"Dosad sam uvijek iu svako vrijeme pohitao u pomoć i svaki put je brava pokleknula, jer je u jesen 1977. godine naš kolegij simpatični Napolitanac, koji je u potrazi za kruhom 1947. godine iz Venecije došao u Krapan. Nedavno me tražila milicija. Ne zbog toga što provaljujem u tuđe automobile i stanove, već da im otključam bravu, našalio se Felice.
Podnaslov je to članka "Labinjane je Felice učio u mačevanju, a zatim ih sređivao hrabro" objavljenom 25. listopada 2020. godine u rubrici Vremeplov, autora Zorana Angeleskog, (donedavnog) novinara istarskog dnevnika Glas Istre. U njemu se osvrnuo na moj članak "Provalnik" po zanimanju, objavljenom prije 43 godine na taj isti datum, u kojem opisujem našeg glavnog lika u tom tekstu - tada 70. godišnjaka u Labinom poznatom kao Felice Verderosa.
Poznato je da je odmah po završetku Drugog svjetskog rata, kada se Istra našla unutar granica Titove Jugoslavije, mnogo Istrana, uključujući i Labinjane, iz raznih razloga iselilo se u Italiju i potom diljem svijeta. Međutim, manje je poznato da se u Istru i Rijeci, odnosno novu komunističku državu na Balkanu, doselio relativno dosta talijanskih ljevičara i intelektualaca, vjerujući u novi i pravedniji društveni poredak. Među njima na ovim prostorima najpoznatiji su bili Giacomo Scotti i Eros Sequi, pamti se da je u riječko brodogradilište došlo podosta radnika iz Monfalcona, a poznato je da je nekoliko godina kasnije, u doba Titova raskida sa Staljinom i Sovjetskim Savezom, za zlokobnog Informbiroa, u postocima najveći dio tih doseljenika završio na Golom otoku.
Za našu priču najvažniji je upravo Felice Verderosa, koji je do umirovljenja kao precizni mehaničar radio u Krapnu, kasnijoj tvornici alatljika Prvomajska, ali će mnogim Labinjanima, i ne samo njima ostati u sjećanju njegovog rada u vlastitoj bravarskoj radionici u Podlabinu, nedaleko od trga, gdje je i danas ista radionica, sada u vlasništvu Veselice. Po svom umijeću u "obijanju" brava, izradi ključeva i drugim vještinama ruku, posebno izradi Štafeta mladosti za radne organizacije Labinšćine, karakterističnom talijanskom govoru s pokojom našom besedom, ravna hoda i mršava lica među Labinjanima je bio omiljen. I prepoznatljiv na daleko!
Članak o majstoru Napolitanu vrlo muzikalna imena i prezimena, a svojim je izuzetno vještim rukama mnogima donosio sreću i osmijeh na licima započeo sam ovako.
"Nesmotreno zatvorena vrata automobila, a ključ je u njemu. Izgubljen ključ, a ulazna vrata od stana zaključana. Slijedi li provala u vlastiti automobil, ili nada da je otvoren prozor? Za Labinjane problema nema, jer tu je Felice Verderosa(70), precizni mehaničar koji ne zna za prepreke! Na hitan se poziv ovaj umirovljenik, što za mir ne zna, odmah odazivlje. Sav potreban alat nosi u džepu. "Operacija" traje samo nekoliko trenutaka, najviše desetak minuta. Malčice pogleda bravu, vadi, za nas laike neku žicu,, okreće ih lijevo-desno, i na licu zaboravnog vlasnika automobila ozareni osmijeh, a iz ustiju promatrača uzdah divljenja i nevjerice - zar je to moguće?!"
I dok prepisujem ove riječi prisjetih se nedavnog razgovora s mojim znancem upravo o tim vrlinama Felica "Zvoli so ga va neko poduzeće da nin opre kaso od dokumenti, ka je bila va jene kamare. Koko ga nije bio jedan kvarat od uri, a ja son ga tamo peljo, pride nutra da vidin koko gre fadiga. Nojden ga koko na mire fomo poli barkona i pitan ga ka je problem. Niente, tutto e in ordine, se je storeno, ma samo da son se zajno vrno, koko bi nin moga to naplotit? - nasmijo se naš šegovi Napolitan!"
Priču o ovom finom i rado dočekanom "provalniku", kojega sam i ja jednom dopeljao do zabravljenog automobila njemačkih turista, završio bih informacijom da je on bio i vrsni mačevalac, koji je nekoliko godina toj vještini učio mlade Labinjane. Više nego dovoljno da ostane u trajnom sjećanju mnogih Labinjana koji su živjeli u njegovo vrijeme!
Nema komentara:
Objavi komentar