RAŠA 1946 - ILI DOPISNICA ZA LUČANETA MOHOROVIĆA

Nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata rudarska je Raša bila izuzetno kozmopolitski obojena. Nakon što su Talijani već nakon pada Mussolinijevog fašizma u rujnu 1943. godine počeli napuštati najpoznatiji rudarski grad u ondašnjoj Italiji, taj je odlazak ubrzan u prvim danima svibnja 1945. godine i mjeseci koji su uslijedili. Ubrzo će na njihovo mjesto doći ne samo rudari i obitelji iz okolnih sela Labina, već polako iz cijele Jugoslavije. Najprije Slovenci, Dalmatinci i Zagorci, a kasnije Bosanci. Stanovnici Raše tih mjeseci postaju i njemački zarobljenici, koji ne rade samo u rudnicima, već su zbog svoga znanja traženi i kamo majstori u ostalim proizvodnim djelatnostima. Iz Njemačke dolazi i tehnička pomoć, pa se uz naš dijalekt, talijanski i slovenski jezik, kajkavicu i dalmatinsku čakavicu dosta često čuje dotad omraženi njemački jezik. Vraćaju se također i iseljenici iz europskih zemalja, ali i Kanade te Amerike, pa se na raškim ulicama čuje još francuski i engleski jezik.
U takvom zanimljivom okruženju u maloj Raši, onda zbog ugljena svojevrsnom jugo hitu, živi i mali Lučano Mohorović, danas umirovljeni ginekolog i društveni aktivist, koji s roditeljima u novi rudarski grad dolazi 1937 godine. Prije toga su dvije godine živjeli u Vinežu, odakle njegov otac dolazi iz Čamporovice. Kapitulacijom Italije odlaze opet na selo, da bi se u Rašu vratili završetkom rata 1945. godine. Na ta za njega divna vremena podsjeća ga i razglednica koju mu je iz Ljubljane potkraj srpnja 1946. godine uputila jedna učiteljica iz glavnog slovenskog grada. Jučer mi kaže da su u tom mjesecu raški osnovoškolci kamionom krenuli na izlet u Trbovlje. Prisjeća se i nekih detalja, kao primjerice vozača Rudija Balotina Matošića, problema koje su imali kod jednog mosta na domaku svog odredišta i potom izleta u Ljubljanu i poznanstva s maještrom.
To je zasigurno samo jedno od mnogih sjećanja doktora Mohorovića na ta vremena, koje je obnovljeno uz pomoć ova sačuvane prastare dopisnice. Kako mi reče taj komadić ispisana papira neobično mi je drag, zbog čega će ona završiti kod njegovih unuka! i na ovom blogu, kako bi njegove sugrađane podsjećala na davno minula vremena. Objasnio nam je također da se njegova ulica zvala Via Malta, kasnije poznata kao Lipa. Na dopisnici je greškom napisano Molta 3.