četvrtak, 24. travnja 2014.

ZORO 5 I GIANNI VERSA - CRTICE IZ POVIJESTI LABINSKE ZABAVNO-GLAZBENE SCENE

Kada se jednog dana bude pisala povijest poslijeratne glazbene scene Labina bit će nemoguće zaobići ime Giannija Verse, iako više od 40 godina ne živi u svom rodnom gradu. Prvi od petero djece siromašne obitelji koja je živjela samo od jedne slabašne rudarske plaće, teret teškog djetinjstva osjeća završetkom osnovne škole kada se umjesto u gimnaziju upisuje u Školu učenika u privredi u Rovinju, kako bi što prije došao do zanata, prve zarade i time pomagao svojoj braći. Srećom, još u osnovnoj školi postaje član Limene glazbe, koju tada vodi legendarni Bepi Knapić, što će ga potpuno okrenuti svijetu glazbe. Kao i mnogi njegovi vršnjaci danonoćno slušaju Radio Luksemburg, jedini prozor u svijet planetarne glazbe, u vrijeme kada je Jugoslavija još bila izolirana, a pasoše su imali rijetki pojedinci. Zahvaljujući i Dinetu Vlačiću, početkom šezdesetih bubnjara popularne glazbene grupe ZORO iz Raše, Versa postaje bubnjar, koji svoje slobodno vrijeme koristi za udarenje po razapetoj koži. Uporni i strpljivi osnovnoškolac koristi priliku i već sa 13 godina prvi put je za bubnjevima orkestra Kvarner, a kasnije upada u renomirani sastav Rudar te Izotope. Do preokreta dolazi 1965. godine kada sa 15 godina postaje prvi bubnjar mega popularnog ZORO-a, koji tada nastupa pod imenom ZORO 5. Bio je to posljednji sastav te grupe, a naš junak kasnije nastupa iu drugim grupama svirajući diljem Istre. Svira i na služenju JNA u Senti, gdje je "odgulio" 18 mjeseci vojnog roka, a prekid s labinskom glazbenom scenom dolazi 1972. godine, kada se Gianni Versa u 22. godini ženi se sa Rozalijom i ubrzo odlazi preko granice u Italiju, kao i mnogi vršnjaci. njegova doba, uključujući i neke članove ZORO-a.
Svjestan da se u stranom svijetu mora osloniti samo na sebe mladi labinski bubnjar koristeći se upravo iskustvom dobivši svirajući glazbu u rodnom gradu u Italiji utire uspješan poslovni put, koji ga dovodi daleko od siromaštva. Učeći preko glazbe engleski jezik uporni mladi Labinjon dobro shvaća da mu on može dobro doći u poslovnoj afirmaciji. Kao uostalom i hrvatski jezik u zemlji, čija se ekonomija sve više okretala ne samo Jugoslaviji već i istočnoj Europi. Ukratko, odlično slaže svoj poslovni mozaik i zapošljava se u jednoj vanjsko trgovinskoj tvrtki okrenutoj jugoistočnoj Europi. Danas na pragu mirovine dobro je situiran poslovni čovjek, jer studira u Bologni, a kako je dobru zaradu uložio u nekretnine u zavičaju, posljednjih je nekoliko godina sve češće u svom Labinu. Što je odlična prigoda se sretne sa svojim starim prijateljima, uključujući i onima iz svijeta njemu posebno drage zabavne glazbe. Čavrljanja na tu temu sve su češća i natopljena emocijama, koje se ponekad ne mogu i ne žele prikriti. Pritom se iz albuma izvlače i stare požutjele fotografije, koja sjećanja čine mnogo bliža, dojmljivija i neposrednija. Gianniju su posebno drage fotografije vezane uz ZORO 5. Na prvoj fotki je Versa krajnje lijevo, za bubnjevima, au prvom su planu tri labinske glazbene legende - saksafonist Franko Ružić, danas poznate kao dirigent gradske limene glazbe te braća Burul - Aldo i Bruno. Prvi je više od pola stoljeća u Italiji, brat mu živi u Bujama. koja sjećanja čine mnogo bliža, dojmljivija i neposrednija. Gianniju su posebno drage fotografije vezane uz ZORO 5. Na prvoj fotki je Versa krajnje lijevo, za bubnjevima, au prvom su planu tri labinske glazbene legende - saksafonist Franko Ružić, danas poznate kao dirigent gradske limene glazbe te braće Burul - Aldo i Bruno. Prvi je više od pola stoljeća u Italiji, brat mu živi u Bujama. koja sjećanja čine mnogo bliža, dojmljivija i neposrednija. Gianniju su posebno drage fotografije vezane uz ZORO 5. Na prvoj fotki je Versa krajnje lijevo, za bubnjevima, au prvom su planu tri labinske glazbene legende - saksafonist Franko Ružić, danas poznate kao dirigent gradske limene glazbe te braće Burul - Aldo i Bruno. 
Na drugoj je isto društvo predah zatražilo uz zgodne Rašanke Zlatku i Hasku, koje su također otišle u svijet. Ista škvadra je i na sljedeće dvije fotografije, a novo lice je vokala ugodna glasa Pino Vladislović iz Raše, danas ugledni arhitekt u Italiji.
Na posljednjoj fotografiji Gianni Versa krajnje je lijevo, s rukom u zraku je Bruno Faraguna, kasnije uspješan labinski poduzetnik. Lijevo od njega je Đani Brajković, a desno još jedna labinska legenda - basist Eros Bičić, prerano preminuo novinar iz Kopra.
Gianni Versa svira u posljednje vrijeme i Italiji, ali se najviše raduje najavljenom okupljanju labinskih glazbenih veterana koji su prije više od pola stoljeća u svom sastavu ZORO (skraćenica Zabavnog orkestra raške omladine) bili vrlo popularni među mladim Labinjanima.







O prvom rock sastavu ne samo na Labinšćini, već i u Istri, prije sedam godina u raši je objavljena knjižica o ZORO-u autora Kristijana Stepčića Reismana, ilustrirana nizom vrlo zanimljivih fotografija o glazbenicima koji su u ono doba oduševljavali mladež Labina, Raše i drugih mjesta Labinšćine.
 Zahvaljujući Aldu Burulu, koji je prije otprilike dva tjedna najavio svoj dolazak u Labin, na inicijativu legendarnog labinskog bubnjara i trubača Romana Malinarića, danas je u kafiću na gradskoj tržnici upriličen susret nekadašnjih članova te grupe i njihovih prijatelja. Bila je to prilika da se podsjete na zlatne dane svoje mladosti između šezdesetih i sedamdesetih godina proteklog stoljeća, kada su bili veoma popularni plesnjaci sa živom glazbom. Nizala su se sjećanja na pojavu prve električne gitare i rock muzike, ali i višesatnog hodanja do plesnjaka u Raši, Snašićima, Svetoj Nedelji ili nekom drugom okolnom mjestu, ali i druga događanja tog vremena. I podsjećanje na kolege i prijatelje, koji više nisu na ovom svijetu.
Na kraju nije izostalo ni njihovo "poziranje" pred novinarima, uz podsjećanje da je iza njihovih leđa dvorana nekadašnjeg plesnjaka na kojem je svirao ZORO, ali i drugi plesni sastavi po kojima je Labin bio poznat. Prvi slijeva je Dino Vlačić, slijede Aldo Burul, Mario Smoković, Đani Brajković, Gianni Versa, Franko Ružić, Mario Glavičić, Mauro Marečić i glavni organizator susreta Romano Malinarić. 

Uz obavezni pozdrav "Vidimo se i kletu!"

 

petak, 18. travnja 2014.

RABAC -NEMA SREĆE OD ISTRE I FORTUNE

Labinski rudari, odnosno Istarski ugljenokopi Raša u dva su navrata dali snažne impulse razvoju rabačkog turizma. Prvi je put to bilo početkom šezdesetih proteklog stoljeća kada je tek dovršene "samačke" hotele Marina i Mediteran ustupilo novoosnovanom poduzeću Rabac, a dvadesetak godina kasnije u sklopu istog hotelijera završili su hoteli Istra i Fortuna. Pod nazivom Rudar Istra je podignuta sredinom šezdesetih kao odmaralište rudara sa 85 kreveta, a u neposrednoj blizini 1971. godine podignuta je Fortuna, kao njeghova depadansa. Ukupno su mogli ugostiti 225 turista u jednom danu. Podalje od mora i plaža s dosta skromnim komforom ti su hoteli uvijek bili u drugom planu, nešto kao rezervni kotač ovdašnjeg turizma. Skroman im je bio propagandni, marketinški materijal, a gotovo da i nije bilo razglednica s motivom tih hotela, koji se mogu uočiti tek unutar općih veduta Rapca.
Raspadom Jugoslavije, nastankom samostalne Hrvatske te ratom na ovim prostorima Rabac početkom devedesetih umjesto turista udomljuje ratne prognanike iz Slavonije i Vukovara. Bili su smješteni u mnogim hotelima, a najduže u Istri i Fortuni.
 Nakon njihova odlaska ti se devastirani hoteli ne obnavljaju, postaju ruglo mjesta, a prije nekoliko godina HP Rabac Valamar prodaje ih jednom austrijskom ulagaču. Potom su srušeni do temelja a na njihovom mjestu počela gradnja modernih apartmana za tržište, na što ovih dana podsjeća kran dizalice građevinara, jedan od rijetkih na Labinšćini.  Razlog više da se uskoro veselimo novim gostima.







ponedjeljak, 14. travnja 2014.

MATIJA GRBIĆ ILIRIK, SUVREMENIK MATIJE VLAČIĆA ROĐEN 3. SRPNJA 1503. GODINE U LABINU!

U našem znanstvenom svijetu ime profesora grčkog, pjesnika, pisca epitafa i prevoditelja Matije Grbića ili Grpca Ilirika, u Njemačkog poznatog kao Mathias Gerbatius Illyricus, dosta je poznato, uz ipak nekoliko nepoznanica. U Njemačku, u doba reformizma kao mladić dolazi oko 1520. godine, kada je rođen mnogi poznatiji Matija Vlačič Ilirik. Nije sporno ni da je bio sin siromašnog postolara, kao ni da je u Tuebingeru, gdje je bio od 1537. godine profesor na tamošnjem sveučilištu, nešto kasnije susreo Istranina Vlačića, kojemu je tada svesrdno pomagao. Premda je bio štićenik Martina Luther i učenik Melanchtona, čelnog dvojca protestantizma, Matija Grbić/Grbac nije bio protestant. U tom pogledu Vlačić ga je daleko nadmašio, svrstavši se uz same lučonoše njemačke reformacije.
Prvo, sporno je njegovo prezime, koje se pojavljuje kao Grbac i Grbić, a na njemačkom kao Gerbitz. Po njemu je bližanjegova hrvatska varijanta Grbić, ali nove dileme nastaju kada se tvrdi da je on zasigurno Istranin, i to Labinjan, kao i Vlačić. U Labinu tog prezimena nema, a Grbac, prisutnije na Ćićariji, javlja se tek kao nadimak prezimena Gobo. Uz to, ni u jednom tekstu se ne navodi točan datum njegova rođenja. To početkom 1901. godine u studiji Humanista Matija Grbić, objavljenu u zborniku Jugoslavenske znanstvene akademije iz Zagreba ne tvrdi Đuro Koerbler, kao ni u prije desetak godina tiskanoj Istarskoj enciklopediji. On ipak podvlači da je Grbić vrlo vjerojatno rođen u Labinu. Prvi put njegov navodno točan datum rođenja - 3. srpnja 1503. godine, i to u Labinu, navodi Hubert Auer, inženjer i strastveni zaljubljenik u povijest. Istražujući vlastito obiteljsko stablo doznao je da je u šestom koljenu u srodstvu s učenim Istraninom, koji je bio dva puta ženjen, što se navodi i u Koerblerovom djelu. Prvi se put u Tuerbingenu 1537. godine ženi s Margaretom Koenig, koja umire nakon svega nekoliko mjeseci. Druga mu je supruga 1540. godine postala Magdalena Roser, s kojim je, između ostalih, imala i sina Christopha Gerbitza. Tu je rodbinska poveznica s Herbertom Auerom, koji radi svog pretka prije nekoliko godina dolazi u njegov rodni Labin. Svoje rezultate temelji na temeljitim "kopanjima" po arhivima, što je zasigurno podatak koji Labinjane ne može ostaviti ravnodušnim, kada je riječ o znamenitim stanovnicima našeg grada.


        

srijeda, 9. travnja 2014.

VATRENO UPOZORENJE IZ RAŠE - DOSTA IGRE S RUDARSKOM BAŠTINOM!

Svaki požar u kojem nestaju važna povijesna zdanja, svjedoči življenja više generacija, a zgrada nekadašnjeg kina u Raši to je, izazivaju nevjericu i - tjeskobu. Uz obavezno pitanje - tko ili zašto. Ili oboje. Bez obzira na odgovore - plamen, dim, crni zidovi, razbijeni prozori i urušen krov samo su vanjski, vidljivi trag snažnog upozorenja, koje vrišti - nekadašnji kulturni i zabavni centar Rašana i Labinjana, izvornbi dopolavoro, društvene prostorije druženje i zabavu nakon rada, za platio je danak dugogodišnjoj nebrizi društva prema rudarskoj baštini! Kojoj se inače, političari, izabrani da mudro i savjesno upravljaju našom lokalnom zajednicom, manifestacijski i prigodno, klanjaju do poda. Kao primjerice i za posljednjeg, pretposljednjeg ili bilo kojeg obilježavanja Dana rudara - Dana Labinske republike.Da bi se sutradan tim istim rudarima i njihovim djelima - okrenulo leđa. Da nije tako Raša, ne samo najmlađi grad u Istri, poslije Podlabina, već i jedini grad kojemu je poznat rođendan, prožimao bi drugačiji, vedriji i dinamičniji životni ritam. Mjesto u kojem gotovo ništa, od muzeja, zbirki ili spomen obilježja ne podsjeća na vremena na dugu rudarsku tradiciju, zažmiri li se na tužnu sudbinu otpisanog Krapna, zaboravljenu Karlotu ili devastiranu upravnu zgradu rudnika.
Shvati li se konačno ovo teško upozorenje i svojevrsna optužba, otrgnu li političari sa svog lica hipokriziju, upregne li se dobra volja, pamet, znanje i vjera u vlastite mogućnosti, ali i novo EU okruženje, Raša bi se mogla brzo preobraziti u grad života temeljen na vrednovanju bogate prošlosti. Da podsjetim - općina Raša nije nastala radi razvoja turizma na istočnoj obali Istre, od Svete Marine do Ravni, što je apsurd njena politikantskog krojenja, već isključivo radi očuvanja i oplemenjivanja te iste rudarske tradicije.
 I ukoliko Općina Raša bude nadživjela prvu iduću reorganizaciju  lokalne samouprave u Hrvata, što je neizbježno, bit će to isključivo zbog te kratke, ali neobično zanimljive i turbolentne prošlosti, koju su, svaki u svoje vrijeme, tkali Musollini i Tito!