POLA STOLJEĆA MALE MATURE RAŠKIH UČENIKA

Stanovnici Raše, popularni Aršijani, bili su nekada poznati po svojoj međusobnoj povezanosti, druženju i ljubavi prema svome gradu. Po tim vrijednostima Labinjani su im pomalo zavidili.
Tragom te privrženosti sutra u Raši (malo)maturanti tamošnje Osnovne škole Ivan Batelić obilježavaju točno pola stoljeća završetka osnovnog obrazovanja.

Sve je počelo 1960. godine, a u dva razreda Ia i Ib sijelo je 70 učenika, od kojih je osam godina kasnije malu maturu završilo njih 46. Vjerujem da će se veći dio njih okupiti na sutrašnjem druženju. Ilustracije radi u školskoj godini 2017/2018. školske je klupe svih razreda "derao" je ukupno 81 učenik. O sadašnjosti, ali još više o budućnosti nekada najpoznatijeg rudarskog grada u pokojnoj državi više nego upozoravajuće.

Bit će to prilika da se poneki i vide nakon dugo godina, da se prisjete zajedničkih lijepih dana i svojih učenika i razrednika. Prva razrednica "a" razreda bila je Draženka Kokot, rođena Tikulin, koja danas živi u Labinu u dobi od 91. godine.U višim razredima, od 5. do 8. razreda njima je razrednik prof. Ante Vanjak.

Razrednica drugog paralelnog razreda nakratko je bila Ljubica Sorić, a potom poznata maještra Irene Golub. Zadnja četiri razreda najodgovornija za njihovo obrazovanje bila je nastavnica Stanka Kodarić.
Zahvaljujući raškom novinaru Valteru Černjulu, također dio te generacije, ovom tekstu prilažem i po dvije fotografije prvih i osmih razreda lijepih jubilaraca. Kada su pozirali prvi put Raša je bila u svom zenitu s još uvijek otvorenim rudnikom, ispred čijeg su ulaza tri puta na dan širom Labinšćine i Istre polazile duge kolone korijera s umornim rudarima.

Obilježavanje pola stoljeća male mature započet će odavanjem počasti preminulim vršnjacima na gradskom groblju u Labinu, zatim posjetom školi i simboličnom prozivanju učenika te druženju u prostorijama RKUD Rudar u Raši, gdje se u njihovoj mladosti često i rado sudjelovalo na plesnim
večerima.

Do 1937. godine osnovna škola je djelovala u Krapnu, dva kilometra udaljenom od Raše, a godinu dana kasnije počinje radom osnovna škola u najmlađem gradu u Istri. Kratko vrijeme prije toga raški osnovnoškolci pohađali su školu u zgradi nekadašnje stanice karabinjera, a nakon rata Stanici narodne milicije u ulici platana s druge strane nogometnog stadiona.

Početkom siječnja preminula je u 92. godini Draženka Kokot, rođena Tipulin, legenda raškog osnovnog školstva. U Labin dolazi 1948. godine, odmah nakon završetka Učiteljske škole, odakle ubrzo odlazi radeći u više osnovnih škola Dalmacije. Na Labinšćinu se vraća nekoliko godina kasnije, sada u Rašu, gdje je u tamošnjoj osnovnoj školi radila sve do odlaska u mirovinu. Obožavala je djecu, a i ona njih, a u svom učiteljevanju je bila vrlo svestrana ne štedeći sebe. Bavila se, između ostalog, i izrađivanjem malih narodnih nošnji, o čemu svjedoči i ova fotografija nastala početkom šezdesetih proteklog stoljeća. Na njoj je maještra Draženka u društvu učenica Nadije Tenčić i Veljke Milevoj.

Iz albuma Aršijona Marija Černjula, nekada nogometaša Rudara, Dinama i pulske Istre, našla se i fotografija njegovog drugog razreda raške osnovne škole, koju je završio 1954. godine. Uz pomoć njegova brata Uz pomoć njegova vrata Valtera, nekada urednika i suvlasnika pokojne Labinske komune, utvrđena su mnoga imena od četrdesetak učenika tog razreda. Uzgred rečeno, to je gotovo pola od ukupnog broja osnovoškolaca raške osnovne škole.

Među njima su uz Marija Černjula i Remiđo Batelić, Branko Batelić, Klaudio Barbić i Lino Griparić, sve poznati nogometaši, zatim Milan Blagonić, Gabrijela Tenčić, Sonja Gortan, Mimica Šaina, Elda Griparić, Marica Griparić, Aldo Kokot, Aldo Miletić, Silvano Hrvatin, Mariza griparić, Edi Ipavec, Anđelo Vale, Joško Sedej, Milan bevk, Ondrina Pavinčić, Rita Černjul, Kod ulaznik je vratiju Đulio Blagonić, koji je slučajno upao u kadar, jer nije bio učenik tog razreda.

Otada je prošao gotovo jedan prosječan životni vijek, mnogi su napustili Raši u potrazi za boljim životom, a dio njih nas je napustio zauvijek!

VELIKO SRCE MALE LUCIJE - ILI PRIČA O NJEMAČKOM RATNOM ZAROBLJENIKU

Cristina Scala. Kćerka riječkog esula i njemačke prognanice. Talijana i Njemice koji su ostali bez domovine. Rođena je 1972. godine u Trstu, odakle nakon nekoliko godina obitelj odlazi u Njemačke, gdje je Cristina završila i fakultet. Godinama već živi u Portagruaru, emocijama povezana uz zavičaj svog oca, odnosno Rijeku i dvije domovine. O rodnom gradu svog pokojnog oca emocijama nabijena Cristina prije četiri godine objavljuje knjigu
Prije dvije godine Cristina uoči Božića posjećuju u Americi dobru prijateljicu svog oca Lucillu, koja ju je ostalog zamolila da s njemačkog prevede dva pisma koje je Josef B., nekadašnji njemački ratni zatočenik u Rijeci pisao onda desetogodišnjoj Luciji, djevojčici velikog srca. U ta dva pisma on se s mnogo ljubavlji zahvaljuje Luciji što je u tim za njega teškim danima suosjećala s njime i njegovom obitelji. Piše joj kako je konačno sretan u krugu obitelji i malog Wernera, a i svoj put ratnog zarobljenika. Pritom navodi da je zadnjih nekoliko mjeseci bio zatočenik u Labinu, gdje je radio u rudniku, odakle se vraća kući početkom 1949. godine. Prisjeća se i dobrih tamošnjih ljudi, koji su također suosjećali sa zatočenim vojnicima,m koji su plaćali račune za tuđe grijehe, što sam, uzgred rečeno, čuo i od jednog drugo bivšeg labinskog ratnog zatočenika iz Njemačke.
Tragom tih pisama uporna Cristina Scala dolazi u kontakt s obitelji da bi sredinom protekle godine zajedno s njegovom unukom Alexandrom došla i na mjesto događaja. Kako smo se već ranije upoznali preko FB-a zamolila me da im tog dana budem nakratko vodič, što sam učinio sa zadovoljstvom.
Bili smo najprije na gradskom groblju, gdje sam joj pokazao mjesto gdje se do sredine osamdesetih nalazio spomenik njemačkim ratnim zarobljenicima poginulim u velikoj nesreći 1948. godine u labinskom ugljenokopu. Složili smo se da se ne može objasniti takav potez labinske vlasti za uklanjanje spomenika postavljenog u vrijeme  mnogo rigidnijeg komunističkog režima.
Još joj je manje bilo razumljivo shvatiti razinu devastiranosti napuštene nekadašnje upravne zgrade raškog rudnika. Nisam joj razumno mogao odgovoriti na njen upit zbog čega takav odnos prema rudarskoj baštini, kao ni zbog čega nije nekadašnji rudnik postao svojevrsna turistička atrakcija i trajni spomenik i zahvala teškom i po život opasnom pozivu rudara.
Nakon što smo obišli i raški trg i pustu Rašu dvije dame iz Italije i Njemačke krenule su prema Rijeci, a potom navečer u Portogruaro. Godinu dana kasnije nastala je ova knjiga u kojoj Cristina Scala opisuje tu neobičnu životnu priču njemačkog ratnog zarobljenika, spominjući i Labin te naš susret. Dio njenog vrijednog djela, za nas u mnogočemu poučan, podijelit ću s vama dragi čitatelji. Možda netko od vas slučajno zna gdje je završio spomenik na kojem je pisalo TEMPORA TRANZIT MEMORIA MANET.