Od milja ga zovu Učo. Točnije, šarto Luccio Verbanaz iz starog Labina. U mirovini je od 1998. godine, gotovo cijeli radni vijek proveo je u nekadašnjoj raškoj konfekciji "25. maj", ali je uvijek spreman svojim "paežanima" skratiti ili suziti hlače, obaviti i koji drugi manji zahvat, što ga neobično veseli. I omogućava komuniciranje s drugim ljudima.
Učo je najstariji stanovnik gornjeg, starog Labina, rođen 1937. godine u rodilištu, u kojem se nakon rata jedno vrijeme nalazio i u svoje vrijeme poznati RE bar. Zapravo, od njega je starija Lina Veselica, sestra legendarnog igrača Rudara i Rijeke Bruničija, ali dame se za godine ne pita.
Dok Lina više ne izlazi vani, on je u dobroj kondiciji i često vani, na svojoj placi, najčešće kod gradske lože, gdje voli ćakulati s prijateljima. Sa mnom voli često govoriti o manje poznatim detaljima o prošlosti svog rodnog grada, što mi je i bio povod da ga prije nekoliko dana upitam ima li možda neke fotografije iz svog djetinjstva. Dobru kondiciju zahvaljuje i čestim šetnjama, a neki kažu i zbog toga što se nije ženio, premda je na svom radnom mjestu stalno bio okružen ženama!
Danas me iznenadio s dvije male, ali zanimljive fotografije, ne iz tog razdoblja, već s početka pedesetih kada je bio polaznik talijanske osnovne škole, koja će se ugasiti nekoliko godina kasnije. Iznenadio se kada sam mu rekao da mi je poznata prva njegova fotka na kojoj su učenici njegovog razreda s učiteljicom Stanom Roncatti, nastala ispred fontane na Šetalištu San Marco, koju sam već objavio u knjizi Do socijalizma i natrag, čudeći tko mi ju je mogao dati. Možda baš njega učiteljica, Slovenka rodom iz Barkovlja, koja u Labin sa suprugom Oscarom dolazi 1928. godine, da bi odmah nakon rata zbog ljubavi prema djeci postala njihova maještra.
I druga fotografija nastala je u otprilike u isto vrijeme i na istom mjestu, a na njoj su samo učenici! Mnogi od njih su već poodavno na drugom svijetu, ili su se tih godina preko granice nove države otisnuli u svijet. Naš dobri šarto ipak očekuje da će se ipak netko sjetiti tog vremena i svog djetinjstva!
Zbog čega ne?
Va Re bare je bila škola, a rodilište malo levo, tamo kade Milić gre doma.
OdgovoriIzbrišiFala nada, ma on mi je tako reka, a piso son na brzino!
Izbriši