SPOMEN PLOČA RUDARIMA POGINULIM U NARODNOOSLOBODILAČKOJ BORBI I U RUDNIKU - JEDINI SPOMEN NA NJIHOVE ŽTRVE

 Uskoro, 2. ožujka, održat će se velika proslava stote obljetnice štrajka i pobune rudara Labinšćina, poznatijeg kao Labinska republika. Bit će to i svojevrsni uvod u najvažnije izbore u zemlji, lokalne izbore koji će se održati sredinom svibnja. Stoga se u Labinu žuri, s uobičajenom zakletvom političara na ogroman doprinos rudara u stvaranju identiteta današnjeg Labina i Labinštine, s posebnim naglaskom na njihovu ogromnu žrtvu za naše bolje sutra. Jer mnogo je više lokalnih rudara umrlo na njihovom radnom mjestu iskopavanja nego u oba svjetska rata!

Tada bi neko zločesto, što ja nisam, sigurno bacio, i zašto su Labinjani, početkom devedesetih godina 20. stoljeća, ubrzo nakon što je IDS došao na vlast na demokratskim izborima (na čelu sa svim bivšim glavnim čelnicima SKH-SDP-a ), odustao od Dana rudara - 2. ožujka, koji je tada bio državni praznik, kao popularni blagdan tadašnje Općine Labin? Sigurno bi nam domaći političari uzvratili da je tada bilo takvih vremena, ili, štoviše, umiljato janje koje sisa dvije ovce! Što je na neki način i logično. Jer, prije svega, Dan rudara i dalje se obilježava 2. ožujka kojem gotovo svake godine nazoče svi hrvatski predsjednici - od Tuđmana, Mesića, Kolinde Grabar-Kitarović do Zorana Milanovića, "predsjednika s karakterom." I drugo, nije li ljepše i ugodnije proslaviti Dan grada Labina sredinom kolovoza prije ljetnog kolektivnog odbora i u opuštenoj atmosferi?

Da, i podsjetiti da su brojni šefovi država koji štuju rudare i prvi antifašisti u Europi i okolici započeli u svibnju 1958. godine, kada je obilježena 150. obljetnica vađenja ugljena na ovom području (u ovome neću spominjati kontekst da se Duce Mussolini spustio među rudare u okno Karlota u Raši u ljeto 1936. godine tijekom obilaska gradilišta budućeg najmlađeg i najmodernijeg grada u Istri i okolici, ali tada nije spomenuo štrajk ili prvi borci koji su se tome usprotivili.) 

Kasnije je Tito obilježio pola stoljeća Labinske republike održavši veliki skup, a zatim je pokrenuo novu termoelektranu u Plominu, koja je tada spalila naš raški ugljen. Od tada je prošlo još toliko desetljeća, dovraga, pa je sada više nego opravdano proslaviti ovaj veliki jubilej s toliko pompe. Dovoljno da dovrši spomenik rudaru-borcu podignut nedaleko od mjesta njegovih povijesnih govora (prvi je bio 15. lipnja već spomenute 1958.). Ili postaviti obelisk na gradskom groblju svim raškim rudarima ubijenim na bojnim poljima i iskopinama u rasponu od Habsburgovaca početkom 19. stoljeća do Tuđmana krajem 20. stoljeća, o čemu sam često slušao kao mladi novinar. A da se i ne spominje toliko zakletva da ćete otvoriti veličanstveni rudarski muzej ili jedinstveni Podzemni grad.

Za utjehu nam ostaje (nadam se zasad) mala neugledna i zaboravljena spomen ploča na ulazu u nekadašnju direkciju Istarskih ugljenokopa Raša u (nekadašnjem) Podlabinu. I na samom ulazu u Gradsku knjižnicu Labin, koja svojedobno nije dobila naziv po velikoj Giuseppini Martinuzi, čije je ime početkom višestranačja u našem gradu bilo odveć ideološki obojeno, kako su zaključili ondašnji gradski vijećnici. Ploča je nedaleko od nekadašnje mramorne dvorane ( i sadašnje knjižnice) poznate i po susretima Tita s sudionicima Labinske republike(ali i po velikom štrajku rudara započetom 8. travnja 1987. godine, koji je još više uzdrmao onda već dobrano nakrivljenu Jugoslaviju.) Ili samo nekoliko desetaka metara od nekadašnje mrtvačnice rudnika, gdje sam se kao učenik klanjao ljudima koji su, za dobro nas i naše domovine, ginuli na svom radnom mjestu. Postavljena je 2. ožujka 1958. godine, a uz zvijezde i rudarske čekiće na zaboravljenoj ploči jedva se može pročitati:

RUDARIMA POGINULIM U NARODNOSLOBODILAČKOJ BORBI I RUDNIKU

                                                     Slava im!

  

DOKUMENT PUČKE ŠKOLE U RIPENDI OD 1916. GODINE

 Šetajući se prije nekoliko dana starim Labinom naiđem na znanca, od kojeg doznadoh da je nedavno upoznao čovjeka rodom iz Ripende, koji od 1948. godine živi u Argentini. Te se godine kao mladi pomorac našao u toj južnoameričkoj zemlji, gdje je iznenada operiran od slijepog crijeva. Dok je on ležao u bolnici njegov je brod nastavio svoj put bez njega. Očekivao je da će ostati tamo samo do oporavka, ali sudbina je htjela drugačije, pa će Argentina postati njegova nova domovina. Kada je u svoj stari kraj došao nakon dugo godina neobično se iznenadio što je sve u proteklim desetljećima izgrađeno u podnožju drevne Alvone, kasnije Albone i današnjeg Labina.

Stjecaje okolnosti dan kasnije dolazim do nove poveznice između Ripende i te iste Argentine, nakon prvog svjetskog rata, gdje će zasnovati svoju obitelj i dom. Zvao se Josip Bembić, rođen je 24. listopada 1905. godine u Ripendi, a podatke o njemu doznao sam od dokumenta Školske obavijesti, koju je 15. srpnja 1916. godine izdalo Upraviteljstvo prvog razreda mješovite pučke škole u Ripendi. Dokument je potpisala razrednica i učiteljica Hermina Retzner, kojim se njegove roditelje obavještava  da "na temelju ovih redova može ovaj učenik prestupiti u prvi razred 4. skupnog odjela." Uz obvezu roditelja potpiše, što je njegov otac Ivan Bembić i učinio.  

Iz Školske obavijesti doznaje se da je učenik Josip bio odlikaš, a za razliku od današnjih ocjena 1 je potvrda nečije prvoklasnosti, koju j on imao za predmete Vjeronauk, Čitanje, Pisanje, Naukovni jezik, Računsko i geometrijsko oblikoslovlje, Pjevanje, Tjelovježba i Vanjski oblik pismenih radnja. Istu ocjenu dobiva i za Ponašanje i Marljivost, dok je malo lošiji bio u predmetima Njemački jezik i djelomično Risanje. U zaglavlju ovog dokumenta navodi se da je Pučka škola u Ripendi u sklopu Školskog odbora Pazin i Pokrajine Istra.

Taj neobično zanimljiv i vrijedan dokument dobio sam od moje susjede Marije Bembić, kojemu je naš "glavni lik" bio borba njenog supruga Silvana Bembića, rodom iz zaseoka Knapići u Ripendi. I on se zvao Ive, kao i njihov otac. Ta je svojevrsna svjedodžba, kao i dopisivanje s rođakom iz Argentine, kao i drugi zanimljivi materijali, čuvala i domu Bembića podignutom prije gotovo tri stoljeća. 

Pod pokroviteljstvom Družbe Ćirila i Metoda ta je pučka škola otvorena još 1907. godine, tri godine prije nego u Rapcu, u kući obitelji Paliska u zaseoku Vicani, u kojoj se gajio snažan narodnjački duh.o čemu prvi put pišem 1988. godine u knjizi Kartolini z Labinšćini. Škola na hrvatskom jeziku odvijat će se do 1920. godine, kada se, nakon dolaska Istre unutar granica Italije, zatvaraju  te škole, a nastava se odvija isključivo na talijanskom jeziku. Uskoro će Ripenda dobiti veliku i modernu školu, čija je zgrada nakon zatvaranja nastave ali sada na hrvatskom jeziku, devastirana početkom šezdesetih godina proteklog stoljeća potpuno devastirana.