Kada se završetkom Prvog svjetskog rata i raspadom austro-ugarskog carstva Istra našla unutar granica Kraljevine Italije ubrzo su i te rijetke hrvatske pučke škole zatvorene, a i u gotovo najmanje selu otvaraju se osnovne škole na talijanskom jeziku, čiji je glavni zadatak bio što brže talijaniziranje i asimiliranje lokalnog slavenskog stanovništva - na sjeveru Istre Slovence, a u ostalom dijelu Poluotoka Hrvate. Mnoga seoska djeca su tada po prvi put sjela u školske klube, za koje je najvećim djelom bio i prvi kontakt s talijanskim jezikom.
Jedan od tih učenika bio je i Giovanni Faraguna, čija je ovo svjedodžba o završetku četvrtog razreda osnovne škole u Svetoj Nedelji školske godine 1927/28. Svjedodžba je u dosta lošem stanju, ali se može zamijetiti da su ocjene bile opisne, a nečitak je i potpis učiteljice, ali bez obzira na to ona je lijep svjedok tih godina.
Radi se o mom pokojnom susjedu Ivanu Faraguni, barba Ivetu, rođenom 1914. godine u selu Eržišće nadomak Svete Nedelje, koji je tijekom Drugog svjetskog rata, kao i mnogi Labinjani, bio u partizanima. Cijeli svoj radni vijek, opet kao mnogi Labinjani tog doba, proveo je u labinskom rudniku, radeći na izvoznom stroju, popularnom šohtu, spuštajući liftom rudare u jamu. Barba Ive je umro gotovo prije četiri desetljeća u dobi od 70 godina, živeći u obitelji kćerke Elde Kokot na Marcilnici.
To je bi moj sused i zive je va ulice Slobode . Treca kuca sa lijeve strane , stanovao u prizemlju , lijevo a iznad Iveta obitelj Tominovic .Imao kčerku Eldu koja se udala za Franketa sa kojim smo igrali nogomet pod svijetiljkama ulice slobode . Franko je bi pun viceva dok ga Elda ni zvula - Frankoooo pridi doma jes jos je teplo na spahare .Ložili smo na karbun .
OdgovoriIzbriši