Znam da svaki grad ima svoje ožiljke vremena, tragove svoga rasta i bujanja te suprotne, negativne procese, ali ipak mi nije drago kada se to događa u mojem gradu. Nakon 1945. godine mnogo stanovnika Labina zauvijek je napustilo svoje vjekovne domove, ne vrativši se nikad u njih. One najljepše palače i velike zgrade na odličnim pozicijama su i nacionalizirane, dio njih je i prodan, pa njihovo održavanje nije bilo sporno ili problematično. Mnogo takvih zdanja sustavno se obnavljalo i potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih proteklog stoljeća, kada je počelo temeljito uklanjanje posljedica štetnog rudarenja ispod temelja drevne Albone. Teret vremena nisu mogle izbjeći mahom manja zdanja u nekim dijelovima Labina, djelomice zbog toga što nisu bili poznati njihovi iseljenici vlasnici. Unatoč tome postojao je zakonit način sprečavanja takvog raspleta, za što je postojala praksa u nekim drugim sredinama, ali ne nažalost i kod nas. Danas su tom uglavnom opasne ruševine, koje na nekim mjestima ugrožavaju ne samo prolaznike, već i stanare, pa gradskoj upravi, želi li se priječiti tragedija, treba pronaći načine kako izbjeći takve rasplete.
Najveća koncentracija ruševina je u Ulici Tomasa Lazzarinija, nekada omiljenog "barona mediga", druga je na usponu za Forticu, a treća u Ulici Giuseppine Martinuzzi na prostoru nedaleko od Gradske galerije. Šetnja tim dijelova Labina s fotoaparatom u ruci, često popraćena nelagodom zbog opasno nagnutih i nesaniranih zidova, odnosno javnih prolaza, završila je na mjestu ruševne i nezaštićene zgrade naslonjene na prekrasnu crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije.
Nema komentara:
Objavi komentar