BLAZ - ČUDO ŠKAMPIĆEVIH MALINI U RAŠKOM ZALJEVU!

Prije petnaestak godina sam za Franinu i Jurinu napisao reportažu o uvali Blaz na barbanskoj strani Raškog zaljeva nedaleko od sela Rebići, poznatoj po brojnim izvorima vode uz samu morsku obalu. Do njih su za sušnih ljetnih mjeseci barkama stoljećima dolazili i stanovnici Trgeta te okolnih sela na drugoj obali prekrasnog zaljeva. To nije bila jedina veza Labina, Labinjana i Blaza, budući da je u 19. stoljeću vlasnik tamošnjih mlinova, a bilo ih je pet, bila poznata labinska veleposjednička obitelj Scampicchio. Izgleda da je stari rimski put od Pule do Trsata vodio upravo preko Blaza i Trgeta, koji je po tome u "miraz" dobio i sadašnji naziv.

Kako sada opet pišem nešto o Blazu, a stare sam fotografije izgubio zajedno s "kompićem", danas sam se poslije podne opet zaputio na to čudesno lijepo mjesto, koje nije presušilo ni ratne 1917. godine, kada kiša nije padala mjesecima. Uostalom, do tog odredišta je svega oko 25 kilometara, što mi je dobra prilika da nakratko ostavim svoj Labin i njegov uobičajeni ritam življenja.

Prema selu Rebići skrećem kod raskrižja nedaleko od Barbana, gdje se s druge strane glavne državne prometnice Labin-Pula nalazi putokaz za Žminj. Kod tog mjesta u kojem se sve više osjeća dah turizma i niz novih lijepih zdanja s bazenima lijevo se skreće prema Blazu, na što upozorava i ploča s nazivom Barbanska rivijera.

Uzak put i stalna nizbrdica potvrđuje da sam na pravom putu, a uskoro zamjećujem i drugu, labinsku stranu Raškog zaljeva, koja mi iz ovog kuta izgleda sasvim drugačije. Nakon svega nekoliko stotina metara, gotovo gubim dah zbog iznenadnog pogleda na "moju" Labinšćinu. Gotovo spontano zaustavljam auto usred kolnika, uzimam fotoaparat u ruke i gutam slike neobičnog krajolika. Što je ljepše - točka gdje se naša rijeka Raša nakon 23 kilometra života predaje moru i spoju sa cijelim svijetom, brodovi u luci Bršici, zbiti Trget ili sam zaljev?

Dok odgovor na ta pitanje pokušavam dati sam sebi s autom sam već ispred plaže Blaz, koja je istodobno i privezište čamaca za lokalno stanovništvo. U zraku se još osjeća timbar ljetne vreve, ali to mene ne uzbuđuje, ne samo zbog toga što su plaže se druge strane mora mnogo ljepše, već što sam došao zbog izvora. I vode koja doslovce život znači. Sjećanje na moj prvi posjet dosta je izblijedilo, ali sam ipak na kraju plaže našao u korito omeđen izvor. Uspinjem se kamenim puteljkom i za koji čas vraća mi se ona prava slika - ispred mene, doslovce uz samo more (kao na rabačkoj rivi!), ostaci dva mlina s uređenom kamenom infrastrukturom. Malo podalje od njih ostaci kuće u kojoj su vjerovatno živjeli mlinari. Idem naprijed nekoliko koraka i ispred mene nevjerojatna slika - izvori bistre, vode svega kojih dvadesetak, tridesetak metara od mora kojem se podaju veoma brzo, bučno i podatno. Štoviše zapjenjeno! Neznam da li mi je miliji zvuk vode koja u stalnom brzom ritmu i vapaj hita prema moru, ili valovi koji se u stalnom ritmu i istom odmaku približavaju toj temperamentnoj i doslovce slatkoj vodi?

Sve ne neponovljivo na tako maloj udaljenosti od mog Labina(isto se odnosi i na Pulu). Teško da još igdje ima takvog spoja i tako razigrane prirode uz samo more, uz takvo graditeljstvo umijeće naših prethodnika. Neobuzdanu sreću, koju ne mogu iskazati riječima, već ću pokušati koliko-toliko fotoaparatom, pomućuje me začas samo pitanje - zbog čega smo mi danas toliko neodgovorni prema ono što nam je priroda podarila, a vrijedna ljudska ruka iz jednog drugog, nimalo lakšeg vremena, dodatno oplodila. Nažalost, to nije jedino pitanje na koje ne dajemo pravi odgovor. Možda bi češćim pohođenjem Blaza lakše i brze došli do pravog puta?