SVETI LOVREČ LABINSKI - JEDNO OD NAJSTARIJIH SELA LABINŠĆINE

Sveti Lovreč Labinski selo je vrlo dubokih korijena, na što ukazuje i župna crkva svetog Lovre podignuta još sredinom 17. stoljeća. Jedan od njenih donatora iz tog razdoblja je izvjesni Višković, uz Diminić i Kobaić, najčešće prezime sela smještenog ponad Raškog zaljeva, ili još preciznije - krasne uvale Tonarice. U njoj su bili usidreni jedrenjaci, čiji su vlasnici mahom bili iz Svetog Lovreča.

Za snažnog narodnog preporodnog pokreta Sveti Lovreč prvu hrvatsku pučku školu dobiva već 1903. godine, među prvima u Istri. Prvi učitelj bio je tamošnji župnik Ferdinand Hrdy, slavenski panslavist rodom iz Češke, koji je ostavio duboke tragove u prosvjećivanju naroda. Vjerojatno je i on utjecao na svjetonazor obitelji Dušana Diminića, čija obitelj emigrira u Jugoslaviju odmah nakon dolaska Italije na ove prostore. U novijoj povijesti Istre on je poznat kao revolucionar i intelektualac, koji je mnogo učinio za sjedinjenje Istre s Hrvatskom unutar Jugoslavije, što mu neće pomoći da ga njegovi "drugovi" vrlo brzo isključe iz političkog i javnog života nove države.

U središtu ovo malog mjesta nalaze se i ostaci ladanjske palače plemićke obitelji Lazzarini iz Labina, koji također svjedoče o jednom drugačijem i bogatom životu Lovrečana, čije se mjesto dijelilo na dva dijela - Kobaiće i Diminiće, ili još točnije Dminiće.

Nakon Drugog svjetskog rata od narodnjačkog duha nije bilo mnogo koristi, koji gubi bitku s klasnom borbom, odnosno nacionalizacijom gotovo cjelokupnog gospodarstva. Sveti Lovreč, mjesto pomoraca tada ostaje bez nacionaliziranih jedrenjaka - simbola njegove opstojnosti. Nezadovoljni Lovrečani u velikom broju napuštaju svoja ognjišta, odlaze u Trst ili dalje po svijetu, mahom u Ameriku, a tek manji dio ostaje, ili odlazi u Pulu i Rijeku.

Ostaje nostalgija, sjećanja ili tek povremena vraćanja u rodni kraj iseljenih Lovrečana i njihovih potomaka. Osjećaji za "starim krajem" izražavaju se svakojako, a njih je ovom razglednicom Svetog Lovreča, koji su dugo godina nakon rata zvao Diminići, manifestirao Salvatore Cobaich, čiji su roditelji iz ovog sela. Koliko mi je poznato ovo je jedina poslijeratna razglednica ovog mjesta, a ugledao sam je prvi put danas - zahvaljujući velikom srcu Marine Brezac Dminice, službenici gradske upravom rodom iz ovog dijela našeg kraja. Vela fala Marina na lepe kartoline. Da nije nje vjerojatno se ne bi ispričala saga o ovom lijepom mjestu, gdje se dah i duh mora osjeća i okretanjem turizmu preostalog stanovništva.

     

PINETA - PLEMENITI OGRTAČ STAROGRADSKE JEZGRE LABINA

Možete li si predočiti stari grad bez Pinete? Iz gotovo bilo kojeg kuta bacite pogled na Labin ta lijepa simfonija borova sastavni je dio njegove siluete, bez kojeg ga je nemoguće percipirati. Kao da je ta šuma rasla zajedno s gradom dubokih korijena, koji ima pisane tragove svog identiteta još od 245 godine poslije Krista.
A zapravo Pineta je stara tek nešto više od 120 godina,  a svoj nastanak zahvaljuje Alojzu Čufaru, slovenskom šumaru, bez kojeg ne bismo imali ovaj izuzetan lijep spomenik hortikulture nastalom pred sam kraj Austro-Ugarske Monarhije. Zahvaljujući svom uspješnom djelu u Labinu, put će ga uskoro odvesti na Brione, gdje je dobio pravu priliku za svoja nadahnuća, o čemu sam pisao u jednom drugom tekstu na ovom blogu.
Bez obzira na dugi vijek stepeničasta šuma, koja s dvije strane grli i štiti drevni grad, i danas ima svoj šarm i svježinu, koja svojim posjetiteljima, danas ih istina ima vrlo malo, stvara poseban ugođaj i raspoloženju. Na nju nisu bili raspoloženi ni stanovnici Labina između dva rata u doba Italije, o čemu govori i uglazbljena pjesma La Pinetta pjesnika Carbonija i skladatelja Laubea, a danas je izvodi i pjevački zbor Zajednice Talijana. Kada je Mediteranski kiparski simpozij na Dubrovi bio na svom vrhuncu  planiralo se da neke od skulptura s tog susreta majstora dlijeta i čekića završe u Pineti i tijesnim starogradskim uličicama, ali fotke koje slijede i bez toga mame u njeno krilo i zagrljaj. Teško je ostati ravnodušan na taj zov. Zasluge zato velikim dijelom pripadaju i popularnom Baćetu, ljubitelju prirode i strastvenom biciklistu, koji godinama brine o njoj. Koseći travi nedavno je u Pineti i slomio nogu.

 

OŽILJCI STAROG LABINA

Ovisnik sam o starom gradu, pa se moram u njemu naći nekoliko puta tjedno. U protivnom, nešto mi fali. Kao da me vuku njegove stare tajne, njegovi poznati stanovnici, o kojima sam pisao ili ih vidio na starim kartolinama i fotkama, ali ih nikada nisam mogao susresti. Ili kao da u njemu očekujem neko čudo, neki događaj ili neobični susret. Kojih je i bilo, pa sam tu susreo rođakinju moje majke, čiji su se roditelji dvadesetih godina proteklog stoljeća iselili na sjever Francuske, radeći u rudniku. U uskim uličicama meni najljepšeg istarskog gradića (poslije Rovinja!) upoznao sam i potomke Lazzarinija, Negrija, Valdinija i drugih nekada uglednih Labinjana, svjetske operne pjevačice Ane Marie Labin, ali i mnogih drugih koji nisu mogli odoljeti arhitekturi, palačama, uskim kamenim uličicama, kulama, loži, lijepom pogledu i drugim gradima srednjovjekovnog gradiča na istočnoj obali Istri. S kojima sam uvijek rado popričao, ili odgovorio na njihova pitanja. Neki su me pitali, nakon što su u nekim dijelovima grada uočili ruševne zgrade, da li su to posljedice posljednjeg rata u Hrvatskoj. U šali sam im znao odgovoriti da nama ne treba rat da si sami učinimo štetu i razaranja.I to ne samo kada je riječ o zgradama.
Znam da svaki grad ima svoje ožiljke vremena, tragove svoga rasta i bujanja te suprotne, negativne procese, ali ipak mi nije drago kada se to događa u mojem gradu. Nakon 1945. godine mnogo stanovnika Labina zauvijek je napustilo svoje vjekovne domove, ne vrativši se nikad u njih. One najljepše palače i velike zgrade na odličnim pozicijama su i nacionalizirane, dio njih je i prodan, pa njihovo održavanje nije bilo sporno ili problematično. Mnogo takvih zdanja sustavno se obnavljalo i potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih proteklog stoljeća, kada je počelo temeljito uklanjanje posljedica štetnog rudarenja ispod temelja drevne Albone. Teret vremena nisu mogle izbjeći mahom manja zdanja u nekim dijelovima Labina, djelomice zbog toga što nisu bili poznati njihovi iseljenici vlasnici. Unatoč tome postojao je zakonit način sprečavanja takvog raspleta, za što je postojala praksa u nekim drugim sredinama, ali ne nažalost i kod nas. Danas su tom uglavnom opasne ruševine, koje na nekim mjestima ugrožavaju ne samo prolaznike, već i stanare, pa gradskoj upravi, želi li se priječiti tragedija, treba pronaći načine kako izbjeći takve rasplete.
Najveća koncentracija ruševina je u Ulici Tomasa Lazzarinija, nekada omiljenog "barona mediga", druga je na usponu za Forticu, a treća u Ulici Giuseppine Martinuzzi na prostoru nedaleko od Gradske galerije. Šetnja tim dijelova Labina s fotoaparatom u ruci, često popraćena nelagodom zbog opasno nagnutih i nesaniranih zidova, odnosno javnih prolaza, završila je na mjestu ruševne i nezaštićene zgrade naslonjene na prekrasnu crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije.

lažene Djevice Marije