VELIKO SRCE MALE LUCIJE - ILI PRIČA O NJEMAČKOM RATNOM ZAROBLJENIKU

Cristina Scala. Kćerka riječkog esula i njemačke prognanice. Talijana i Njemice koji su ostali bez domovine. Rođena je 1972. godine u Trstu, odakle nakon nekoliko godina obitelj odlazi u Njemačke, gdje je Cristina završila i fakultet. Godinama već živi u Portagruaru, emocijama povezana uz zavičaj svog oca, odnosno Rijeku i dvije domovine. O rodnom gradu svog pokojnog oca emocijama nabijena Cristina prije četiri godine objavljuje knjigu
Prije dvije godine Cristina uoči Božića posjećuju u Americi dobru prijateljicu svog oca Lucillu, koja ju je ostalog zamolila da s njemačkog prevede dva pisma koje je Josef B., nekadašnji njemački ratni zatočenik u Rijeci pisao onda desetogodišnjoj Luciji, djevojčici velikog srca. U ta dva pisma on se s mnogo ljubavlji zahvaljuje Luciji što je u tim za njega teškim danima suosjećala s njime i njegovom obitelji. Piše joj kako je konačno sretan u krugu obitelji i malog Wernera, a i svoj put ratnog zarobljenika. Pritom navodi da je zadnjih nekoliko mjeseci bio zatočenik u Labinu, gdje je radio u rudniku, odakle se vraća kući početkom 1949. godine. Prisjeća se i dobrih tamošnjih ljudi, koji su također suosjećali sa zatočenim vojnicima,m koji su plaćali račune za tuđe grijehe, što sam, uzgred rečeno, čuo i od jednog drugo bivšeg labinskog ratnog zatočenika iz Njemačke.
Tragom tih pisama uporna Cristina Scala dolazi u kontakt s obitelji da bi sredinom protekle godine zajedno s njegovom unukom Alexandrom došla i na mjesto događaja. Kako smo se već ranije upoznali preko FB-a zamolila me da im tog dana budem nakratko vodič, što sam učinio sa zadovoljstvom.
Bili smo najprije na gradskom groblju, gdje sam joj pokazao mjesto gdje se do sredine osamdesetih nalazio spomenik njemačkim ratnim zarobljenicima poginulim u velikoj nesreći 1948. godine u labinskom ugljenokopu. Složili smo se da se ne može objasniti takav potez labinske vlasti za uklanjanje spomenika postavljenog u vrijeme  mnogo rigidnijeg komunističkog režima.
Još joj je manje bilo razumljivo shvatiti razinu devastiranosti napuštene nekadašnje upravne zgrade raškog rudnika. Nisam joj razumno mogao odgovoriti na njen upit zbog čega takav odnos prema rudarskoj baštini, kao ni zbog čega nije nekadašnji rudnik postao svojevrsna turistička atrakcija i trajni spomenik i zahvala teškom i po život opasnom pozivu rudara.
Nakon što smo obišli i raški trg i pustu Rašu dvije dame iz Italije i Njemačke krenule su prema Rijeci, a potom navečer u Portogruaro. Godinu dana kasnije nastala je ova knjiga u kojoj Cristina Scala opisuje tu neobičnu životnu priču njemačkog ratnog zarobljenika, spominjući i Labin te naš susret. Dio njenog vrijednog djela, za nas u mnogočemu poučan, podijelit ću s vama dragi čitatelji. Možda netko od vas slučajno zna gdje je završio spomenik na kojem je pisalo TEMPORA TRANZIT MEMORIA MANET.