PLOMIN - SKULPTURAMA PROTIV NESTANKA GRADA S RIMSKIM KORIJENIMA

Nedjelja oko četiri sata poslije podne. Vrijeme je lijepo, a  znam da je danas u Plominu Bela nedelja, nekada velika pučka fešta i sajmeni dan prve nedjelje u listopadu. Odlična prilika za nedjeljno opuštanje. Pogotovo što mi je u rukama novi fotoaparat i prilika za "hvatanje" novih motiva.
Hitam u auto i za petnaestak minuta već sam pred nekadašnjim lijepim gradom, na ulazu u užu Istru nakon napuštanja Liburnije.
Zaustavljam se ispred novog parkirališta ispod restorana Dorina i malo se čudim kako sam usred fešte lako našao mjesto za parkiranje. Već sam pred crkvom i još uvijek se posebno ne pitam zašto još uvijek ne osjećam gužvu i ugođaj pučke veselice.
Prolazim kraj crkve iz čije prazne unutrašnjosti odzvanjaju zvukovi glazbe i ubrzavam korak prema crkvi sv. Jurja Mlađeg na južnom rubu Plomina, odnosno obnovljenim zidinama. Opet ništa od žamora. Štoviše nema nikoga. Pitam se da li sam pogriješio dan ili je odgođena Bela nedelja.
Za koji čas naletim na znanca koji mi fino objasni da je fešta održana, da je divno pjevala jedna ženska klapa, da je bilo i dobre gastro ponude te da se društvo razišlo potom.
Nisam bio odveć razočaran. Štoviše, odgovarao mi je mir u tom usnulom gradiću koji se sve više pretvara u ogromne hrpe kamenja i ogoljele i opasne zidove poodavno napuštenih kuća. Dok "škljocam" i prolazim između njih, u meni se sve više uvlači nelagoda i svojevrsni strah pomiješan sa srdžbom. Dok mi se misli šeću starim razglednicima pune života pitam se kakvi smo to mi Labinjani  ljudi kada se ovako sramno odnosimo prema samima sebi, zatirajući prošlost odričemo se i svoje budućnosti.
Kakav takav život pulsira još samo u rubnim dijelovima nekadašnjeg gradića, kojemu ukupni vizualni dojam s popriličnog odmaka spašava velika župna crkva i zvonik. Kopajući po mojim brojnim ispisanim novinarskim notesima prisjećam se da se prije četvrt stoljeća spominjalo uređenje velike palače Rudan u muzej keramike. Zamisao je došla iz potpićanske tvornice keramike, od koje danas ni traga.
Krećem u pravcu tog nekadašnjeg zdanja, poodavno bez krova i prozora. Bojim se normalno disati da ne pomaknem nakrivljene zidove u želju da što prije umaknem od tih zastrašujućih slika, kada iza mojih leđa začujem pozdrav uz uzvik "Pa to ste vi. Drago mi je da vas vidim!"
Okrenem se i prepoznam čovjeka kojega sam upoznao još prije dvadeset i "kusur" godina kada sam pisao o nestajanju srednjovjekovnog gradića s rimskim korijenima.
Bio je to Karči. Karči Zaharias. Vojvođanin iz Njemačke koji je davno kupio kuću u kojoj povremeno živi, smještene sučelice Rudanove palače. Slika mi djeluje nestvarno. Svuda oko njega ruševine, kojih se ne bi postidio ni Bejrut, a on nasmijan i veseo da ipak nekoga ima. I da mu može pokazati svoju neobičnu galeriju drvenih i pokoje kamene skulpture usred ruševina. Skulptura koje su ovdje nastajale za njegovih ljetnih boravaka u gradu duhova.
Sada je u mirovini, pa su mu proljetni i jesenski boravci duži nego ranije. Nenadana posjeta bila je ugodno iznenađenje za obojicu.
Zadivljen njegovim djelima sada sam tu radost i divljenje odlučio podijeliti s vama. Možda i vi svratite do njega u Plomin nedaleko od restorana Dorina, ne čekajući iduću Belu nedelju.