PODVINJE - ZARASLI VRT DREVNOG LABINA

Podvinje je odvajkada sastavni dio Labina, svojevrsni produžetak njegovih istočnih zidina. Kako i ime navodi u Podvinju su se nekada uzgajali trsi. U njemu je gotovo svaka starogradska obitelj imala svoj vrt, svojevrsne simbole dinamičnog života grada. Dobro uređene lijehe zalijevale su se vodom iz obližnjeg izvora, s kojeg su stoljećima vodu za piće uzimali stanovnici Labina. U sjećanjima Labinjana Hermana Stembergera zabilježeno je da su ti isti Labinjani svoje vrtovi gnojili kompostom nastalog od njihovog otpada. Uz izvor vodila je staza koja je završavala u Rapcu, a prolazila je nedaleko od spilje zvane Negri, iz koje tijekom cijele godine izvire hladna voda.
Prođe li se danas tom dosta loše održavanom i obilježenim puteljkom zamijetit će se ostaci vinograda, dok je najveći dio vrtova zapušten i zarastao u korov, odnosno u baredu, kako bi rekli naši stari.
Na starim razglednicama s početka 20. stoljeća u oči pada sklad i uređenost vrtova, koji su se dobrim dijelom koristili još prije tridesetak godina. Brzim smanjivanjem broja stanovnika unutar zidina starog gradića ostalo je malo snažnih i vrijednih ljudi koji bi uživali u svojim vrtovima i plodovima svoga rada. O poslijeratnom odumiranja i "pošumnjavanju" Podvinja svjedoče i ove razglednice, među kojima je i crtež spomenutog Stembergera.
O Podvinju i podatak da ovaj dio Labina ima svog imenjaka u Slavoniji nedaleko od Slavonskog Broda. Tamošnje Podvinje poznato je po crkvi svetog Antuna Padovanskog, koja igrom slučaju postoji također u Labinu, ali s druge strane grada nedaleko od Municipija, odnosno općinske zgrade. Bit će da su vrtovi slovonskog Podvinja, bez obzira na silna neobrađena polja u Hrvatskoj, ipak bolje uređeni od onih u starom gradu.

'NA VOLTA E ADESSO - ILI SKICA O LABINJANIMA IZMEĐU DVA RATA

Naslov je to popularne pjesme koja se pjevala u Labinu u doba Italije. Od kada je svijeta i vijeka pjevalo se o ljubavi i mladosti i ludostima koja je ona sa sobom donosila. A zato su najbolja vremena bile pokladne svečanosti u građanskom Labinu veoma popularna, popraćen s mnogo mara i dara. I ova pjesma koja pjeva o nostalgiji i minulim vremenima, a svaka generacija ima pravo na svoju, posebnu, drugačiju i neponovljivu nosralgiju za vremena minula, nastala je za karnevala. Bilo je to 1927. godine, vrijeme kada zbog krize u rudniku nije sve baš bilo bajno, ali vremena i prostora za šalu nikad nije nedostajalo.
Autori ove kanzonete bila su dva poznata Labinjana iz onog doba. Carlo Laube je potjecao iz poznate glazbene obitelji češkog podrijetla, koja je u drugoj polovici 19. stoiljeća iz Brtonigle potegla do Labina, gdje se tražio voditelji limene glazbe. Zadnji potomak te obitelji šerif Euro Keko Laube i danas u "slobodno" vrijeme za pokladnih dana dirigira labinskom bandom.
Dok je Laube napisao ovaj duhovit i nadahnut tekst na labinskom talijanskom dijalektu skladbu na njegove riječi skladao je Piero Carboni, jedna od najpoznatijih kompozitora "narodnih" pjesama Labina u to vrijeme. Čini mi se i skladbu O mia Pinneta. Rijetki tek znaju da je bio nono Natalie Giurici Stemberga i da je za prvih ratnih dana u rujnu 1943. godine izgubio život utapanjem u Svetoj Marini od partizana.
Ova pjesma samo je dio njihove aktivnosti,dio zauvijek nestalog Labina, kojeg nikada nisam poznavao budući sam se rodio u vrijeme kada se većina njegovih starih žitelja odmah nakon rata iselila u Italiju. Ovako ili onako, ali nikada svojom voljom. Nije ovo pametovanje s odmakom od gotovo sedam desetljeća, već osjećaj dužnosti da se što je moguće više i detaljnije raznim dokumentima i drugim oblicima očuva sjećanje na Labinu, Albonu do tih dana. Razdoblje koje je bile prije mene bilo je toliko drugačije, a ma baš u svakom pogledu, od onoga u kojem sam počeo živjeti, a toliko blizu mene, da se putem razglednica i fotografija objavljenih u više knjiga pokušao što više pronikuti u duh i dah tog vremena. O kojemu govori i ova pjesma na gotovo nestalo dijalektu.
Sve je to premalo i nedovoljno, s mnogo bi više ambicije i strasti, bez imalo politiziranja, trebalo na jednom mjestu rekostruirati Labin do 1945. godine. Muzej u Labinu, koji bi po meni trebao biti isključivo gradski, labinski, a rudarsku i etnozbirku postaviti na svoja izvorišta, pravo je mjesto za to. da se o palači Lazzarini-Battiala i ne govori.

RAŠA 1946 - ILI DOPISNICA ZA LUČANETA MOHOROVIĆA

Nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata rudarska je Raša bila izuzetno kozmopolitski obojena. Nakon što su Talijani već nakon pada Mussolinijevog fašizma u rujnu 1943. godine počeli napuštati najpoznatiji rudarski grad u ondašnjoj Italiji, taj je odlazak ubrzan u prvim danima svibnja 1945. godine i mjeseci koji su uslijedili. Ubrzo će na njihovo mjesto doći ne samo rudari i obitelji iz okolnih sela Labina, već polako iz cijele Jugoslavije. Najprije Slovenci, Dalmatinci i Zagorci, a kasnije Bosanci. Stanovnici Raše tih mjeseci postaju i njemački zarobljenici, koji ne rade samo u rudnicima, već su zbog svoga znanja traženi i kamo majstori u ostalim proizvodnim djelatnostima. Iz Njemačke dolazi i tehnička pomoć, pa se uz naš dijalekt, talijanski i slovenski jezik, kajkavicu i dalmatinsku čakavicu dosta često čuje dotad omraženi njemački jezik. Vraćaju se također i iseljenici iz europskih zemalja, ali i Kanade te Amerike, pa se na raškim ulicama čuje još francuski i engleski jezik.
U takvom zanimljivom okruženju u maloj Raši, onda zbog ugljena svojevrsnom jugo hitu, živi i mali Lučano Mohorović, danas umirovljeni ginekolog i društveni aktivist, koji s roditeljima u novi rudarski grad dolazi 1937 godine. Prije toga su dvije godine živjeli u Vinežu, odakle njegov otac dolazi iz Čamporovice. Kapitulacijom Italije odlaze opet na selo, da bi se u Rašu vratili završetkom rata 1945. godine. Na ta za njega divna vremena podsjeća ga i razglednica koju mu je iz Ljubljane potkraj srpnja 1946. godine uputila jedna učiteljica iz glavnog slovenskog grada. Jučer mi kaže da su u tom mjesecu raški osnovoškolci kamionom krenuli na izlet u Trbovlje. Prisjeća se i nekih detalja, kao primjerice vozača Rudija Balotina Matošića, problema koje su imali kod jednog mosta na domaku svog odredišta i potom izleta u Ljubljanu i poznanstva s maještrom.
To je zasigurno samo jedno od mnogih sjećanja doktora Mohorovića na ta vremena, koje je obnovljeno uz pomoć ova sačuvane prastare dopisnice. Kako mi reče taj komadić ispisana papira neobično mi je drag, zbog čega će ona završiti kod njegovih unuka! i na ovom blogu, kako bi njegove sugrađane podsjećala na davno minula vremena. Objasnio nam je također da se njegova ulica zvala Via Malta, kasnije poznata kao Lipa. Na dopisnici je greškom napisano Molta 3.

 

LABIN U ČASOPISU iSTRIA CITTA, BORGATE E CASTELLI

Nekoliko godina nakon što se Istra našla u sastavu Kraljevine Italije cijeli broj časopisa Le cento citta d'Italia illustrate, tiskan u Milanu, posvećen je našem poluotoku. Zanimljivim tekstom i fotografijama dat je prikaz svih većih gradova i kaštela u Istri, među kojima je i Labin, zatim Kršan, Plomin i Krapan s rudnicima.
Prikaz povijesti Labina vrlo je temeljit, a tekst naglašava graditeljsku baštinu nastalu u doba Venecije. Spominje se župna crkva, radovi slikara Moreschia, palača Lazzarini, trifora na palači podeštata iznad Velikih vrata.
Nezaobilazna je tema i obrana grada od uskoka u noći od 19. na 20. siječnja 1599. godine, uz brojku od 800 napadača.
Od svih fotografija najviše pažnje izaziva pogled na Labin iz pravca Svete Nedelje, kojim je mjestom prolazila cesta prema Kršanu, odnosno Pazinu i Rijeci. Zanimljivo je da se na e-bayu izresci nekih od tih snimaka, autora Pietra Opiglia iz Trsta, prodaju za dvadesetak eura!

 

SAGA O POSLIJERATNOJ DIOBI ISTRE

U ruke mi došla brošura od 30 stranica tiskana pod naslovom Italia e Balcanica nella Venezia Giulia. Autor teksta i zanimljivih crteža nije poznat, kao ni izdavač, tiskara, grad ili godina njena izlaska. Kao da je tiskana ilegalno, što ne bi bilo neobično s obzirom da je izašla odmah po završetku Drugog svjetskog rata, kada se počinju ucrtavati nove granice između Italije i Jugoslavije. U vrijeme kada se najveći dio Istre našao unutar granica nove države, premda će se nove granice utvrditi dvije godine kasnije na mirovnom skupu u Parizu.
Nepoznati autor teksta, svjestan da su neznatne šanse da ostanu granice iz 1919. godine, odnosno one ustanovljene Rapalskim ugovorom, pa se zalaže - za cijepanje istarskog poluotoka. Istočna obala pripala bi Jugoslaviji, a ona zapadna, mnogo gušće naseljena, trebala bi se naći unutar talijanske države. Granica bi trebala biti rijeka Raša, odnosno Plominski zaljev, odnosno Rt Pax tecum. Njome bi Labin i Plomin pripale Italiji, iako prema etno-karti Istre prikazanoj u ovoj brošuri u tim općinama većinsko je hrvatsko stanovništvo. Ne može se tek tako dignuti ruke od labinskih ugljenokopa.Takvih je razmišljanja bilo i nakon Prvog svjetskog rata, ovakva crta raspodjele zvala se Wilsonova granica, ali prevagnuo je interes onda pobjedničke Italije. I ovog se puta poseže za rudnicima, a mnogo se lakše odriče neposrednog zaleđa Trsta, navodeći da na Krasu živi više od 40 tisuća Slovenaca.
Zna se kako je završilo, a ova brošurica samo je jedan odbljesak tog vremena viđen s druge stranice novih državnih granica.

 

PRVI SVJETSKI RAT - SUDBINA RUSKOG ZAROBLJENIKA IVETA MILETIĆA IZ SVETEGA BORTULA

Dopisnice iz Prvog svjetskog rata nijemi su svjedok ratnog puta mladog vojnika Ivana Miletića iz Svetog Bortula.
Prvu je naš junak, adresirao na ime Lucije Miletić, poslovivši je "predraga moja zena." Javlja se iz Pule, gdje je mobiliziran, sa željom da će se brzo vidjeti. Piše na dijalektu s odličnim rukopisom, a moguće je da je dopisnicu umjesto njega pisao netko drugi.
Adresa i ime primateljice ispisano je na hrvatskom jeziku. Labin ima prednost ispred Albone.
Druga dopisnica poslata je potkraj srpnja 1915. godine putem koja Lucija Miletić uz posredovanje Austrijskog Crvenog križa traži svog supruga Johana Mileticha
Slijedi odgovor u listopadu iste godine nakon što je uspostavlje kontakt s njim.Dopisnica je napisana na odličnom hrvatskom jeziku, koje se malo razlikuje od današnjeg, i neka nikakve dvojbe da je tekst napisala nevješta ruka mlade seljanke, koja vjerojatno nije pohađala ni pučku školu. Još je manje vjerojatno da je poznavala ćirilicu!
Priča o labinskom zatočeniku, koju sam napisao uz pomoć Silvana Miletića, pokojnog supruga poznate labinske pjesnikinje Rine Miletić, rođene Štemberga, završava dopisnicom broj 4. Opet uz posredovanje Crvenog križa njemu se u travnju 1917. godine javlja "compare" Domenico Brezac. Tekst je na talijanskom jeziku, kao i adresa pošte odakle je dopisnica krenula na prema Rusiji na ime Iva Miletiča.
Ova je posljednja dopsinica potvrda da se nakon Oktobarske revolucije vratio u Istru, gdje se sada već vijorila jedna druga državna zastava.

INFLACIJSKA VRUĆICA - BOLEST OD KOJE SE JOŠ UVIJEK BOJIMO!

U doba Jugoslavije inflacija je bila naš vječiti pratitelj. Bila je to kronična bolest onovremenog gospodarstva, kada su se problemi gurali pod tepih, a cijene bile vrlo "dinamične". Njihgovo utrkivanje s plaćama bilo je stalno, a zna se tko je uvijek bio gubitnik. Zbog toga se novac vrlo lako i brzo potrošio, a nikada ga nije bilo dovoljno. Ili pak s njime se nije moglo ni puno kupiti. Stoga su odlasci u Trst bili vrlo česti, jer nerijetko drugog izbora nije bilo.
Kada se na bankovni račun moglo priložiti dolar ili marku, a nitko te za njihovo porijeklo nije pitao, počelo se štedjeti u devizima, što je bio jedini način očuvanja uloženog novca. A i kupnja za devize bila je poticana - primjerice mali "fićo" koji je 1971. godine stajao 2 milijuna dinara, u devizama sam platio deset posto manje.
Ako su cijene u Jugi stalno skakutale, uz često skidanje nula na novčanicama, rat u Hrvatskoj početkom devedesetih razbuktao je galopirajuću inflaciju, kada su se cijene mjesečno mijenjale i do 30 posto. Dok je narod jedva preživljavao s nekoliko stotina maraka mjesečne plaće, mešetari su odlično zarađivali stalnim odgađanjem plaćanjem računa. Uz više nego sumnjivu privatizaciju tijekom rata ovakva je inflacija stvorila prvu generaciju hrvatskih bogatuna. Neplaćanje ili pumpanje gubitaka za odabrane je postala navika, od koje se ne uspijevaju osloboditi ni danas.
Dok strah od inflacije i dalje čuči u nama, pa čak i na spomen da će se ona u EU programirano poticati, ovih nekoliko starih novčanica, koje mi ih je poslao prijatelj Gino Ongaro iz Kanade, inače Aršijan, priča svoju priču o nekadašnjim jugoslavenskim "milijunašima".
Do mene je igrom slučaja došao i račun iz 1989. godine. Na njemu je iznos od 1.050.000 dinara kolika je bila cijena jedne plahte! Podatak je to u kojega je danas teško vjerovati!

MENE DOBRIĆ - OSUĐEN U IME NARODA, I OSTAO BEZ - HOTELA!

Mene Dobrić iz Snašići bio je između dva rata, u doba Italije, ugledan poduzetnik,vlasnik hotela Roma, restorana i apoteke na usponu za stari Labin, danas oronulu i devastiranu zgradu, utočište labinskih beskućnika.Odmah nakon rata optužen za suradnju s neprijateljima naroda, carabinjerima iz Vineža, izvjesnim Cardiem i Cesarom Faragunom. Inače, to mu je bio bratić i također uspješan poduzetnik domaćih korijena, čija je obitelj, između ostalog, bila vlasnik pekare na križanju za Rabac, gdje su imali i veliku kuću.
Predsjednik suda bio je izvjesni Bencovic, dva porotnika Carlo Paliska i Onorato Fable, dok je zapisničarka bila Anica Cihak-Petrozek, službenica koja je najvjerojatnije došla iz Hrvatske. Odvjetnik mu je bio Boris dr. Lukež, a u ime Udruge Istria branio ga je i Ante Dobrila
Zbog toga je osuđen na pola godine zatvora, tri godine gubitka građanskih prava i što je, njemu, ali i sudu bilo mnogo važnije, konfiskacije sve imovine, osim najnužnijeg za život njegove obitelji.
Nakon izlaska iz zatvora nije se mnogo dvoumio, već je poput mnogih Labinjana i Istrana pokupio najnužnije i preko Italije završio u Americi kao Mr. Dobrini. Zna se kako je završio njegov nekadašnji hotel, koji zadaje glavobolje aktualnom vlasniku - Gradu Labinu. Zar ne bi bilo jednostavnije, ili prije svega poštenije, da se ta zgrada, makar u ovakvom stanju, uz izvinjenje vrati nekadašnjem vlasniku, odnosno njegovim potomcima. Ali, iako je današnjem službenom Zagrebu mrzak socijalizam, ne odriče se lako plodova nekih njegovih (zlo)djela! 

Presuda je izrečena 7. ožujka 1946. godine (19 dana prije mog rođendana!), presuda na talijanskom jeziku vjerojatno je prijevod izvornika, a pronađen je u jednom tršćanskom antikvarijatu.

Ova priča ima i svoj nastavak - zgrada nekadašnjeg hotela, ljekarne, a i brijačnice, iz trećeg je pokušaja prodana za nešto više od 800 tisuća kuna prije nešto manje od mjesec dana jednom kupcu iz Zagreba. Vrlo niska cijena za ogromnu zgradu, koja s jedne strane ima šest katova, svjedoči o njenom više nego lošem održavanju. Točnije rečeno, u nju od od posljednjih sedamdesetak godina nije uloženo ni jedne pare. Nakon što je zatvorena prije više od dva desetljeća(u međuvremenu je od njenog naziva NARODNA APOTEKA skinut mrski pridjev!) u njoj su do prije desetak godina, kada su ulazna vrata zatvorena daskama, živjeli Labinjani s liste "socijalnih slučajeva", koji nisu imali boljeg smještaja. 

Jedan od njih je bio o ondašnji grobar Zijad Đaferović, popularni Ziko, koji je danas, zajedno s drugim radnicima Komunalnog poduzeća Prvi maj, čistio zgradu na usponu u stari grad od starog namještaja i ogromne "krame", koja se u njoj nakupila u minulim desetljećima. Tu su od ponedjeljka, a vjeruju da će sve poslove obaviti do kraja tjedna. Ljubazni mi se Ziko ponudio za vodiča, pa sam u njegovoj pratnji obišao zgradu, uz veliki oprez, od podrumskih prostora, do tavana s izravnim pogledom na nebo! "Krov je već onda prokišnjavao, pa smo se snalazioi svakako" - čujem od njega, uz prisjećanje na njegove susjede.

U ovakvim situacijama slike govore mnogo bolje od riječi, ma koliko bile birane, uz mali dodatak da je namještaj nekadašnje ljekarne još uvijek u odličnoj formi. Navodno on će ostati i u obnovljenoj zgradi, a od jednom sam radnika "Prvog maja" čuo da ih je ovih dana obišla jedna stanovnica Labina, čiji ga je brat navodno izradio. Od njih sam također čuo da je zgrada prodana za male pare, ali bolje i tako nego da i ona i dalje bude - labinska sramota. Od obnovljene zgrade svi ćemo imati koristi - stav je s kojim se nije teško složiti!