Miro Sinčić, pedagog, pjesnik, novinar, urednik, nakon umirovljenja dva desetljeća izdavač i urednik istarskog kalendara Franina i Jurina u svom rodnom selu Račice, i da se malo pohvalim, moj kolega i prijatelj, od kojeg sam mnogo naučio, bio je veoma naklonjen kulturi. Posebno likovnoj umjetnosti. Stoga je svako toliko jedan godišnjak bio posvećen nekom poznatom istarskom slikaru ili kiparu. Kako tom prilikom nije mogao izbjeći vrlo poznate labinske umjetnike i u hrvatskim relacijama, svoje je godišnjake oplemenio i obogatio prikazima i djelima nezaboravnih likovnih umjetnika Renata Percana, Josipa Diminića i prije šest godina Mate Čvrljka. Izuzetno nadarenog kipara i skromnog, nenametljivog čovjeka, čija vas skulpture ne mogu ostaviti ravnodušnim. Djela kipara koja vas čine zrelijim, čovjeka čija je smirenost prelazila i na njegove sugovornike, kolege i sve poštovatelje njegovih radova.
O njemu i njegovim djelima pisao sam prije nekoliko godina u jednom drugom članku na ovom blogu, a na novo obraćanje njemu i njegovom bogatom stvaralačkom duhu odlučio sam nakon što sam sinoć prije spavanja iz moje biblioteke opet počeo listati po godišnjaku Franina i Jurina iz 2015. godine. Nepune tri godine kasnije naš je Mate umro 18. travnja 2018. godine u 84. godini života.
Nemoguće je izbrojati njegova djela za njegova plodna i nadahnutog stvaralačkog života, ali i samo i ono što je objavljeno u navedenom broju Franine i Jurine - od naslovnice poglavlja knjige i malog pregleda njegovih skulptura, više nego zorno oslikava sve njegove kreativne vrijednosti. Da sam u prilici i na mjestu da odlučujem njegov bio radni atelje u starom Labinu, u dvorištu rodne kuće Matije Vlačića Ilirika, svojevrsnoj katedrali umjetnosti, otkupio i pretvorio u javno dobro za sve ljubitelje umjetnosti. Mjesto našeg ponosa i okupljanja. A takvih ateljea pokretača u međuvremenu ugaslog Labinskih ateliera, ima još dosta, ali to je druga tema!
 |
 |
Nema komentara:
Objavi komentar