NOVO LICE TRGETA!

 ¨Nekoliko godina nisam bio u Trgetu. Današnja me posjeta tom divnom mjestu nedaleko od nestajanja 23 kilometra duge rijeke Raše u istoimenom krasnom zaljevu, s druge strane Luke Bršica, više nego ugodno iznenadila. Kao da sam došao u neki drugi, novi svijet; na mjestu nekadašnje luke, u kojem je prije trideset i više godina bio malo čamaca tek pokojom jahtom, ali mnogo opuštenih kupača. Danas me na istom mjestu dočekala prava marina s nekoliko stotina čamaca! Gotovo 300 koliko ima i vezova doznat ću koji trenutak kasnije od svog znanja. Nova marina nastala je u posljednje dvije godine, sastoji se od tri pontonske, plutajuća "mosta" i dva valobrana istog tipa, kaže mi u jednom dahu moj zadovoljni sugovornik. Uz podatak da je tehnologija marine, u kojoj je uloženo desetak milijuna kuna, došla iz Norveške, a da je radove izvodila jedna tvrtka iz Dalmacije. S napomenom da vezovi nisu komercijalni, već služe samo ovdašnjim vlasnicima plovila!

I zaista, dojmovi su više nego lijepi, gotovo nestvarni. U mislima mi se teško vratiti na prijašnje slike iz male luke u Trgetu dok se zadivljeno šećem betonskom podlogom pontona, kojim hodam više nego sigurno. Da mi se pogled nije zaustavio na kućama samog mjesta, gdje se otvaraju nova gradilišta, mislio bih da sam u nekoj drugoj sredini. Na ulici nove rasvjete, zaštitni stupovi uz samo more i tek nekoliko obilježenih parkirališta za vlasničke kuće uz samu obalu.

Južno vrijeme nudi novu kišu, pa se pun dojmova spremam na brz povratak. Dok užurbanim korakom hitam prema parkiralištu s druge strane Trgeta susrećem se s dva mještana s kojima namjeravamo podijeliti radost i zadovoljstvo s novom vizurom slikovitog mjesta. Umjesto toga suočavam se sa sasvim drugačijim sudovima nego na početku ove priče. "Vami je lepo, puno je toga storeno, ma se bi bilo još bolje da se nas, ki tu živimo, slušalo. Ne moremo koko raneje prit z vetoro do borki kada gremo ribi lovit i sa sobon barnom mrežom i druge stvori za lovit ribi . Moglo se je marino forši delat malo dalje od vega mesta, s druge bondi "mula". Jugo i vetar va porat barno sega, pa će va njemu bit dosta šporkeci."

Saslušao sam ih, čak sam se i složio s nekim njihovim primjedbama, svjestan da Trget, kao i obližnje uvale i plaže, poodavno više nije samo "svojina" tamošnjih ljudi, već sve brojnijih turista i drugih posjetitelja s Labinšćine, koji ovdje za ljetnih mjeseci traže svoj mir i predah. Trenutačno malo tko ovdje zalazi, pa su zatvorena i dva omiljena restorana. 

I dok se vraćam automobilu zamjećujem uređenje šetnice uz obalu iznad ceste koja se uspinje prema Labinu, pa sam na brzo zaključio da još uvijek nije dovršeno novo ruho ovog mirnog mjesta na lijevoj, labinskoj obali krasnog Raškog zaljeva, o kojem je tako lijepo pisao Mate Balota. , a još ljepše slikao veliki akademski slikar Renato Percan!

  

     

  

MATE ČVRLJAK U ISTARSKOM KALENDARU FRANINA I JURINA 2015

Miro Sinčić, pedagog, pjesnik, novinar, urednik, nakon umirovljenja dva desetljeća izdavač i urednik istarskog kalendara Franina i Jurina u svom rodnom selu Račice, i da se malo pohvalim, moj kolega i prijatelj, od kojeg sam mnogo naučio, bio je veoma naklonjen kulturi. Posebno likovnoj umjetnosti. Stoga je svako toliko jedan godišnjak bio posvećen nekom poznatom  istarskom slikaru ili kiparu. Kako tom prilikom nije mogao izbjeći vrlo poznate labinske umjetnike i u hrvatskim relacijama, svoje je godišnjake oplemenio i obogatio prikazima i djelima nezaboravnih likovnih umjetnika Renata Percana, Josipa Diminića i prije šest godina Mate Čvrljka. Izuzetno nadarenog kipara i skromnog, nenametljivog čovjeka, čija vas skulpture ne mogu ostaviti ravnodušnim. Djela kipara koja vas čine zrelijim, čovjeka čija je smirenost prelazila i na njegove sugovornike, kolege i sve poštovatelje njegovih radova. 

O njemu i njegovim djelima pisao sam prije nekoliko godina u jednom drugom članku na ovom blogu, a na novo obraćanje njemu i njegovom bogatom stvaralačkom duhu odlučio sam nakon što sam sinoć prije spavanja iz moje biblioteke opet počeo listati po godišnjaku Franina i Jurina iz 2015. godine. Nepune tri godine kasnije naš je Mate umro 18. travnja 2018. godine u 84. godini života. 

Nemoguće je izbrojati njegova djela za njegova plodna i nadahnutog stvaralačkog života, ali i samo i ono što je objavljeno u navedenom broju Franine i Jurine - od naslovnice poglavlja knjige i malog pregleda njegovih skulptura, više nego zorno oslikava sve njegove kreativne vrijednosti. Da sam u prilici i na mjestu da odlučujem njegov bio radni atelje u starom Labinu, u dvorištu rodne kuće Matije Vlačića Ilirika, svojevrsnoj katedrali umjetnosti, otkupio i pretvorio u javno dobro  za sve ljubitelje umjetnosti. Mjesto našeg ponosa i okupljanja. A takvih ateljea pokretača u međuvremenu ugaslog Labinskih ateliera, ima još dosta, ali to je druga tema!

 

 

MARIN BRKARIĆ - POSLJEDNJI PREDSJEDNIK OPĆINE LABIN U JUGOSLAVIJI I PRVI GRADONAČELNIK LABINA U SAMOSTALNOJ HRVATSKOJ

 Oni koji jednog dana budu pisali noviju povijest Labina neće moći preskočiti ulogu Marina Brkarića u njenom kreiranju. Njegov bogat životni put započeo je rođenjem 16. listopada 1955. godine u Rijeci, a nakon studija prava zapošljava se u Istarskim ugljenokopima Raša, gdje će biti i direktor Radne zajednice tada najvećeg kolektiva na Labinšćini. Za sekretara OKSKH Labina izabran je 1988. godine, ni godinu nakon velikog rudarskog štrajka koji je dobro uzdrmao i već destabiliziraju Jugoslaviju. Dvije godine kasnije postaje predsjednik Općine Labin, posljednji u Jugoslaviji nakon prvih višestranačkih izbora u raspadajućoj državi, kada je bio na listi SKH - Stranke demokratskih promjena, nasljednice nestalog Saveza komunista Hrvatske. 

Uoči drugih višestranačkih izbora, na kojima se prvi put pojavljuje Istarski demokratski sabor, Brkarić je izabran za prvog gradonačelnika Labina u novoj državi, tada na listi te regionalne stranke u brzom sporazumu, čiji član postaje 1992. godine. Potkraj drugog mandata 2000. godine na njegovo mjesto dolazi Tulio Demetlika, dok je Marin Brkarić izabran za istarskog dožupana. Na tom mjestu  ostaje do 2007. godine kada na parlamentarnim izborima ulazi u Sabor zajedno s Damirom Kajinom ii pulskim gradonačelnikom Borisom Miletićem.

Zbog teških bolesti umirovljen je 2011. godine nakon isteka saborskog mandata, a godinu dana kasnije dobiva Nagradu Grada Labina za životno djelo. Umire koncem iste godine. Bio je rodom iz Sušnjevice zalažući se za očuvanje identiteta i svekolike baštine tamošnjeg stanovništva - Istrorumunja, Ćiribiraca ili Vlaha.

Marin Brkarić ostao mi je u sjećanju kao tolerantna i susretljiva osoba, koja je, između ostalog, uvažavala posebnost i težinu novinarskog posla. Nitko baš nije oduševljen javnom kritikom ili neslaganjem s nečijim medijskim ocjenama i prozivanjima, pa ni on, ali Marin nije bio zlopamtio. Nakon takvih mojih tekstova znao mi je samo u prolazu ili kraćem razgovoru dobaciti da nisam trebao baš tako reagirati. I na tome je sve stalo. Najčešće uz osmijeh i nastavak suradnje. 

U arhivi naše legendarne fotografkinje Slavice Ružić mnogo je fotografija na kojima se nalazi prerano preminuli Marin Brkarić, ali u mom albumu našao sam tri fotografije nastalih prilikom promocije prvog izdanja rječnika Gonan po nase i dvije godine kasnijeg rječnika Vadin po nase. Promocija prvog "besedora labinske cakavice bila je 1992. godine u Gradskom kazalištu, popularnom Teatrinu, otvorena dvadesetak godina prije Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu! Izdanje rječnika Vadin po nase održano je u prizemlju nove zgrade u obnovljenoj Ulici svete Katarine, gdje je moj sin Zoran upravo otvorio knjižaru i pokrenuo nakladničku djelatnost. Bilo je do još vremena rata, siromaštva i visoke inflacije, pa je svaki poticaj ovakvom stvaralaštvu, uključujući i podršku gradonačelnice Marina Brkarića, bio od velikog značaja! Ove fotografije samo su dašak tog vremena i iskrica sjećanja na njegov lik i djelo Njegov se plamen života ugasio 19. prosinca 2012. godine u Labinu.

            

ISTO, ALI RAZLIČITO - SLIKE O NESTAJANJU LABINSKE STAROGRADSKE ČETVRTI SVETA KATARINA

 O teškim razaranjima drevnog Labina sredinom šezdesetih proteklog stoljeća, točnije četvrti Sveta Katarina, kako se danas zove istoimena ulica, u doba Jugoslavije Ulica palih boraca, ranije sam već pisao na više mjesta, uključujući i ovaj blog. Ona je bila posljedica nekontroliranog i neodgovornog rudarenja ispod njegovih temelja. zbog čega su snažni gorski udari, kod nas poznatiji kao škopijo, gotovo do temelja uništili ovaj dio starog grada, nakon čega je započelo njegovo intenzivno iseljavanje stanovništva, te ubrzalo izgradnju naselja Kature. Bilo je i prijedloga o njegovom potpunom napuštanju, od čega se srećom odustalo.

Ove dvije razglednice nastale su tih godina, iu prvi su mah identične, ali tek njihovo pažljivije promatranje uočava neke (vremenske) razlike. Očito je da su autori fotografije bili na istom mjestu kada su fotografirali ovaj dio Svete Katarine i samog trga Crća, gdje će pažljivije oko zamijetiti čak da je nestala gradska loža i zgrada u njenom sklopu. S obzirom na identičan kut snimanja vjerovao sam da je isti autor i isti izdavač. Na nešto ranije tiskanoj razglednici izdavača Duvan, trgovačkog poduzeća iz Rijeke nema imena autora fotografije, ali se ime I. Medara pojavljuje na drugoj karti, izdavač koji je bila mala labinska tvrtka Suvenir Isstre. Zanimljivo je da je ta tvrtka kratkog vijeka osnovana početkom šezdesetih na inicijativu mladog akademskog slikara Josipa Diminića, koji je bio i njen prvi direktor.  

Po čemu sam zaključio koja je razglednica nastala ranije? I vama će vjerojatno upasti u oči da je u prvom planu vrt(na mjestu današnjeg parkirališta), koje obrađuje jedan vrijedan Labinjon. Na drugoj karti već se vide plodovi njegova rada.

I to nije sve - na prvom motivu je skela na fasadi općinskog suda, a na drugom je već posao "pitora" obavljen!  Neke razlike sam uočio i na ondašnjem Šetalištu Kvarner, a pronalaženje eventualno ostalih finih nijansi, uključujući i otisak kartolina, prepuštam vama.