ŠANTO KRANJAC - PRVI POSLIJERATNI LABINSKI NOVINAR

Prije gotovo četvrt stoljeća u 70. godini života umro je Šanto Kranjac, prvi poslijeratni labinski novinar i jedna od legendi istarskog novinarstva. Imao sam sreću što sam ga poznavao, što je bio moj šef i urednik na Radio Puli početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Bio je vrlo radišan, točan i jasnog stila, što je tražio i od svojih novinara, tvrdeći da je novinarski posao težak ako ga se ozbiljno shvati.

A sve je započelo još za rata, kada je 1944. godine, tada 22. godišnji Šanto završio u Kotarskom Agipropu za Labin, gdje započinje njegova novinarska karijera. I to ne slučajno, budući da je Šanto bio jedan od rijetkih onovremenih mladića koji je dosta korektno znao književni hrvatski jezik. Kako su za Mussolinija bile zatvorene sve hrvatske škole i ustanove prilika za njegovo učenje, pa kao ni stranog jezika nije bilo. Buduća novinarska marka hrvatski će jezik učiti i naučiti od školskih knjiga njene 12 godina starije sestre, koja je za Austrije u Rogočani pohađala hrvatsku pučku školu. Slušajući ilegalno engleski radio u Bartići, a kasnije i Vinežu, odnosno zaseoku Veselici skidali su vijesti s njega i potom ih ukucali i izvlačili Domaće vijesti preko šapilografa. S njim je surađivala kasnije poznata hrvatska političarka i sveučilišna profesorica Ema Derossi iz Štrmca, da bi kraj rata završio ilegalno radeći partizanski Hrvatski list, zahvaljujući najviše pjesniku Zvani Črnji, koji je zamijetio njegovu radišnost i nadarenost.

Prvih dana slobode već je dio Glasa Istre, a kada nakon angloameričke okupacije Pule redakcija tog lista seli u Rijeku on je tamo. Nakratko je i u Zagrebu, pa se opet s Glasom Istre vraća u Pulu, čiji je glavni urednik u više navrata. Kada se od Glasa Istre izdvaja Radio Pula on postaje njegov dio. Odatle je otišao u mirovinu 1973. godine kao direktor i glavni urednik.
Bio je jedno vrijeme i urednik tek pokrenutog Raškog rudara, jednog od prvih tvorničkih listova Jugoslavije, a osnivanjem Labinske komune sredinom sedamdesetih jedna je od suradnika tog općinskog glasila, pišući najčešće povijesne teme o svom zavičaju. Bio je poznat i kao pisac tekstova za popularne likove Jurina i Franina, koji su u pisanom obliku izlazili u Glasu Istre, a "živom" na valovima Radio Pule. Kao umirovljenik najviše se bavio lekturom i korekturom tekstova za časopis Istra.

O njegovom novinarskom putu tekst pod naslovom Šanto Kranjac - legenda istarskog novinarstva, objavio sam u Kalendaru Franina i Jurina za 2016. godinu, želeći na taj način podsjetiti na njegovu značajnu ulogu u poslijeratnom razvoju novinarstva u Istri.

Zahvaljujem njegovoj kćerki iz Pule na ovim vrijednim fotografijama!

ILIJA UZELAC- R A Š A - BISER KNJIGA O RUDARSKOM GRADU GODINE 1949.

Ovih se dana u kućnoj biblioteci opet našla knjižica Ilije Uzelca Raša, koju je Društvo novinara NR Hrvatske iz Zagreba tiskalo 1950. godine. Izuzetno je to vrijedno svjedočanstvo o Raši potkraj 1949. godine kada je ovaj novinar posjetio najveći rudnik kamenog ugljena na Balkanu. Autor ovog djela kratko je boravio na Labinšćini, ali je vrlo detaljno, dosta precizno i vjerno opisao ne samo prilike u Raši četiri godine nakon rata, već je s mnogo truda dao povijesni prikaz rudarenja u ovom dijelu Istre. Njegovi opisi Raše, Labina i okolice, prilike u rudnicima, proizvodnja ugljena, uvjeti rada i življenja, kulturne i sportske aktivnosti nisu umanje i okrnjene ideološkom dioptrijom svega viđenog. Štoviše time su još vjernije iz pera Uzelca opisane ondašnje (ne)prilike, dobrim dijelom prožete novim promjenama nakon što je Titova Jugoslavija okrenula leđa velikom Staljinu i Sovjetskom Savezu. U tom kontekstu čak je simpatično (ili simptomatično) svojatanje tuđe kulture, pa se primjerice, kožda i u žurbi, rimski kameni reljefi ispod Lože proglašavaju spomenicima hrvatske kulture.
U tekstu se spominju onovremeni rukovodioci ing. Ivo Marinović, ing. Trampuž, budući direktor i kasniji predsjednik Sabora SR Hrvatske Milan Rukavina Šain, inače rodom iz Like te druge onovremene batice. Poseban prostor dobiva i udarnik Anton Bičić, kako autor kaže, Alija Sirotanović u raškoj verziji, zatim njegov kolega Griparić, koji se vratio iz Francuske. Uzelac ne zaboravlja ni Raški rudar, raški bazen, plesne večeri, boćališta, gostovanja kazališta i druge oblike društvenog života rudara. Kao ni bonove za prehranu R-1, koji su za rudare bili najizdašniji. Ispraćuje i korijere koje u tri smjene dovoze rudare iz većeg dijela Istre, navodi dinamičan promet u luci Bršica. Ne zatvara ni oči pred teškom rudarskom nesrećom koja se u Raši dogodila godinu dana ranije, a krivca za tu tragediju vidi u diverziji izvjesnog Faragune.
Knjiga ima i dosta vrijednih fotografiji nepoznatog autora, koje su nažalost vrlo mutne zbog nekvalitetnog papira na kojem je "Raša" tiskana. Među njima je i fotografija nastala u Podlabinu prilikom zidanja prvih kuća za rudare, poznata kao Nove zgrade. Tada je bilo planirano 50 zgrada sa po osam stanova, ali je prilikom njihova kasnijeg prebrojavanja ustanovljeno da ih ima tek 49! Navodno su onda za zdravlje htjeli upitati šefa gradilišta, ali je on, opet navodno, utekao u Austriju s viškom novca!

 U svakom slučaju izuzetno štivo iz tog doba, koje bi se moglo pojaviti u reprint-izdanju, čime bi dah tih dana bio bliži širem krugu čitatelja. Ovako, kao utješna nagrada čitatelji ovog bloga mogu se zadovoljiti tek njenim fragmentima.

RABAČKE SLIČICE - DOČEK BRODOVA

Uplovljavanje brodova u malim lučicama našeg Jadrana oduvijek je za mještana bio poseban događaj. Najčešće događaj dana, ponekad i tjedna. Kao i njihov odlazak,m okretanje pramca prema pučini. Takav ugođaj bio je nekad uobičajen i u onda posve malenome Rapcu, koja je dugo poslije rata bila glavna labinska putnička luka. Cestove vese s Pulom i Rijekom bile su slabe, sve dok potkraj pedesetih nije izgrađena Jadranska magistrala, odnosno spoj s našom najvećom trgovačkom lukom preko Štrmca i Vozilići. Još u to vrijeme brodovi su bili najpouzdanije sredstvo putovanja. Kasnije se veza između Rijeke, Opatije i Pule prorijedila, a do tada putnički brodovi Jadrolinije sve više prevoze na izlete turiste koji u to vrijeme za ljetnih dana vrlo brzo postaju naša svakodnevica. I kruh nasušni. Sjećam se lijepih brodova nazvanih po pjesnicima, kao što su bili Aleksa Šantić i Vuk Karađić, koji su svoj dolazak najavljivali zvukom sirena, a često su bili dopraćeni i jatom galebova.
Dodatnu su gužvu stvarali i trajekti prevozeći goste na otoke Cres i Lošinj sve do izgradnje trajektne luke Brestova. Njima su se pridružili i autobusi ondašnjeg Autoprometa, kojima je luka bila krajnja točka i polazna)odlazna stanica u prijevozu nas kupača. Osobni će automobili kasnije doći na red, premda ih je svake godine bilo sve više. Ubrzo će putnički brodovi skroz zaobilaziti rabačku luku, u kojoj će se početi privezivati brzi hidro-gliseri made in CCCP prevozeći turiste sve do Venecije, čega se, vjerujem, vrlo dobro prisjeća Rudi Golja.
Ove razglednice, više i od vješta pera, opisuju vjerno to vrijeme, od kojega je minulo više od pola stoljeća.

 

RABAČKI KROVOVI

Među više od 400 razglednica Rapca s kraja 19. do početka 21. stoljeća, koje sam večeras listao u albumima pogled mi se ovog puta najviše zaustavio na krovovima kuća našeg Rapca. Kako slike govore mnogo više od tekstova, ovom zgodom se suzdržavam od bilo kakvog komentara ili davanja suda. S guštima to prepuštam vama. Zanima li vas malo drugačiji Rabac, naš omiljeniji biser Kvarnera, zaustavite se na starim razglednicama s početka minulog stoljeća na ovom istom blogu.

 

ZABAVNI CENTAR - POPULARNA BAŠTA U RIJEČI I SLICI

Kreatori rabačkog turizma, čiji su moderni temelji postavljeni početkom šezdesetih proteklog stoljeća, od prve su shvatili da nema turizma i (zadovoljnog) turista bez kvalitetne zabave.Stoga se odmah uz moderna hotelska zdanja otvoreni noćni barovi, a na Maloj đirini ispod hotela Lanterna Zabavni centar, poznatiji mojem naraštaju kao Bašta. Ime je dobilo po ostacima parka srušene vile obitelji Fillini(ch), nestale posljednjih dana 2. svjetskog rata, prilikom povlačenja njemačkih vojnika. Vrlo brzo Bašta je postalo omiljeno okupljalište turista i naših ljudi, koji su se na tom mjestu svakog dana, na razne načine, zabavljali do pred polnoći. Onda je zamrla glazba i utihnula rasvjeta, a noćni se život preselio u odlično posjećene noćne barove na St. Andrei i Girandelli.

Rat na ovim prostorima početkom devedesetih godina drastično je usporio turističke tokove, da bi unutar nove države i drugih vlasnika hotela i drugačijih interesa Bašta pala u drugi plan.

Prije otprilike petnaestak godina ruši se Zabavni centar i na njegovom mjestu podiže novi trgovačko-ugostiteljski kompleks. Veliki korak naprijed ili natrag u osmišljavanju turističkog Rapca - dilema je koje zapravo i nema. U traženju pravog odgovora možda vam i pomognu ove razglednice Rapca u rasponu od tri desetljeća, poveznica kojima je - nekadašnje popularno okupljalište opuštenih domaćina i njihovih turista.

PODLABIN SREDINOM PEDESETIH

Sve do početka razvoja turizma Rabac je, kao motiv za razglednice, bio u drugom planu. Stari grad je oduvijek po svojim povijesnim vrijednostima i zanimljivoj arhitekturi bio zanimljiv za izdavače razglednice.

Tih je godina na razglednicima bio relativno i Podlabin, novi grad rudara u podnožju drevnog grada, službeno inauguriran potkraj 1942. godine, a dinamično se, premda bez nekog graditeljskog reda i pravila struke širio i nakon rata.

Ova je razglednica u poštanski sandučić bačena 22. srpnja 1957. godine, a najvjerojatnije je tiskana i godinu-dvije prije tog datuma. Na njoj su, uz dosta zanimljivu kompoziciju, stari grad i Vilete, ali mene najviše zanima stara zgrada, koja se nalazi sučelice današnje zgrade pošte i banke, izgrađene nekoliko godina ranije. Bila je to jedna od svega četiri-pet kuća s trgovinom Duhana u prizemlju, u kojoj smo i mi klinci svoje prve cigarete kupovali u komadu. Za više najčešće nije bilo dovoljno novca džepu! Nalazila se u današnjoj Ulici Zelenice, zapravo gradske dionice Jadranske magistrale koja će se također početi graditi u to vrijeme.
Zanimljiva je i povijest te kuće i njene vlasnice. Zapravo je to saga o velikoj ljubavi, u kojoj je bogati Labinjan svojoj voljenoj izgradio tu kuću u podnožju starog Labina, ali se zbog niza okolnosti nikada za nju nije oženio! Ona se kasnije nije udavala i nije imala potomaka, pa je tu dvokatnicu naslijedila njena nećakinja. Premda su mi poznata imena labinskog Romea i njegove Julije, zbog obzira prema njihovoj ljubavi, neka ona ostanu mala tajna te neobične ljubavne priče početkom proteklog stoljeća.

Seljenjem uprave rudnika iz Raše u Labin početkom šezdesetih, ali i pošte i banke iz starog grada ovaj se prostor polako počinje pretvarati u novo funkcionalno središte Labina. Obiteljska kuća u lijevom dijelu razglednice uskoro će se naći u sendviču dvoju novih stambeno-poslovnih zgrada, u prizemlju kojih će se otvoriti nove moderne trgovine. U prizemlju obližnje kuće obitelji Škabić, u kojoj je jedno vrijeme bila postolarska radionica,uskoro će se, za jedan Prvi maj uz limenu glazbu otvoriti moderni mliječni restoran. Lokal za mlade, kojemu se moja generacija toliko veselila

I nastavak priče o novom središtu Labina sa semaforom nastavlja se do današnjih dana!

Sve onovremene razglednice na poleđini su imale  naziv izdavača i imena fotografa među kojima je najpoznatiji bio slavonski Zagrepčanin Đuro Griesbach. Ova je očito bila izuzetak - nepoznat je autor i izdavač, ali u stilu slikanja i realizaciji  prepoznajem tragove snalažljivog labinskog fotografa Žike Tasića. On je na jednoj svojoj razglednici otisnuo i svoje ime, nakon čega je shvatio da mu ih je ipak pametnije tiskati anonimno. Vrijeme će pokazati radi li se zaista o njemu, što bi me osobno veselilo!

RABAC - MJESTO JEDRENJAKA

Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća malo mjesto Rabac u znaku je jedrenjaka i pomoraca. Trguje se i plovi do Dalmacije, Trsta, Venecije i srednjeg dijela talijanskog Jadrana. Prevozi se najčešće ogrjevno drvo, građevinski materijal, dijelom ugljen, a kasnije i boksit sve do izgradnje luke specijalizirane za njegov pretovar, poznate kao Teleferika.
Jedrenjaci iz Rapca izdržali su i prvi nalet parobroda, koji im ipak ostavljaju prostor za lokalni promet. Njihov promet slabi tridesetih godina proteklog stoljeća, a dokrajčio ih je rat i nove granice država na ovom prostoru. Tada preostali jedrenjaci, ne samo Rapca, već i Plomin, Svete Marine i Tonarice "neutralizira" nacionalizacija, čime se neslavno završava njihova epoha.
Na ta vremena podsjećaju najviše stare razglednice i obiteljske fotografije sačuvane u albumima ili zidovima domova njihovih potomaka. Jedna od tih razglednica je i ova razglednica, koja je sredinom tridesetih završila u Beču. U to vrijeme Rabac je službeno Portalbona, ali u razgovoru ili pismima, kao i na ovoj razglednici, piše se i navodi Rabaz.
Tih je godina tijesno u rabačkoj luci, a kamen u prvom planu razglednice sugerira da se jedrenjacima i on prevozio kao traženi građevinski materijal. Pogotovo onaj iz Presike, kojime je bila popločana i riječka luka, a spominjala se i Venecija.
Snimak je nastao prije izgradnje hotela Dopolavoro, kasnijeg Jadrana i današnje Mimare, koji je izgrađeno potkraj tridesetih. Ne znači li velika hrpa kamenja na mjestu današnjeg objekta da je upravo započela njegova gradnja. Bilo kako bilo, u mojoj zbirci starih razglednica i fotografija Rapca do 1945. godine, koje imaju poseban tretman, još uvijek nemam ni jedne kartoline s motivom tog hotela.
Razglednicu je tiskala obitelj Gobbo, čiji je otac bio godinama šef rabačke pošte, koja ovdje ima vrlo duge korijene.
Zasada u Rapcu nema ni jednih prostorija u kojima bi se predstavio dinamičan razvoj našeg popularnog Bisera s Kvarnera, što ne znači da se tako nešto neće jednog dana i dogoditi.

Usporedbom oba motiva, odnosno kuća na njima, može se zaključiti da je donja razglednica nešto starija. I na njoj dominiraju jedrenjaci, a sredinom tridesetih putovala je u Pariz, odakle je stigla uz logističku podršku e-baya.

USPOMENA IZ LABINA I RAPCA - GODINE ŠEZDESETE

Moderni turizam u Rapcu ima tradiciju tek nešto dužu od pola stoljeća. Početkom šezdesetih na krilima nove politike i otvaranja granice ondašnje države počinje se vrlo intenzivno ulagati u nove hotele i prateće turističke sadržaje. Savezni krediti tada ne zaobilaze ni u ono vrijeme izrazitu rudarsku Labinšćinu, gdje i industrija pušta prve korijene. Time se razbija opasni gospodarski monopol Istarskih ugljenokopa Raša, koji tada imaju blizu deset tisuća zaposlenih.
U takvom slijedu Rabac postaje svojevrsni mezimac Labinjana, koji sve više u turističkj privredi dolaze do radnih mjesta, ali i prilike za dobar provod. I također za ubrzanu gradnju obiteljskih kuća, koje u sustavu iznajmljivanja soba tipa "Zimmer frei" postaju dodatni izvor prihoda novopečenih Rapčana.
Vrijeme je to ubrzanog tiskanja razglednica, suvenira i drugih sadržaja koji su imali prođu kod turista, mahom Nijemaca, za one prilike odličnih potrošača. Zahvaljujući ovoj "harmonici" s desetak zanimljivih motiva Rapca nastalo je i ovo vrijedno svjedočanstvo Rapca i Labina na početku novog novog života. U duhu s onim vremenom taj je suvenira s crno-bijelim fotkama tiskan u Beogradu za račun tvrtke Duhan iz Labina, koja se tada često pojavljuje i kao izdavač razglednica!