu drugim gradovima bivše zajedničke države. Jedan od njegovih posljednjih javnih radova je reljef njegovog velikog prijatelja i slikara Renata Percana. Nalazi se na njegovom groblju u Nedešćinima,
Premda je već duboko zagazio u 84. godinu još uvijek rado vraća u svoje atelje u starom gradu, koji se nalazi nedaleko od rodne kuće Matije Vlačića Ilirika, znamenitoj palači Francovich. Svojim stalnim stvaranjem kao da ih niječe, gazi, neda im daha. "Kada ne budem mogao više u rukama držati dlijeto i čekić, više ću se okrenuti crtanju i slikanju.koje me nadahnjuje i opušta" - rekao mi je prilikom pisanja teksta za reportažu o njemu u Franini i Jurini prije gotovo tri godine.Pripremajući taj tekst posjetio sam ga još jednom u njegovom ateljeu i osjetio se sretan i počašćen "družeći" se s njegovim njegovim autoportretima, portretima Sofije Loren, Alfredea Hitchoocka, svog prijatelja Josipa Vukadina te mnogih drugih likova. Dio tog ugođaja prenosim i vama,

Gotovo je sedam mjeseci proteklo od odlaska na onaj svijet našeg velikog kipara Mate Čvrljka. Ostala su njegova mnogobrojna djela, nijemi svjedoci njegova ogromnog opusa, od kojih je najveći dio nastao u njegovom starogradskom ateljeu. Nadam se da će Grad Labin i njegovi žitelji naći načina da se tim izuzetnim stvaralačkim kutkom našeg Mateta trajno zahvaljuje njegovom duhovnom bogaćenju našeg kraja. Dotle će na njega podsjećati njegove skulpture i drugi radovi. Jedna od njih vjernike  u Nedešćini svake nedjeljne mise u tamošnjoj crkvi dočekuje na mjestu iza glavnog oltara - veliko raspelo - gipsani kip Krista na križu, postavljen 1995. godine.Osam ljeta kasnije, prilikom temeljite obnove crkve Presvetog Trojstva, uz raspelo su postavljena još dva njegova rada u gipsu - kipovi Majke Božje Žalosne i svetog Ivana evanđelista. Prije desetak dana u njoj je promovirana knjiga Sveta Nedelja Labinska autora Sergija Jelenića, svećenika rodom iz tog mjesta, kojom sam prilikom odmah uočio njegov prepoznatljiv stil. Kada sam se približio raspelu lik Isusa neodoljivo me podsjetio na Mateta! Kada sam nešto kasnije snimak njegova Isusa pokazao svom sinu Zoranu, on je uz osmijeh, u njegovom liku također našao njegov prepoznatljiv pogled.

Kopajući nešto ranije po svojoj arhivi zapeo mi je za oko njegov impresivan autoportret u terakoti iz daleke 1985. godine. Mate, neponovljiv si. Ti o sebi nisi nikada govorio, tu si bio jako škrt, ali na sreću govore tvoja djela!
.

    Kopajući po arhivi svojih snimaka našao sam i dva motiva našeg kipara nastala na starom trgu, gdje se često znao zaustaviti na svom putu do svog ateljea u neposrednoj blizini, gdje je provodio najveći dio slobodnog vremena. 

Šećući se na Silvestrovo starim gradom gotovo sam ostao bez teksta kada sam na fasadi nekadašnjeg Općinskog suda na Pjacete, zamijenio lik uskrslog velikog labinskog akademskog kipara i mog prijatelja Mate Čvrljka! Istog onog kojeg sam, opet za jedne šetnje našim krasnim gradom, fotografirao prije više od jednog desetljeća, a nakon njegove smrti objavio na ovom blogu! 

I sami se možete uvjeriti u identičnost moje fotografije i umjetničkog djela mladih umjetnika-amatera udruge  Kreativna akademija Labin, kako sam pročitao na portalu Radio Labina prilikom predstavljanja njihovog projekta postavljanja portreta šest legendarnih Labinjana na nekadašnjim prozorima drevnog grada. Kako nisu spomenuta imena tih likovnih stvaratelja, valjda iz njihove skromnosti, već samo podatak da su njihov izuzetan rad Grad Labin i TZ Labina honorirali sa 25 tisuća kuna, ne znam koga da pitam kako su svojom izuzetnom kreativnošću uspjeli stvoriti njegov lik gotovo u dlaku identičan našem dragom umjetniku iz moje fotografije? Ili im je možda uskrsnuo u istom obliku? Jer, ovakva se čuda ne događaju svaki dan!

KRŠANSKI KAŠTEL PRED NOVIM IZAZOVOM

Šumber, Kršan, Kožljak. Tri kaštela na Labinšćini smješteni uz nekadašnju granicu između Austrije i Venecije. Tri neobična položaja, tri priče, tri nade. Dah Germana na ovim prostorima, o kojim sam burgovima nešto više pisao u knjizi S ove strane Učke, ilustriranoj isključivo starim razglednicama.
Ovom zgodom nešto više o kršanskom kaštelu, kojemu je obnovljena kula te donekle stabilizirani zidove nekadašnje utvrde, uz nadu da je to tek početak njegove temeljite obnove i vraćanje u život. Što i kako to nije moja briga, ali vjerujem da će se naći snage i volje, jer u takvim pričama novac je u drugom planu i sam po sebi ne bi smio biti problem.
Ostaci nekadašnjeg kaštela vrlo rječito svjedoče o nekadašnjoj njegovoj raskoši i bogatoj prošlosti. Relativno malo ljudi zna da je unutar njegovih zidina pronađen primjerak znamenite knjige Istarske razvodi, svjedočanstva o postojanju istarskih Slavena na ovim prostorima, koja je završila u Zagrebu, na adresi isto tako čuvenog ilirca Ljudevita Gaja.
Kršan je jedan od rijetkih gradova na ovom području koji se može pohvaliti glagoljaškim grafitom iz 1593. godine, što se nalazi na mjesnom groblju u crkvici sv. Jakova nedaleko od kaštela.
Vrijedne stvari čuvaju se i u župnoj crkvi svetog Antona u srcu kaštela, koji je još za Austrije imao hrvatsku pučku školu, u kojoj je početkom 20. stoljeća učiteljevao i Ivan Načinović, učitelj iz Čepića.
Kršan je u svom dugom postojanju imao više gospodara i vlasnika, a posljednji je bio grof Tonneti iz Plomina, zbog svog podržavanja radništva, a i rudara prilikom štrajka 1921. godine, i u Italiji bio poznat kao crveni grof. Kaštel je pod čudnim okolnostima nestao u plamenu 1940. godine, ali je i nakon rata bio djelomično nastanjen. U jednoj od zgrada unutar zidina veći dio godine živi Burul iz Trsta, inače rodom iz ovih krajeva, koji je svoj dom pretvorio u svojevrsni muzej. I iskru koja daje nadu da kršanski kaštel kojemu se divio i veliki pjesnik i narodnjak Vladimir Nazor, ovog puta neće biti zaboravljen. I ujedno poruka za zaboravljene kaštele Šumber i Kožljak!
Snimci zidina kaštela, nastali ovih dana, mogu donijeti tek malo onog ugođaja i osjećaja koji si doživljava njegovim obilaskom. Od Labina udaljen je tek desetak minutas vožnje.

IZ ALBUMA JOSIPA BEPETA ČERNJULA

Zamolio sam moju ciju Lucetu Černjul da bi, kada bude raspoložena, odabere nekoliko fotografija njenog supruga Bepeta na kojima su obilježeni neki zanimljivi društveni događaji na kojima je on sudjelovao. Stara generacija Labinjana prisjetit će se da je on bio sudionik NOB-a, nakon rata oficir JNA, u kojoj će ostati do kraja pedesetih, kada mu je zadnja služba bila u Šibeniku. U Labinu, a bio je rodom iz zaseoka Žnjidari na Vetve, obavljao je više poslova, a najviše je bio poznat kao direktor Centra za socijalni rad. Prije toga je bio i sekretar OKSKH Labina.

Od tada je prošlo više od godinu dana i već sam bio zaboravio na moj upit, kada me ona najprije iznenadila odabranim fotografijama, a potom i njihovom selekcijom. Od ponuđenih fotografija nisam uzeo tek jedan ponuđeni motiv! Dodatna vrijednost tih fotografija je opis događaja s točnim datumom na njihovoj poleđini, iz čega se može zaključiti da je iz svog prvog posla zadržao neke dobre navike.
Krenuo sam ovim redom.

Prva fotografija ima i najveću težinu, a na njoj se nalazi ispraćaj posmrtnih podataka Alda Negrija ispred zgrade Općine Labin. Aldo Negri je bio jedan od najpoznatijih istarskih partizana iz redova Talijana. Sudionik sjednice ZAVNOH-a, agitator ustanka među Talijanima u Vrsaru, gdje je u jednoj zasjedi poginuo potkraj 1944. godine. Njgovi posmrtni ostaci bili su pohranjeni nedaleko od mjesta pogibije, a u rodni Labin prenijeti su 26. srpnja 1965. godine. U ime Labinjana posljednji je govor držao Vitorio Viktor Blašković, jedna od poznatijih labinskih poslijeratnih rukovodioca.
Na drugoj je fotografiji snimljen Josp Černjul prilikom otvaranja spomen obilježja Matiji Vlačiću Iliriku, jednim od najpoznatijih reformatora crkve u Njemačkoj u 16. stoljeću, iza kojih je ostalo više od 200 knjiga i drugih pisanih djela. I 19 djece! Spomenik je djelo najpoznatijeg istarskog kipara Mate Čvrljka iz Labina, a svečano je otvoren 1969. godine.

Na trećoj je fotografiji miting održanom u povodu 20. obljetnice ustanka naroda Jugoslavije  u srpnju 1961. godine u pineti u središtu Svetog Martina. Govornik je Josip Černjul, a do njega su Nini Poldrugovac, Josip Černjul Rašan, Tomažo Dobrić, Anđelo Verbanac i druge ondašnje labinske "batice".

Na sljedećoj fotografiji, koja je nastala  također daleke 1964. godine u Rapcu prilikom podjele zlatnih i srebrnih znački dugogodišnjim davateljima krvi, su Josiš Černjul i Anđelina Blečić. On je bio i predsjednik općinske organizacije Crvenog križa, dok je Anđelina bila dugogodišnja tajnica te humanitarne organizacije u Labinu.

Ova fotografija je nastala 12 godina kasnije, a nastala je 6. ožujka 1976. godine prilikom susreta udovica palih boraca Labinšćine. U prvom planu je ondašnji predsjednik labinske općine Anton Nini Dobrić, a do njega su Černjul i onda popularni Ljubo Bučić, koji je, između ostalog, bio poznat po organiziranju dugih pogrebnih povorki. Prepoznajem i Leandra Signorellija, jednu od legendi labinske limene glazbe, te još nekoliko udovica. Ne vjerujem da je danas živ itko tko od ljudi na ovom snimku.

Posljednja fotografija je nastala iste godine, opet za podjele prigodnih znački darovateljima krvi. Prvi s lijeva je Serđo Baskijera, ondašnji predsjednik labinske sindikalne organizacije. Do njega je Tanja Verbanac, tajnica Crvenog križa i predsjednik te organizacije Josip Černjul.

 

SREDINA ŠEZDESETIH 20. STOLJEĆA - GIMNAZIJALKE U RAPCU

Ako me sjećanje ne vara ova je fotografija nastala između 1963. i 1965. godine, u vrijeme nastajanja modernog turizma u našem omiljenom Rapcu, kada je to mjesto za naš naraštaj bio simbol užitka u kupanju. Nakon što su izgrađeni hoteli Mediteran i Marina nastalo je i turističko naselje Sant Andrea, koje je u jednom danu moglo ugostiti i do 500 turista. Vrijeme je to i širenje autokampa Oliva na Vele đirine, odakle je i krenuo poslijeratni razvoj rabačkog turizma, koji je u "mirazu" dobio i hotele Primorje i današnji Miramar, prijeratne hotele Trieste i Dopolavoro.
Ceste prema novim hotelima i kasnije izgrađenom hotelskom kompleksu Girandella još uvijek nema, pa je luka još uvijek središte života u probuđenom Rapcu. Na rivi pristaje i drvena putanja Vange za otoke Cres i Lošinj, što luci daje posebnu živost.
Vjerojatno je ta živost i dah novog života i otvorenih granica privukla i ove mlade djevojke iz Labina, učenice gimnazije, koja je u našem gradu otvorena 1954. godine, privukla izlet u Rabac. Snimak je nastao na maloj plaži na kraju rive, gdje danas počinje šetnica prema Vele đirine. Iznad zida iza njih danas se nalazi samoposluga i hotel Apollo podignut početkom sedamdesetih, au vrijeme nastanka ove fotke onda je tamo velika livada, na kojoj smo u jesen ubirali šipke i smokve.
Većinu ondašnjih djevojaka dobro poznajem - Danicu, Elide, Gordanu, Miju, Nadiju, Neviju, Slavicu i druge, koje su gimnaziju, ako se nisu upisale 1963. godine, dvije godine poslije moje generacije. Mladići kao da su se negdje izgubili, ili su možda pohitali u susret prvim mladim turistima iz Njemačke, koje su onda bile IN..
S odmakom većim od pola stoljeća mogu samo reći kako godine klize. Što smo stariji to brže! 

    Jučer je na ovaj tekst, uz dvije korekcije i još neke nove podatke reagirala ondašnja Mija Bastijanić, jedna od posljednjih nekadašnjih gimnazijalaca. Ova je slika nastala 1967. godine, a na njoj su učenice trećeg razreda gimnazije, koje su u Gimnaziju krenule tri godine ranije Dečki se nisu razbježali u potrazi za mladim Švabicama, već je njihov razred te godine ostao i bez onog malog mladića. One pak nisu bile na proljetnoj šetnji, već su u sklopu tada uobičajenog "fizičkog rada" u gimnaziji čistile rabačke plaže uoči dolaska prvih turista - kaže mi Mija, uz podatak da su svoju "odanost" fizičkom radu u sklopu nastave, uz ostalo, potvrđivali. i na Čepičkom polju!

Fala Mija na zanimljivim prebiranja po našoj dalekoj mladosti!

PLOMIN - SKULPTURAMA PROTIV NESTANKA GRADA S RIMSKIM KORIJENIMA

Nedjelja oko četiri sata poslije podne. Vrijeme je lijepo, a  znam da je danas u Plominu Bela nedelja, nekada velika pučka fešta i sajmeni dan prve nedjelje u listopadu. Odlična prilika za nedjeljno opuštanje. Pogotovo što mi je u rukama novi fotoaparat i prilika za "hvatanje" novih motiva.
Hitam u auto i za petnaestak minuta već sam pred nekadašnjim lijepim gradom, na ulazu u užu Istru nakon napuštanja Liburnije.
Zaustavljam se ispred novog parkirališta ispod restorana Dorina i malo se čudim kako sam usred fešte lako našao mjesto za parkiranje. Već sam pred crkvom i još uvijek se posebno ne pitam zašto još uvijek ne osjećam gužvu i ugođaj pučke veselice.
Prolazim kraj crkve iz čije prazne unutrašnjosti odzvanjaju zvukovi glazbe i ubrzavam korak prema crkvi sv. Jurja Mlađeg na južnom rubu Plomina, odnosno obnovljenim zidinama. Opet ništa od žamora. Štoviše nema nikoga. Pitam se da li sam pogriješio dan ili je odgođena Bela nedelja.
Za koji čas naletim na znanca koji mi fino objasni da je fešta održana, da je divno pjevala jedna ženska klapa, da je bilo i dobre gastro ponude te da se društvo razišlo potom.
Nisam bio odveć razočaran. Štoviše, odgovarao mi je mir u tom usnulom gradiću koji se sve više pretvara u ogromne hrpe kamenja i ogoljele i opasne zidove poodavno napuštenih kuća. Dok "škljocam" i prolazim između njih, u meni se sve više uvlači nelagoda i svojevrsni strah pomiješan sa srdžbom. Dok mi se misli šeću starim razglednicima pune života pitam se kakvi smo to mi Labinjani  ljudi kada se ovako sramno odnosimo prema samima sebi, zatirajući prošlost odričemo se i svoje budućnosti.
Kakav takav život pulsira još samo u rubnim dijelovima nekadašnjeg gradića, kojemu ukupni vizualni dojam s popriličnog odmaka spašava velika župna crkva i zvonik. Kopajući po mojim brojnim ispisanim novinarskim notesima prisjećam se da se prije četvrt stoljeća spominjalo uređenje velike palače Rudan u muzej keramike. Zamisao je došla iz potpićanske tvornice keramike, od koje danas ni traga.
Krećem u pravcu tog nekadašnjeg zdanja, poodavno bez krova i prozora. Bojim se normalno disati da ne pomaknem nakrivljene zidove u želju da što prije umaknem od tih zastrašujućih slika, kada iza mojih leđa začujem pozdrav uz uzvik "Pa to ste vi. Drago mi je da vas vidim!"
Okrenem se i prepoznam čovjeka kojega sam upoznao još prije dvadeset i "kusur" godina kada sam pisao o nestajanju srednjovjekovnog gradića s rimskim korijenima.
Bio je to Karči. Karči Zaharias. Vojvođanin iz Njemačke koji je davno kupio kuću u kojoj povremeno živi, smještene sučelice Rudanove palače. Slika mi djeluje nestvarno. Svuda oko njega ruševine, kojih se ne bi postidio ni Bejrut, a on nasmijan i veseo da ipak nekoga ima. I da mu može pokazati svoju neobičnu galeriju drvenih i pokoje kamene skulpture usred ruševina. Skulptura koje su ovdje nastajale za njegovih ljetnih boravaka u gradu duhova.
Sada je u mirovini, pa su mu proljetni i jesenski boravci duži nego ranije. Nenadana posjeta bila je ugodno iznenađenje za obojicu.
Zadivljen njegovim djelima sada sam tu radost i divljenje odlučio podijeliti s vama. Možda i vi svratite do njega u Plomin nedaleko od restorana Dorina, ne čekajući iduću Belu nedelju.